Gatačka zemlja, istinom i krvlju prelivena

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine. Gačani nisu imali hrane i vode, nisu imali oružja i municije, ali su imali heroje Envera Bašića, Kemu Juga, Hajrudina Hapu Čamparu...

 

U okviru programa “Dani otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu” Patriotska liga Gacko i Medžlis Islamske zajednice Gacko 29. jula u Fazlagića Kuli obilježili su 25. godišnjicu progona Bošnjaka Gacka s njihovih višestoljetnih ognjišta. Nakon učenja sure Ja-sin pred duše svih umrlih, ubijenih i poginulih muslimana ovog kraja, organizatori obilježavanja prvi su put javno obznanili historijske činjenice o odbrani bošnjačkih sela 1992. godine. Sudionici tih događaja s dozom ponosa ponovo su presložili uspomene na to herojsko vrijeme, nastojeći sadržaj koji su čuli dopuniti novim detaljima i živim sjećanjima. Patriotska liga i Teritorijalna odbrana Gacko bili su jedini razlog da se još 1992. godine genocid nad Bošnjacima ne desi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

PATRIOTSKA LIGA I TERITORIJALNA ODBRANA

Početkom devedesetih godina veliki broj Gačana Bošnjaka prepoznao je opasnost, unaprijed pripremljen scenarij etničkog čišćenja i njihovog istrjebljenja s ovih područja. Imali su dvije mogućnosti: da se organiziraju i sa što manje žrtava dođu do slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBH, ili da se predaju, budu ubijani, silovani, zatvarani i pokršteni jer je to i bilo planirano. Život u Gacku bio im je težak: bili su obilježeni i preko noći postali meta za odstrel. Prolazili su kroz razne torture, šikaniranja, izbacivanja s posla, smjenjivanja s funkcija, paljena im je imovina, oduzimana i uništavana.

Kroz organizaciju straža, krajem 1991. i početkom 1992. godine počeli su da se vojnički okupljaju, potom i da formiraju jedinice Patriotske lige i Teritorijalne odbrane. Jedinice Patriotske lige formirane su najprije u ilegali, a potom i javno u Kuli i Borču, dok su u otežanim uvjetima (ilegale) nastale jedinica u gradu Gacku i samostalne jedinice u selima Gračanica, Vratnica, Donje Polje, Ravni i Bahori. S prvim hapšenjima Bošnjaka i prvim sukobima, pripadnici jedinica iz grada i nacionalno mješovitih sela počeli su izvlačenje i pripajanje jedinicama u Kuli i Borču. Zvanično, Teritorijalna odbrana formirana je 8. aprila 1992. godine. Od tada su u Gacku djelovale dvije vojnički ustrojene jedinice, i to Odred TO Kula i Odred TO Borač, u kojima je utočište našao sav bošnjački živalj Gacka koji nije odveden u zatvore i logore JNA u Gacku i Bileći.

U tom je periodu težište bilo na organizaciji i uspostavljanju linija odbrane slobodne teritorija, organizaciji ishrane, zdravstvene zaštite, organizacija i direktno uvezivanje jedinica s jedinicama pod komandom Zaima Bešovića na sjeveru i indirektno kurirskim vezama s jedinicama TO u općini Stolac. U maju i početkom juna počela su masovna hapšenja, torture, premlaćivanja i ubijanja Bošnjaka. Većina ih je najprije zatvorena u logore u Gacku, a zatim odvođena u Bileću ili neki drugi logor. Srpska vojska, JNA i paravojne formacije sredinom juna doživjele su težak poraz na ratištima oko Mostara i tad se sva sila stacionirala u Gacko. Rasporedili su jedinice i oruđa prema teritorijima pod kontrolom TO Gacko. Bošnjaci su znali šta ih čeka.

