Fina gradska raja – ljudi kojih više nema

Na fenomenu “raje” doktorirao je Nebojša Šavija Valha na Univerzitetu u Ljubljani. Dakle, nimalo neozbiljna tema u kojoj se raja postavlja kao strategija življenja u Bosni i Hercegovini. No, ako je suditi prema izjavama naših sagovornika, fine gradske raje, barem u onom izvornom obliku u kojem je fina gradska raja bila parametar sarajevskog zdravog razmišljanja, danas više, nažalost, nema

Pišu: Enisa ALAGIĆ i Jakub SALKIĆ

Fotografije: Jasmin BRUTUS

Često ćete u neformalnoj komunikaciji, ali i na društvenim mrežama, čuti i pročitati izraz “fina gradska raja”, ili skraćeno FGR. Ko uopće sa sigurnošću može definirati ovu sintagmu, ko su osobe koje za sebe ili nekoga drugoga kažu da su fina gradska raja, koje su osobine fine gradske raje… Rijetko ćete naći dvoje ljudi da isto misle kada govore o FGR. Naši sagovornici koje smo pitali da nam opišu šta oni misle kada kažu “fina gradska raja” dali su nam različite odgovore, čak i međusobno suprotne.

Nedžad Podžić Počko, sarajevski muzičar, kazao nam je da je izraz “fina gradska raja” promijenio svoje značenje od momenta kad je nastao (malo prije rata).

“Izraz je uveden uglavnom za raju koja je bila parametar ‘sarajevskog zdravog razmišljanja’ i uglavnom su svi nastojali da kopiraju tu raju. To su bili likovi koji su izlazili u BB, ‘Estradu’, ‘Crvenu galeriju’, ‘Miris Dunja’ itd… Poslije rata su FGR postali uglavnom likovi koji poseravaju sve što je progresivno i svakoga ko pokušava pokrenuti neke, uglavnom kulturne, promjene”, objašnjava Počko.

Helem, FGR više ne postoji u svom izvornom značenju, jer papci koji se busaju u FGR misle da mogu parama i uglavnom političkom pozicijama mama i tata biti parametar života u Sarajevu, dodaje on i zaključuje: “RIP FGR.”

Hafiz Adnan Dučić to još drastičnije objašnjava: “Fina gradska raja jesu stanovnici finih gradskih grobalja. Terminom se koriste još samo političari. Ta ‘fina gradska raja’ ne diže glas na nepravdu, ne buni se kad nema vode, kad kasne penzije, kad nema plate, kad rade na crno, ne proziva političare zbog enormnih povlastica i primanja koje uzimaju od usta sirotinji, šuti i trpi, a što je najbitnije, redovno na svakim izborima glasaju za one na vlasti. Jednostavno kazano, fina gradska raja je sahranjena.”

Amina Šiljak-Jesenković, turkolog i orijentalist, kaže da nije baš sigurna da zna šta to znači “fina gradska raja”, al’ da je pokušala domisliti odgovor.

Šta znači riječ “raja”

“U vrijeme kad su zvanično postojali drugovi i drugarice, a ja počela upoznavati društvo koje je išlo ka besklasnom, znala sam da, bez obzira na sve zvanične varijante, imaju i neke druge kategorije koje, kao takve, valja poštovati. Između ostalih, među odraslima – kone i komšije, socijalni krug roditelja sastavljen od mnoštva čika, ponekog adže i mnogo teta; neki bi nam dolazili kući, neke bismo samo sretali na ulici. Nerijetko bi rahmetli otac za nekog rekao: fini gradski gospodin. Ili, ako bi se radilo o porodici, a s porodicama smo se najčešće porodično sastajali – fina gradska gospoda. To su ljudi koji su znali za svaki red, znali gdje, kad i šta priliči pričati, gdje se i kako priliči obući, gdje i kojom prigodom kakav poklon kupiti ili kakvim ićramom u kojoj prilici počastiti goste. Među tom finom gradskom gospodom bilo je i članova Partije, i onih što klanjaju, i onih što idu u crkvu. Ali gospodom ih je činilo to što su imali beskrajno puno poštovanja prema načinu na koji žive oni drukčijeg opredjeljenja, prema običajima svih u njihovoj okolini, i što su znali za red. Bilo je i onih drugih čije je ponašanje otac cijenio malograđanskim ili skorojevićkim, koji su se svim silama upinjali da okolina misli da su fina gradska gospoda, ali – baš kao kašalj – ni malograđanština se ne može sakriti; proviri kad se insan najmanje nada. Njihova je odlika bila hvalisanje pozicijom, stanom, namještajem, uspješnim i utjecajnim prijateljima, želja da budu viđeni na nekim prestižnim mjestima… I njih je bilo članova Partije, klanjača i onih koji su odlazili u crkvu, i sve oko sebe nastojali su uvući u svoj tabor. Ko drukčije kaže, kleveće i laže. Ako bi sagovornik bio drukčijeg opredjeljenja, a po statusu (do kojeg im je strašno bilo stalo) na nekoj višoj ljestvici, priklanjali bi se njegovoj ideji i tako mu se nastojali dodvoriti. Voljeli su zavirivati po tuđim kućama i govoriti kako bi trebalo namjestiti stan, kako bi trebalo s djecom… Pokušavali su nametati ono što su oni smatrali trendom u svakoj sferi života. Takvi su nam rjeđe dolazili u posjete, a kad bi ‘provirila’ malograđanština, mama bi zadržavala smijeh da ne prsne, a otac bi napravio neku smrknutu, zgađenu facu. Njih nisu komentirali. Nismo smjeli ni mi”, prisjeća se Šiljak-Jesenković, pa nastavlja:

