FINGIRANA “VOJNA NEUTRALNOST” RS-a

Suprotstavljajući se legalnim i legitimnim odlukama da BiH bude članica NATO-a, vladajući lideri RS-a se ispoljavaju kao politički nosilac paravojnog organiziranja svrstanog na stranu Rusije, što znači da su daleko od bilo kakve “vojne neutralnosti”. Resursi paravojnog organiziranja u RS u po usmjerenjima iz Rusije i Srbije namijenjeni su da se na prostoru Balkana sukobljavaju sa Zapadom. Dakle, fingirana “vojna neutralnost” RS-a oblik je maskiranja praktičnog ideološkog, političkog i vojnog svrstavanja uz Rusiju i Srbiju, a protiv BiH i Zapada. Na taj način vladajući autoriteti RS-a provode vanjsku politiku Rusije i Srbije protiv vanjske i sigurnosne politike EU

 

Narodna skupština RS-a 17. oktobra 2017. godine donijela je Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti. Predstavnici međunarodne zajednice u BiH ocijenili su da je ta Rezolucija izvan entitetske nadležnosti te da je kao takva protivna Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović rekao je da je Rezolucija izraz “kontinuirane antidejtonske i antiustavne” politike i prakse vladajućih lidera RS-a na čelu s Dodikom. Predstavnici Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu RS‑a, sa zahtjevom da se Rezolucija stornira, ali je Sud odbacio apelacijski zahtjev s obrazloženjem da putem donesene Rezolucije nije ugrožen vitalni nacionalni interes Bošnjaka u RS-u.

Domaći bh. politički i razni društveni faktori, identificirani s vrijednostima svoje domovine, ocijenili su da je Rezolucija o vojnoj neutralnosti bh. entiteta RS usmjerena s ciljem da se prošire prostori destruktivnog djelovanja protiv BiH na štetu mira i sigurnosti.

I po brojnim drugim pitanjima, vlast entiteta RS-a ponaša se antiustavno, kao da je nezavisna i osamostaljena od državnih institucija. Tako, naprimjer, sredinom 2018. godine Ministarstvo odbrane Srbije i Vlada RS-a u Banjoj Luci potpisali su sporazum s nekoliko firmi u RS-u o pružanju usluga generalnog remonta naoružanja, što podrazumijeva da rakete, tenkovi, avioni, helikopteri… iz Srbije mogu neometano ulaziti u BiH. Vlasti RS-a ignorirale su da nadležnost za takve ugovore ima samo Ministarstvo za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH.

Politički faktori, lideri i poslanici koji su u Narodnoj skupštini RS-a glasali za entitetsku “vojnu neutralnost” u praksi nimalo nisu ni za kakvu neutralnost, a pogotovo ne za vojnu. Entitet RS nema vojsku, što znači da u legalnoj formi nema resurse čija bi politička osnova bila “vojna neutralnost”. Putem Rezolucije o “vojnoj neutralnosti” vladajući politički faktori i lideri RS-a u praksi se svrstavaju na stranu politika koje su protiv postojanja Oružanih snaga BiH jer ne žele da postoji država BiH. RS-ova proklamirana “vojna neutralnost” suprotnost je RS-ovoj praktičnoj svrstanosti uz Rusiju. Suprotstavljajući se legalnim i legitimnim odlukama da BiH bude članica NATO-a, vladajući lideri RS-a ispoljavaju se kao politički nosilac paravojnog organiziranja svrstanog na stranu Rusije, što znači da su daleko od bilo kakve “vojne neutralnosti”. Resursi paravojnog organiziranja u RS-u po usmjerenjima iz Rusije i Srbije namijenjeni su da se na prostoru Balkana sukobljavaju sa Zapadom. Dakle, fingirana “vojna neutralnost” RS-a oblik je maskiranja praktičnog ideološkog, političkog i vojnog svrstavanja uz Rusiju i Srbiju, a protiv BiH i Zapada. Na taj način vladajući autoriteti RS-a provode vanjsku politiku Rusije i Srbije protiv vanjske i sigurnosne politike EU. Pored ostalog, i ta činjenica indicira da nije iskreno izjašnjavanje lidera RS-a da se zalažu za članstvo BiH u EU.