Govoreći o tim događajima, komandir jedinica TO Kula i ratni komandant Šargana Ismail Čampara rekao je da su procijenili da je odnos snaga Teritorijalne odbrane naspram jedinca JNA bio jedan prema 20, a oružja, oruđa i sistema odbrane 1 prema 1.000. Čampara kaže da su imali samo dvije mogućnosti: da se pod borbom povuku na rezervne položaje i organizirano s dva velika zbjega civila izvuku na dva pravca; prema Stocu: pravcem Vučija Bara – Trusina – Dabrica – Stolac i prema Bjelimićima: pravcem Kula – Bahori – Borač – Morine – Bjelimići. Tada su postojale dvije enklave koje nisu kontrolirali JNA i četnici. Bile su to teritorije pod kontrolom TO Nevesinje nevesinjskih sela do Župe i Bjelimića i dvije odvojene teritorije pod kontrolom TO Gacko: Kula i Borač. Imajući uvidu da je zarobljen veliki broj muškaraca Bošnjaka, svaki oblik organiziranja bio je težak, ali ne i nedostižan, ali nije bilo lahko ni srpskim jedinicama jer su stalno strahovali od mogućih diverzija pa su bili primorani na ograničene operacije. Znali su da su im putne komunikacije nesigurne i da su izložene mogućnostima oružanog napada TO Gacko, posebno komunikacija Bileća – Gacko u mjestu Zborna Gomila.

Akcije i kretanja jedinica TO Gacko uveliko su otežavale kretanja neprijateljskih snaga prema frontu na Dubrovniku i dolaska većih snaga i naoružanja u Gacko. Teritorijalna odbrana imala je stalno grupe vojnika na Kupama, nedaleko od TE Gacko, i u neposrednoj blizini sela Srđevići i puta Gacko – Mostar. Tako nisu dozvoljavali slobodno kretanje većih snaga JNA i srpskih vojnih jedinica prema frontu iznad Mostara. Ove male grupe vojnika TO smanjile su mogućnost pritiska na civilno stanovništvo koje je bilo u neposrednoj opasnosti. Izvođenje vojnih akcija, izviđanja i kretanje sistemom “idi i traži vjerodostojan kontakt” po rejonu Vučije Bare prema Trusini, Sniježnici, Berkovićima i selu Šipašnu omogućili su TO više informacija o snagama i namjerama neprijatelja, otkrivanje mogućih pravaca izvlačenja prema Stocu i razvlačenje neprijateljskih snaga kako bi smanjili mogućnost jačeg udara na rejon odbrane.

NEKA NE GORI KULA FAZLAGIĆA

Napad na Kulu počeo je poslije poraza srpske vojske na mostarskom ratištu, što je dalo krila i moć bošnjačkim komšijama kako bi ostvarili svoj stoljetni san zauzimanja Kule Fazlagića i time srušili posljednju prepreku i opasnost za njihove jedinice na frontovima Mostara i Dubrovnika. Oružani napad na Fazlagića Kulu počeo je u popodnevnim satima 17. juna 1992. godine, najprije na selo Međuliće, u kojem su zarobili dvojicu mještana. Zarobljenici su pod prisilom otkrili lokacije minskih polja, nakon čega je srpska vojska zauzela selo. No, nije ga mogla zadržati jer su jedinice TO izvele napad, i to jedinica TO Branulovići pravcem Pusto Polje – Zlatanića Kosa – Bazen za vodu – Motel “Košuta”, i jedinica TO Hodinići pravcem Krst – Dugi Dolovi – Velika Gomila. Neprijatelj se morao povući iz bošnjačkih sela u smjeru Motela “Košuta”. Pale su i prve žrtve: Zejnil Tanović i Nazif ef. Čustović. Zarobljene mještane vojnici JNA i srpskih jedinica odveli su i potom strijeljali.