“Samo su djeca bila raja. Mala raja. A među malom rajom bilo je i raje koja nisu bila raja, nego hinje, ukoljice, petljanci. Bilo je raje iz škole, raje iz ulice, raje s igrališta, rođakove raje s kojom bih se igrala kad bih otišla tetki. Bilo je i raje koja je bila jalija, ali sam ja za svaki slučaj bježala od jalije. Grad je tad bio preveliki za raju. Makar i finu. Raja je funkcionirala samo na mikroplanu. Haustor, ulica, škola… Gradska su mogla biti samo gospoda, a znalo se da su fina. Onda – dok rekoh ‘šta bi’, ja odrasla. I pogledala u rječnicima šta znači raja. Nisam ja studirala turkologiju tek da bih naučila šta je raja, ali, eto, usput: 1. stoka koja se vodi na ispašu; 2. narod, svi podanici jednog vladara osim vojničke klase; 3. nemuslimanski podanici osmanskog vladara; 4. kršćansko pučanstvo. Ne znam koliko se ova značenja uklapaju s determinatorima fina i gradska. Da probamo: fina gradska stoka koja se vodi na ispašu. Nešto ne paše s ovom ispašom, a ni stokom. Svi fini gradski podanici jednog vladara osim vojničke klase. Sad ima samo profesionalna vojska, a ako isključimo seljačke i provincijalne podanike jednog vladara, ne znam šta ostade. I kod nas nije jedan vladar, nego je troje u Predsjedništvu, pa onaj jedan nad njima, pa onda nivoi i nivoi pod njima. A-ah, ne ide. Fini gradski nemuslimanski podanici osmanskog vladara. Koji bolan osmanski vladar? Sad bi ti nama sultana? Ma ne bih ja, nego da vidim kako paše, radi značenja. Ali i ono podanici mi nešto malo para… A nemuslimanski? Pa kad bih im to rekla, one bi im se nene i pranene što su postile i kuhale bajramske baklave od čuda krstiti počele i sve vikat: tobejarabi, tobestakfirulah. Što se i ja svačeg svežem… Fino gradsko kršćansko pučanstvo. Ne ide ni to, mislim. Sekularni kršćani, to mi zvuči ko bezalkoholni viski. Helem, bit će da ova naša fina gradska raja nema nikakve veze s turskom imenicom reaya.”

Amina na kraju zaključuje: “Bit će da to ima više veze s onom rajom iz ulice, haustora ili škole, onom rajom što je odrasla. A još nije postala fina gradska gospoda jer se fina gradska gospoda ne postaje, ona se rađa. S manirima, poštovanjem, razumijevanjem, redom. Bez mržnje prema bilo kojem drugom načinu života. Bez nametanja. Bez nastojanja da se okrene u svoj tabor. Bez hvalisanja, bez pomodnog biranja društva slavnih i utjecajnih. Bože, pa ovo me podsjeća na nešto iz djetinjstva. Podsjeća me na ono što kad ‘proviri’, mama suspreže smijeh, a otac napravi ljutito zgađenu facu. Ono što baš nismo često imenovali, jer se u našoj kući čak i to smatralo nepristojnim komentirati.”

Vedran Jakupović smatra da je “fina gradska raja” poslijeratni izraz kojim je neispravno dopunjen naziv “gradska raja”. “Prije rata imali smo gradsku raju, mahalce i papke. Gradska raja išla je ukorak sa zapadnim svijetom, mahalci su se držali tradicije i pravila mahale, a papci se nisu držali ničega. Ovo se odnosilo i na obrazovanje i kulturu i odgoj i pravila ponašanja. Slušala se različita muzika, izlazilo se na različita mjesta i rijetki su bili oni koji su mogli istovremeno sjediti na dvije stolice, odnosno upasti u dvije grupe. Gradska raja je i politički imala primat, mada su se papci često uspijevali infiltrirati u strukture koje su odlučivale u vlasti”, kaže Vedran.

RAT JE ZA SVE KRIV

Nakon rata, nastala je mješavina svega i svačega, sastav se stanovništva promijenio, gradska raja ostala je u manjini, a dobrim dijelom otišla u zapadne zemlje, smatra Vedran, i pojašnjava: “Nema pristup odlučivanju jer je sistem vrijednosti potpuno drugačiji. Termin ‘fina gradska raja’ uveden je da označi razočarenje sistemom, ali u postratnu finu gradsku raju infiltriralo se dosta i papaka koji su, u želji da postanu gradska raja, preuzeli neke segmente gradskog, primarno mislim na garderobu, i postali agresivni u samopromociji. Prava gradska raja i pravi mahalci rade svoj posao, šute i uživaju u ljepoti Sarajeva.”

