Fudbalska euforija i navijanje: Dobar komšija preči je od brata

U bosanskim se mahalama na Bajram prvo ulazi komšijama, a kurbani se dijele onim najbližima, bez obzira koje su vjere. Takva tradicija odnosa prema onima s kojima živimo kod nas traje dugo i ne mislimo je prekidati. Međutim, na svojoj koži iskusili smo da nije svaki komšija dobar, ni dobronamjeran. Ima i takvih koji ne samo da ti ne bi priskočili u pomoć nego koriste svaku priliku da ti nanesu štetu, spriječe tvoj napredak, ocrne te kod drugih. A s obzirom na to da su ti blizu, s takvim komšijama moraš biti krajnje oprezan

Na Svjetskom prvenstvu u fudbalu nema naših. Zmajevi ne igraju na najvećoj svjetskoj smotri fudbala u Rusiji. Nemamo ih priliku bodriti i radovati se njihovim uspjesima, a kao ljubitelji fudbala želimo imati svoje miljenike na velikom takmičenju, jer tako je sve zanimljivije i uzbudljivije. Nastupaju zato Srbija i Hrvatska. Prvi su, doduše, brzo ispali, a ovi drugi igraju odlično, moguće i da daleko doguraju. Kažu neki da upravo za komšije trebamo navijati. Mada, u fudbalskom svijetu rijetko se dešava da se navija za susjedne reprezentacije. Mala je mogućnost da nađete Škota koji navija za Englesku, Pakistanca koji se raduje pobjedi Indije, ili, Brazilca da voli Argentinu. Portugalci će najčešće navijati protiv Španije, Francuzi protiv Njemačke, Ukrajinci protiv Rusije. Postoji za to više razloga, od historije i politike do komšijskog rivaliteta, koji je poznat i prisutan u cijelom svijetu.

Ipak, u našem slučaju, da su drugačije okolnosti i bolje okruženje, navijanje za komšije bilo bi mnogo prihvatljivije. Međutim, ono što smo predeverali u prošlosti, kao i sve ono čemu svjedočimo danas, tjera nas da dobro razmislimo.

“Dobar komšija ti je preči od brata”, tako su nam govorili stari, učeći nas da poštujemo i pazimo komšije, da im želimo isto što i sebi. A i život nas nauči da je dobar komšija zlata vrijedan jer nam uvijek može priskočiti u pomoć, kad je najpotrebnije, prije negoli stigne rodbina. U bosanskim se mahalama na Bajram prvo ulazi komšijama, a kurbani se dijele onim najbližima, bez obzira koje su vjere. Takva tradicija odnosa prema onima s kojima živimo kod nas traje dugo i ne mislimo je prekidati. U tome možemo biti primjer mnogim kulturama.

Međutim, na svojoj smo koži iskusili da nije svaki komšija dobar, ni dobronamjeran. Ima i takvih koji ne samo da ti ne bi priskočili u pomoć nego koriste svaku priliku da ti nanesu štetu, spriječe tvoj napredak, ocrne te kod drugih. A s obzirom na to da su ti blizu, s takvim komšijama moraš biti krajnje oprezan.

Slično je i s državama. Kad imate dobre odnose s onima s kojima dijelite granicu, sve je lahko, sve se dogovara, međusobno se pomažete, razvijate zajedničko tržište, razmjenjujete iskustva, đačke ekskurzije, zajednički nastupate prema svijetu. I u sportu možete navijati jedni za druge. Od toga ne bi trebalo biti ništa prirodnije. Ali, i komšije na državnim granicama mogu biti naopake. Nažalost, upravo Bosna s komšijama do sada nije imala sreće. Još su nam svježa sjećanja na vrijeme kad su je baš komšije htjele međusobno podijeliti, a bošnjački narod potpuno uništiti. Da ne smetamo. Od takvih smo se komšija morali braniti grčevito se boreći za goli život. I jedva smo preživjeli. Evo, nastupio je juli, mjesec sjećanja na stradanje našeg naroda, na stravične zločine, progone. Za koji dan će još jedna kolektivna dženaza u Potočarima.