Rezolucija ima teške negativne posljedice na stanje sigurnosti u BiH i šire u regiji, posebno u pogledu zaustavljanja nužnih ustavnih, političkih i ukupnih društvenih reformi u BiH. U kontekstu takve negativne ocjene o posljedicama RS-ove Rezolucije o vojnoj neutralnosti treba cijeniti zastoje i blokade u implementaciji rezultata općih izbora 2018. godine.

Pozivajući se na RS-ovu Rezoluciju o vojnoj neutralnosti, SNSD i njegov lider Dodik, kao pobjednici na općim izborima 2018. godine, odbijaju provesti raniju podršku SNSD-a procesu integracije BiH u NATO. Nakon što je za BiH odobren NATO-ov akcijski plan MAP, Vijeće ministara BiH u Bruxelles je trebalo dostaviti Prvi godišnji plan (ANP), što je tehnički dokument utemeljen na zakonima BiH za oblast odbrane i sigurnosti. Također, taj dokument utemeljen je na potpisu koga je ranije, u korist integracije BiH u NATO, stavio SNSD-ov zvaničnik Nebojša Radmanović dok je bio član Predsjedništva BiH. Dodik želi da po osnovu rezultata općih izbora 2018. godine u Vijeće ministara BiH što prije uđu njegovi stranački kadrovi koji će nastaviti blokadu svih nužnih reformi na putu BiH u EU i NATO. Pobjednička SDA i njen lider Izetbegović kao uvjet za formiranje Vijeća ministara postavljaju da SNSD i Dodik podrže započete aktivnosti u vezi s NATO-ovim odobravanjem MAP-a za BiH.

Stav srpskih lidera u RS-u jeste da žele partnerstvo, ali da ne žele članstvo u NATO. Od decembra 2018. do juna 2019. godine u BiH dolazio je tri puta zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Mathew Palmer. Svoju posjetu BiH sredinom juna 2019. godine realizirao je u Banjoj Luci, gdje je razgovarao uglavnom sa srpskim liderima. Ukazivao je da Godišnji nacionalni program (ANP), koji BiH treba dostaviti NATO-u u Bruxelles, nije nikakva odluka o članstvu BiH u NATO, već da je to program od koristi za jačanje odbrambenog sektora BiH. Srpskim je liderima Palmer savjetovao da podrže Godišnji nacionalni program (ANP).

Od izbora oktobra 2018. godine, u proteklih sedam mjeseci, na najvišem nivou sastajali su se lideri SDA, SNSD-a i HDZ-a, ali se dogovor o uspostavi vlasti nije postigao. Predsjednik SDA Izetbegović zalaže se za kompromisno rješenje, koje bi podrazumijevalo garanciju da će se odmah u Bruxelles dostaviti Godišnji nacionalni plan (ANP), na čemu insistira SDA, i garanciju Dodiku da neće biti daljih integracijskih mjera za ulazak BiH u NATO bez novih odluka Predsjedništva BiH, ili “eventualnog referenduma” u BiH.

I srpski opozicijski lideri kritički su se osvrtali o skupštinskoj, a faktički Dodikovoj i SNSD-ovoj Rezoluciji o “vojnoj neutralnosti”, cijeneći da je “to jedna vrsta pokajničkog dokumenta koji je u svojoj suštini manjkav i kontradiktoran” zato što je, prema Vukoti Govedarici, upravo Dodikov SNSD koji je izglasao tu Rezoluciju prije 15 godina “doveo RS pred vrata NATO, a sada jednom politikantskom Rezolucijom pokušavaju izbjeći odgovornost za te svoje postupke”. Dakle, srpska opozicija nije kritizirala “vojnu neutralnost” već je kritizirala SNSD-ovu i Dodikovu promjenu stavova od ranijih, kada su odobrili napredak BiH prema NATO, do aktuelnih, kada su blokirali taj napredak.