Totalni napad na jedinice Teritorijalne odbrane u Kuli počeo je dan kasnije, u rano jutro, i to na selo Muhovići, na rejonu Kupe – Velike Gomile – Kamenolom – Lalovo Brdo – Međulići – Sarića Grede, po dubini s Ravne Ljuti i s Ključa. Napad je počeo snažnom artiljerskom pripremom. Jedinice TO liniju odbrane Kule postavili su kombinirano linijskom odbranom i odbranom otpornih tačaka: Kupe, Kamenolom i Sarića Grede, na kojima je neprijatelj i dao težište u napadu. Budući da je neprijatelj bio puno jači, da je koristio sve VBR-ova tenkove, transportere, do aviona, jedinice TO ostale su odsječene. Izvršeno je izvlačenje jedinica na rezervne položaje na lokalitete Sedlo – Ravne, Ljuti, Čepova Glavica – Stankulje – selo Drugovići, selo Bašići. Evakuacija starih, ranjenih, nemoćnih i stoke izvršena je dan ranije. U prvim danima napada poginulo je i ubijeno 68 pripadnika TO i mještana Kule.

Na rezervnim linijama odbrane i novim položajima pristupilo se organizaciji života vodeći računa o ishrani, zdravstvenoj zaštiti, zbrinjavanju ranjenih i ukopa poginulih. Kako bi smanjili pritisak i ograničili manevar neprijatelja prema rejonu odbrane, izvođena su borbena dejstva na pravcu Sarića Greda kao dominantnom objektu, te koti 980 Rakovač. U tim manevrima zarobljena su i uništena 2 neprijateljska tenka sa svom pripadajućom opremom i municijom, 1 PAM 12,7 mm, što je izazvalo veliku konfuziju kod neprijatelja, a srpsko stanovništva bilo je u panici.

Neprijatelj nije uspostavio čvrstu liniju i napravio obruč, čime bi ograničio pokrete i imao više saznanja o bošnjačkim selima i TO. Izvlačenje Bošnjaka prema slobodnim teritorijima pod kontrolom Armije RBiH organizirano je u manjim grupama. To im je bila jedina preostala mogućnost za fizički opstanak. Nažalost, mnogi su na tom putu poginuli, ranjeni i zarobljeni.

NEZAPAMĆEN HEROJSKI PODVIG

Po dolasku u Mostar, dva mjeseca kasnije, grupa gatačkih heroja, predvođena rahmetli Enverom Bašićem Pinjom, prošla je dodatnu obuku, naoružala se i izvršila manevar od 18. augusta do 1. septembra 1992. godine, preko Grepka, Miljevine, Videži i Borča, kako bi neprimijećena ušla u Gacko i evakuirala preostalo, iznemoglo stanovništva i ranjenike i istim se putem vratila na slobodnu teritoriju ARBiH. Ovaj podvig smatra se jednim od najvećih vojnih uspjeha u proteklom ratu.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine. Gačani su bili daleko i od predsjednika i od Vrhovne komande ARBiH, nisu imali hrane i vode, nisu imali oružja i municije, ali su imali heroje Envera Bašića, Kemu Juga, Hajrudina Hapu Čamparu…

Tokom obilježavanja 25. godišnjice progona gatačkih Bošnjaka organizator se javno zahvalio medicinskim radnicima koji su bili s njima i tokom vojnih akcija, ali i s narodom u zbjegovima. Zahvalnice je članovima porodica dr. Ćamila Habula, dr. Gorana Zvizdića i dr. Ibrahima Pašića uručio mostarski muftija Salem ef. Dedović. Muftija je uručio zahvalnicu i Zaimu Bešoviću, pukovniku u penziji, ratnom komandantu odreda Zelengora, čije su jedinice bile na Tjentištu i u okolici Foče i pružile podršku Bošnjacima Gacka.

Ovo je samo kratka priča o prkosu i ponosu prema sjećanjima Ismaila Smaje Čampare, jedinog preživjelog komandira jedinica TO Kula i ratnog komandanta Šargana. Danas znamo, da nije bilo otpora agresiji, u Fazlagića Kuli bile bi masovne egzekucije Bošnjaka jer je zločin njihovog progona i istrebljenja bio do u detalje isplaniran.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!