Neki će reći kako to nema nikakve veze s fudbalom, kako je to bilo davno, prije četvrt vijeka, i ne treba se više na to obazirati. Treba gledati sadašnjost i graditi budućnost jer se u prošlosti ne može živjeti. I bili bi u pravu da su naše komšije barem jednom iskreno pokazale da se stide onoga što su nam činili. A mi s punim pravom očekujemo da nas komšije uvjere kako nikada nisu podržavali agresorske režime i udružene zločinačke poduhvate. Ili da barem otvoreno priznaju da se stide silnog zla koje je u njihovo ime naneseno Bosni i njenom narodu. Mi to čekamo, ali do istinskog pokajanja nikako da dođe.

Umjesto toga, zlo se prema nama nastavlja, samo u drugačijem obliku. Da javnost kod naših komšija i susjeda i dalje ne želi priznati sramnu ulogu njihove politike, vojske i policije devedesetih prema Bosni i Hercegovini, pa čak na neki način podržava rezultate agresije i genocida, najbolje potvrđuju reakcije na presude međunarodnih sudova za ratne zločine. Aktuelne vlasti u Hrvatskoj i Srbiji ne samo da se ne ograđuju od udruženih zločinačkih poduhvata nego i dalje otvoreno pokazuju simpatije prema njihovim kreatorima i izvršiocima. Pored toga, politika koju danas komšije vode prema nama nikako nam ne ostavlja prostora da navijamo za njih. Nasilni pokušaj gradnje mosta, čime bi se ugrozio pomorski status Bosne i Hercegovine, tajni dogovori o prekrajanju granica na štetu Bosne i Hercegovine, eksploatacija resursa naše zemlje bez ikakve naknade, pokušaji da se Bosna i Hercegovina u svijetu prikaže kao El Dorado za teroriste samo su neki od brojnih primjera koji dokazuju da nam uopće ne misle dobro. Kod njih i danas dominiraju one snage koje na našu nezavisnost i suverenost gledaju s podozrenjem. I dok bismo mi trebali navijati za njih, oni nas u međunarodnim krugovima predstavljaju u što gorem svjetlu, prikazujući nas kao “tamni vilajet”, nanoseći nam tako ogromnu političku i ekonomsku štetu. A njihovi građani im, bez obzira na sve, iz godine u godinu daju podršku. Samo ilustracije radi, na nedavno održanim izborima u srbijanskoj prijestolnici nekadašnji radikali osvojili su 45 posto glasova, a liberali, jedini koji priznaju da su u ime srpskog naroda počinjeni stravični zločini i genocid nad Bošnjacima, s 0,24 posto osvojenih glasova nisu prešli izborni prag. Iz takvih izbornih rezultata čitamo poruku da je mnogim beogradskim glasačima bacanje cvijeća pred tenkove koji idu na Bosnu ostalo u lijepim uspomenama.

A ružne se stvari danas dešavaju i u vezi sa sportom. Kada navijači Srbije, nakon poraza od Švicarske, uzvikuju “Nož, žica, Srebrenica”, iako ta utakmica s Bosnom i Srebrenicom nema nikakve veze, normalan čovjek, koji razumije značenje te parole, ostaje bez riječi. Prirodno se javlja otpor prema onima za koje takvi navijaju. Sve dok navijači reprezentacija iz susjedstva na majicama nose slike osuđenih ratnih zločinaca i pozivaju na novo klanje Bošnjaka, potpuno je besmisleno svoje emocije na njih trošiti. Aplaudirati onima koji otvoreno djeluju i govore protiv nas znači nemati ni trunku dostojanstva i samopoštovanja. Zato, neka navijanje za komšije ipak sačeka njihovu katarzu, potpunu i iskrenu.

A mi ćemo biti strpljivi dok konačno ne prevagne njihova bolja strana jer za nas je, u duhu naše tradicije, “dobar komšija preči od brata”.

PROČITAJTE I...

Koalicija Zajedno za BiH, koju čine SDA, SBiH i BPS, 'osvojila' je 4 mandata u Narodnoj skupštini RS i blizu 30.000 glasova. Koalicija Proevropski blok, koju čine tzv. građanske stranke (SDP, DF, Naša stranka, NB, SBB i dr. ), nije osvojila ni jedan mandat u NS RS, a 'prosula' je više od 11.000 glasova. Da smo nastupali svi zajedno, imali bismo još dva mandata s ovih 'propalih' 11.000 glasova. To je cijena bošnjačkog političkog nejedinstva. Isto je bilo i u prošlom izbornom ciklusu, kada SDP nije htjela u koaliciju Domovina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!