Proizlazi da slične stavove o “vojnoj neutralnosti” RS-a kao osnovi za blokiranje NATO puta BiH imaju i srpska vladajuća struktura i srpska opozicija okupljena u srpskom Savezu za promjene. Tako, naprimjer, utješno, nešto “liberalniji” lider NDP-a Dragan Čavić rekao je da ne podržava ulazak BiH u bilo kakve vojne integracije prije nego što o tome bude poznat stav Srbije. Prema tome, isto kao lideri vladajućih stranaka, i opozicija sudbinu srpskog naroda vidi u Srbiji, a ne u BiH.

Ravnogorski četnički pokret, kao nevladina organizacija, registriran je u institucijama entiteta RS‑a da afirmira kulturne vrijednosti, čime se pokušava maskirati stvarni paravojni, ekstremistički i teroristički karakter tog pokreta. U prilikama okupljanja svojih pripadnika Ravnogorski četnički pokret demonstrira da je vojna organizacija: ravnogorci nose uniforme; na gornjem dijelu uniforme i kapama imaju obilježja vojske kojoj je tokom Drugog svjetskog rata komandant bio zločinac i fašista Draža Mihailović; na čelu “nevladine organizacije” Ravnogorskog četničkog pokreta je komandant; pred postrojenom paravojnom formacijom ravnogorskih četnika komandant predaje raport sebi nadređenom autoritetu…; ističu da je njihov ideološki, politički i vojni cilj da Drina ponovo bude krvava, što je direktna genocidna prijetnja bošnjačkom narodu.

Dakle, politički i vojni cilj Ravnogorskog četničkog pokreta jeste organiziranje i pripremanje ponovnog genocida nad Bošnjacima u BiH, što je odraz politike negiranja genocida nad Bošnjacima tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine, odnosno što je podudarno s politikom vlasti RS-a u pogledu veličanja četničkih vođa koji su komandirali trupama srpske vojske u izvršenju tog genocida.

Vlast RS-a uspješno blokira i paralizira državne organe BiH da u okviru zadataka preveniranja i suzbijanja terorizma poduzme konkretne mjere prema Ravnogorskom četničkom pokretu. Zato je važno imati odgovore na sljedeća pitanja:

  1. Da li je Dodik paracivilni vrhovni komandant svih srpskih paravojnih organizacija u BiH, uključujući i one iz Rusije i Srbije dok borave na teritoriji BiH?;
  2. Da li je Dodik, u ulozi paracivilnog vrhovnog komandanta, koordinator saradnje paravojnih organizacija i njihovih paravojnih vođa koji sa subverzivnim iskustvima u Gruziji, Ukrajini, Moldaviji… dolaze u BiH pod nazivima “Noćni vukovi”, kozaci…?;
  3. Da li je slučajno što je militantni Ravnogorski četnički pokret u institucijama RS-a registriran kao nevladina organizacija za “kulturu”, slično kao što se militantni uniformirani kozaci predstavljaju kao “kulturno-umjetničko društvo”, odnosno da li je slučajno što su ruski kozaci, koji se predstavljaju da su “folklorno društvo”, tokom boravka u BiH smješteni u kampu specijalnih jedinica MUP RS-a i na poligonu za gađanje?;
  4. Zašto nadležni organi BiH ne utvrde da li paravojne aktivnosti Ravnogorskog četničkog pokreta, uključujući i prijetnje ponovnim genocidom nad Bošnjacima, spadaju u “kulturnu” djelatnost za koju je ta “nevladina organizacija” registrirana?;
  5. Zašto nadležni organi BiH ne utvrde da li paravojna djelatnost Ravnogorskog četničkog pokreta, koja uključuje prijetnje ponovnim genocidom nad Bošnjacima, daje osnovu za sumnju da je na sceni terorističko djelovanje?;
  6. Da li za paravojno djelovanje Ravnogorskog četničkog pokreta, uključujući i prijetnje ponovnim genocidom nad Bošnjacima, postoji zakonska osnova za sudsko procesuiranje i šta u vezi s tim radi Tužilaštvo BiH?;
  7. Da li ima osnova za inicijativu da se Ravnogorski četnički pokret stavi na SAD-ovu i EU crnu listu terorističkih organizacija?;
  8. Da li ima osnova da se Ravnogorski četnički pokret briše iz registra nevladinih organizacija?;
  9. Da li postoji veza između prijetnji od četnika ravnogoraca ponovnim klanjem Bošnjaka i prijetnji koje je istaknuti funkcioner Dodikovog SNSD-a Rajko Vasić putem medija, obraćajući se bošnjačkom narodu, izrazio riječima: “Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku.”

