Gdje je nestala strast

Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja

U susretima s prvim novinarima koji su pohodili ratno Sarajevo, u neobaveznim razgovorima nakon “glavnog jela”, spominjala su se neka velika imena svjetske savremene umjetnosti za koja do tada nisam imao prilike čuti. Budući da to uglavnom nikoga nije mnogo zanimalo, nije ni mene. Naravno, bila ih je šačica u gradu koji su to prije rata pratili, ali velika većina kulturnjaka odmahivala je rukom i ponavljala istu mantru: “To može i moja stara s povezom preko očiju napraviti”; “Umjetnik koji ne zna da crta – pravi instalacije” i sl.

Novinari su se iznova vraćali i sa sobom donosili raznorazne stvari. Tu i tamo bi mi neko od njih donio nešto što mi, dok sam skapavao od gladi, i nije bilo baš prijeko potrebno: – art magazine. Zavalio bih se u hladu nekog bunkera i prelistavao stranice. Gledao u stvari koje nisam nimalo razumio, ali koje su bile interesantne i lude. Časopisi su se gomilali, neka imena su se stalno ponavljala, ponešto se moglo i prevesti, a onda bi se pojavio neko ko o tome zna malo više pa bi se dosta toga razjasnilo.

Kako je vrijeme odmicalo, i ja sam se počeo baviti instalacijama, onim po čemu sam ne tako davno prije toga pljuvao. Vrijeme je imalo svoje izazove na koje je trebalo adekvatno odgovoriti, a za sve to je ipak bilo potrebno neko znanje, neka komunikacija s vanjskim svijetom. U muzici je to bilo mnogo lakše. Sve što je izlazilo na Zapadu pojavljivalo se takorekuć sutradan na buvljacima. U artu nije bilo tako. Ipak, informacije su se probijale, imena su se i dalje ponavljala, trebalo je pohvatati ko tu zaista vrijedi na osnovu tih nekih sićušnih slika i mišljenja kritičara kojima se moralo vjerovati.

Prošla je od tada koja godina. Tog sam se jutra rano probudio, čvaknuo nešto, izletio napolje i pravac metro. Žurio sam da što prije ušetam u “Georges Pompidou”, veliki centar multidisciplinarnih umjetnosti o kojem sam godinama sanjao. Megastruktura sagrađena od metala i betona vidjela se iz daljine, privlačila svojim čudnim stilom “visokotehnološke” arhitekture. Svih sedam spratova ovog umjetničkog Šaolina (koje je osmislio Renzo Piano s jaranima) dupke su puni svime i svačim, od masivne biblioteke pa do krova s kojeg se pruža fantastičan pogled na Pariz.

Ubrzavao sam korake prema “Boburu” (Beaubourg, kako ga lokalci zovu prema originalnom nazivu placa na kojem je izgrađen). Unutra me čekalo dosta toga za vidjeti. Upravo je bila otvorena izložba Brucea Naumana, tada mog “omiljenog umjetnika čije radove nikada prije uživo nisam vidio”. Zastao sam ispred centra i u nevjerici sve to posmatrao. Kako sam bio uvjeren da rat neću preživjeti, sve mi se činilo kao neka čudna vizija paralelnog kosmosa. Bez daha sam sve posmatrao, upijao sve kao spužva vodu, svaki papir okretao naopačke, tu proveo cijeli dan a da nisam osjetio ni glad ni žeđ.

Sutradan sam unutra otkrio videoteku u kojoj si na licu mjesta mogao gledati najbolje videoradove svih velikana videoarta. Samo kažeš čovi iza pulta da ti na taj i taj TV pusti taj i taj video, i eto ga. Sjedio sam danima i gledao, gledao… Fascinirao se ranim radovima Williama Wegmana, Brucea Naumana, Chrisa Burdena, rezao vene na Gordona Matta Clarka. Svaku su me večer morali tjerati napolje. A koliko je toga tek bilo na ostalim mjestima po Parizu, to nisam mogao ni zamisliti. Ali, meni je “Bobur” bio dovoljan.

U dosta navrata vraćao sam se u Pariz i išao na isto mjesto, ali to više nije bilo to. Osjećao sam neku tugu, vrijeme mojih “velikih otkrića” bilo je prošlo, a entuzijazam splasnuo. Isto kao što se ne mogu sjetiti šta sam osjećao kao tinejdžer dok sam na igranci plesao s drugaricom iz razreda uz Stairway to Heaven, tako je bilo i prilikom mojih povrataka “Boburu”. Na momente bi mi nešto zamirisalo, grabio bih taj miris i rukama i nogama, ali bi on gotovo iste sekunde iščezao.

Kada sam preselio u New York, identična se avantura desila sa PS1, koji tada još nije bio u sastavu MoMA. Na isti sam način tamo otrčao i lijepio se po tim starim zidovima, upijao sve što se zadavalo, gurao se na svaki performans, išao na svako predavanje.

U svom novčaniku imam more koječega, između ostalog, i članske karte za sve muzeje i galerije u gradu. Skupo me to koštalo. A neki dan, dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u te propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja kao mačak oko vruće kaše. Šta se desilo? Gdje je glad? Gdje je nestala strast? Kao da sam završio u zatvoru i čekam na svoj red da sjednem u električnu stolicu ispred posljednje publike za posljednji performans i posljednji videorad.

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!