Politički faktori i lideri koji sebe identificiraju s vrijednostima domovine BiH osudili su paravojne formacije Ravnogorskog četničkog pokreta, koje se svake godine 13. marta postrojavaju kod Višegrada u povodu godišnjice hapšenja četničkog komandanta iz Drugog svjetskog rata Dragoljuba Draže Mihailovića. Uprkos tim osudama, vlast u Banjoj Luci na čelu s Dodikom o tome za javnost ništa nije saopćavala, upravo zato što ima ulogu ilegalnog političkog autoriteta za ilegalne četničke vojne formacije.

Da vođe RS-a nisu organizatori paravojnih organizacija četničkog karaktera, onda ne bi bilo ni njihovih otpora težnjama da se država BiH integrira u NATO. Bitno manji problem bio bi da vladajući lideri RS-a istinski žele “vojnu neutralnost”. U tom slučaju, po vojnim pitanjima zauzeli bi poziciju ekvidistance naspram svih politika koje se vojno organiziraju u BiH i šire na prostoru Balkana, pa i naspram Ravnogorskog četničkog pokreta.

U eventualnom ponovnom oružanom sukobu na prostoru Balkana, politika koja je u Narodnoj skupštini RS-a izglasala “vojnu neutralnost” pokazala bi da su paravojne formacije Ravnogorskog četničkog pokreta pod njihovom političkom kontrolom jer je ideologija i politika vlasti u RS-u izrasla iz četničke ideologije, odnosno u eventualnom oružanom sukobu bilo bi još očitije da je vlast RS-a duboko srasla s četničkim paravojnim formacijama, da je protiv države BiH, da je integrirana u političku i vojnu strategiju Srbije, odnosno da je eksponent interesa koje Rusija na Balkanu pokušava ostvariti osloncem na ekstremističku i terorističku velikosrpsku desnicu.

Integrirana u taj ambijent, Dodikova politika ocijenila je da su iskoraci BiH u pravcu NATO-a izvan interesa politike kojoj su potrebne četničke paravojne snage. Dodiku je zadato da se, fingirajući “vojnu neutralnost”, bori protiv integracije BiH u NATO, odnosno da na taj način potpuno suprotno od onoga što sobom nosi sintagma “vojna neutralnost” djeluje u okviru ilegalnog, paravojnog, četničkog organiziranja, što je prijetnja za mir i sigurnost u BiH i njenom okruženju.

U kontekstu ukupnih utjecaja s karakterom težnji za militarizacijom entiteta RS-a, uz distanciranje od sistema odbrane BiH i u kontekstu pokušaja da se nosioci sigurnosti RS-a ujedine u sigurnosni i odbrambeni sistem Srbije, treba razmatrati inicijativu koju je Dodik spominjao krajem 2018. godine, da Predsjedništvo BiH, dok je on predsjedavajući, osudi formiranje vojske Kosova, da je osnivanjem kosovske vojske poremećen balans snaga u regiji Zapadnog Balkana predviđen Dejtonskim sporazumom, te da, ako se dozvoljava Kosovu da ima vojsku, svoju vojsku treba imati i RS, ističući da je tom entitetu oduzeta vojska i da istu treba vratiti izlaskom srpske “komponente” iz Oružanih snaga BiH.

Krajem decembra 2017. godine Dodik je rekao: “Srbe u Oružanim snagama BiH ne doživljavamo kao naše.” Toj izjavi suprotstavili su se lideri srpske opozicije. Borenovićev (Ivanićev) PDP saopćenjem za javnost poručio je da se, za razliku od Dodika, Srbi treba da “ponose srpskim vojnicima i oficirima” u Oružanim snagama BiH.

Istovremeno, uz Rezoluciju o “vojnoj neutralnosti”, vladajući autoriteti RS-a ocijenili su da je proces knjiženja vojne imovine kao državne (što je uvjet za aktiviranje MAP-a i približavanje članstvu u NATO) “nezakonit i neustavan jer je teritorija RS-a jedinstvena, nedjeljiva i neotuđiva u skladu s Dejtonskim sporazumom”. U tom slučaju, od strane srpskih ekstremista država BiH kvalificira se kao faktor ugrožavanja teritorijalnog integriteta RS-a.

Negiranje Oružanih snaga BiH, zagovaranje demilitarizacije BiH i isticanje “vojne neutralnosti” vladajući lideri RS-a propagiraju uz istovremenu militarizaciju koja se provodi upravljanjem četničkim paravojnim formacijama, što se januara 2019. godine demonstriralo paravojnim defileom povodom svečanog obilježavanja Dana RS-a 9. januara. U militantnim ešalonima policije RS-a bile su paravojne četničke formacije “Srbske časti” i Ravnogorskih četnika. Defileu je prisustvovao predstavnik Južne Osetije, paradržave u Gruziji, što je bio jasan znak u kojem pravcu se negiraju Oružane snage BiH, a grade četničke paravojne.

Društvo u RS-u izloženo je militarizaciji, ne samo u pogledu tretiranja policije RS-a i njenog povezivanja s paravojnim snagama u formi “Srbske časti” nego i uvođenjem tih paravojnih formacija u klupe Narodne skupštine RS-a, što se činilo u širem i dubljem procesu militarizacijom društvene svijesti u sredinama srpskog naroda.

Nakon pribavljanja naoružanja s dugim cijevima, tokom 2017. i 2018. godine, navodno pod motivom odgovora na sigurnosne probleme izazvane migrantskom krizom u BiH, uslijedila je inicijativa formiranja rezervnih snaga policije RS-a, što je 2019. godine implementirano donošenjem zakona o tome od RS-ove entitetske Skupštine. Tim zakonom predviđeno je da rezervna policija RS-a ima 1.000 pripadnika, što je 20 posto od redovnog policijskog sastava. Za usvajanje zakona glasao je 51 poslanik, dva su bila protiv, a 19 iz SDS-a i PDP-a bilo je suzdržanih. Od 1.000 rezervista policajaca, planirano je da se u toku 2019. godine obuči njih 100, iako u budžetu za tekuću godinu nema stavke po tom osnovu.

Komisija za sigurnost Parlamenta FBiH bez uspjeha je tražila od OHR-a i visokog predstavnika Valentina Inzka da zaustavi uspostavu rezervne policije i spriječi donošenje zakona o tome. Reagiranjem od strane međunarodne zajednice i javnosti u entitetu FBiH nije postignuto odvraćanje od formiranja i naoružavanja rezervnih policijskih snaga entiteta RS-a.

Migrantska kriza iskorištena je kao opravdanje za osnivanje rezervne policije, a stvarni su motivi težnja da RS uspostavi svoju vojnu organizaciju i da tako jača na štetu države BiH, što je ekstremista Dodik, upravo u vrijeme rasprave o rezervnoj policiji, izrazio riječima: “Nemam volju da BiH napravim mogućom zemljom. Imam volju da uzmem što pripada RS-u i ništa me drugo ne zanima. Želim da štitim naš nacionalni, državni i republički interes na taj način.”

Takvi Dodikovi stavovi indiciraju i potvrđuju da je osnivanje rezervne policije motivirano s ciljem da entitet RS ima svoju vojsku. Na to ukazuju i brojne druge činjenice, kao što je postavljanje table s natpisom “Vojska Republike Srpske” ispred kasarne Oružanih snaga BiH na Palama kod Sarajeva, što se dogodilo upravo u vrijeme intenzivnog političkog djelovanja za osnivanje rezervne policije RS-a. Takve aktivnosti RS-ove vlasti zabrinjavaju građane, političke i ostale društvene faktore koji su sebe identificirali s vrijednostima svoje domovine BiH. Njih brine i činjenica što se hrvatski lideri i politički faktori o tome ponašaju “nezainteresirano”, kao da se njih to ne tiče, što se smatra posljedicom saradnje Dodika s Čovićem, jer Čović, u jačanju Dodikovih secesijskih namjera, vidi šansu i opravdanje za uspostavu trećeg hrvatskog entiteta u BiH.

Aktivnosti za formiranje rezervne policije u entitetu RS-u indiciraju da je na sceni tendencija produbljivanja i zaoštravanja krize u BiH, da paracivilni vrhovni komandant srpskih paravojnih organizacija cijeni da su u BiH mogući oružani sukobi i da se RS treba pripremati za rat. Tako se negiraju Oružane snage BiH. Negira se i djelovanje svih institucija države BiH u pripremama za odbranu u skladu sa sigurnosnom strategijom BiH. Dakle, formiranje rezervne policije RS-a izraz je distanciranja srpskih lidera na čelu s Dodikom od Oružanih snaga BiH i od priprema za odbranu koje legalno i legitimno treba provoditi sistem sigurnosti i odbrane u skladu sa zakonima i Ustavom BiH.

Ministarstvo unutrašnjih poslova RS je 24. juna 2019. godine priopćilo da “će jedinice za podršku promijeniti naziv u Žandarmerija, koja će biti dopunjena aktivnim sastavom Ministarstva unutrašnjih poslova, prevashodno mladim policajcima koji su policijsko obrazovanje stekli na Policijskoj akademiji. No, promjena imena ne znači i promjenu doktrine, kao što se šira javnost ponadala”. Sve to ukazuje da će rezervna policija RS-a / žandarmerija biti organizirana i pripremana prema principima vojne doktrine, što će se realizirati dijelom transparentno, a dijelom ilegalno. Vlast RS-a na čelu s Dodikom ne poštuje procjene koje se u nadležnosti državnih organa BiH odnose na sigurnosnu situaciju. Policijski kapaciteti u entitetima BiH i kapaciteti sigurnosnih službi na nivou BiH (OSA, SIPA, Granična služba), po procjenama državnih organa, zadovoljavaju potrebe. Ako ne zadovoljavaju, onda se mjere organizacijske dogradnje trebaju poduzimati zajednički, na bazi državnih procjena i potreba.

Mnoge činjenice iz ponašanja srpskih lidera na čelu s Dodikom u vezi s formiranjem rezervne policije / žandarmerije ukazuju da je u entitetu RS-u, u okviru priprema za rat, na sceni sveopća militarizacija politike i društva u cjelini, a militarizacija policije samo je izraz i epilog militarizacije društva u RS-u, u čemu se ignorira politička volja nesrba.

Imajući u vidu prijetnje sigurnosti i miru u BiH, da bi se osigurao sigurnosni balans policijskih snaga, pokrenute su inicijative da se rezervna policija formira i u entitetu FBiH, što je izraz nužde i zabrinutosti građana i političkih faktora identificiranih s vrijednostima svoje domovine BiH. Inicijativa o osnivanju rezervne policije entiteta FBiH ispoljena je u nadležnosti MUP-a entiteta FBiH na čelu s ministrom Aljošom Čamparom. On je predložio da se pripremi i usvoji zakon o osnivanju rezervne policije u entitetu FBiH, a uz to izvrši dodatno zapošljavanje na policijske dužnosti u okviru zakonom predviđenih kapaciteta, jer je, od ukupno 9.027 sistematiziranih radnih mjesta, popunjeno samo 7.501 mjesta. O tome je ministar Čampara rekao: “Ukoliko RS odustane od dalje procedure” osnivanja rezervne policije, “i mi smo spremni povući” svoju inicijativu za usvajanje zakona o rezervnoj policiji.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!