On sebe smatra dijelom i gradske raje i mahale, što je često u koliziji, ali, kaže, lijepo se nositi s izazovima koje takav izbor nosi sa sobom.

Iako rođena u Sarajevu, Nejra Džanko, vijećnica u Općini Novi Grad, smatra da FGR nije uvjetovana porijeklom, a ni nužno obrazovanjem, već kućnim odgojem i društvenim vrijednostima, koje bi trebalo da su univerzalne i koje loši trendovi ne bi trebalo da oblikuju po svom.

“Konkretno, za mene je FGR neko ko, izlazeći iz kuće, kaže komšiji: ‘Eselamu-alejkum, dobar dan i merhaba, kako ste danas?’ Ili, da skloni s ulice omot od čokolade, praznu kutiju cigareta. Može se pod FGR podrazumijevati sva raja koja ostaje u Sarajevu i bori se za ovaj grad, ili raja koja se vraća želeći unaprijediti ovaj grad, ovu državu, kroz svoje polje djelovanja, svoj vlastiti angažman. Svako u svom domenu da bude najbolji dio sebe”, smatra Nejra.

Fina gradska raja jesu ljudi koji nisu sami sebi taj nadimak dali, smatra Haris Kezo. “To su porodice u kojima se odgajaju djeca po pravilima islamske tradicije, naslijeđene iz osmanske civilizacije, gdje nana i dedo imaju veliki utjecaj na unuke. Razvijaju se i njeguju vrijednosti koje propagira islam, bez da se pretjeruje i ode u krajnost. Ženska djeca odgajaju se da budu dobre majke, a muška brižni muževi. FGR ima visok prag tolerancije na svakojake gluposti”, kaže Haris.

Berina, Sarajka s Bistrika, smatra da papak jednostavno ne razumije šta je Sarajevo. “Prlja ga rukama i riječima. Papak je pametan. Od Sarajeva uzima najbolje, a zauzvrat svuda po njemu ostavlja svoje narcisoidne, neobrazovane i primitivne tragove. Ne razumije sarkazam, pa se i lahko uvrijedi, spreman je da udari / ubode / upuca. Papak ruši Sarajevo, a raja šuti. Papak prolazi nekažnjeno jer to što je papak zaista mu je najveća kazna”, iskrena je Berina.

RAJA KAO NAUKA

Selim Arifović, porijeklom iz Sarajeva, kaže da je izraz FGR čuo od jednog doktora na poslu. “Za njega je to spoj između mahalaca iz mahale i ovih koji žive u zgradama, mala skupina neke gradske raje koja pokušava opstati u ovom papanluku. A ja mislim da je to današnja omladina od tata i mama koji su dobrostojeći, koji imaju sve i ništa im ne fali i, da bi se istakli u društvu, uvode nove termine da bi se razlikovali od drugih”, ističe Selim.

Na fenomenu “raje” doktorirao je Nebojša Šavija‑Valha na Univerzitetu u Ljubljani. Dakle, nimalo neozbiljna tema u kojoj se raja postavlja kao strategija življenja u Bosni i Hercegovini.

“Raja – to je termin pripadnosti, i to je pripadnost jednom plemenu, jednoj određenoj grupi ljudi… koji žive na jednom određenom području. Rekli bismo, dakle, izvjestan identifikacijski marker”, piše Šavija‑Valha u knjizi Raja.

“Fenomen raje se u samoj etimologiji pokazuje kao nešto kolektivno, ne-elitno, lišeno moći i vlasti. Također se pokazuje i kao princip koji priznaje heterogenost, nadasve religijsku heterogenost, ali je istovremeno smješta u kontekst podređenosti, lišavajući je društvene moći. Ovo predznanje otvara perspektivu, dakle, da se raja u povijesnoj perspektivi kao nametnuto stanje čita kao svojevrsna ‘strategija preživljavanja’ onih lišenih stvarne društvene i političke moći” piše Nebojša.

Kako navodi Šavija-Valha, raja se u vlastitim pričama pokazuje kao s jedne strane kulturni milje: “Sarajevska raja je ustvari mentalitet Sarajlija.” Može se definirati i kao kod – nepisani svakako: “(…) to je u stvari jedan kod časti (…).”

Heterogenost je temeljna činjenica bosanskohercegovačkog društva, time i Sarajeva kao mjesta u kojem je studija slučaja poduzeta. I raja se, u percepciji njenih protagonista, pojavljuje kao fenomen, između ostalog, zbog “izmiješanosti ljudi”.

“Rajska” podjela na ljude na jednoj i đubrad na drugoj strani bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, spolne, rasne, intelektualne i slične razlike. Raja, u konačnici, znači naprosto biti čovjek koji je “oslobođen” svih razlikovnih potencijala koji dijele čovjeka od čovjeka, u cijelosti otvoren za “neposrednu” (kooperativnu) društvenost. Biti u raji znači prihvatiti poziciju koja je nužno u ravni sviju koji ulaze u raju, piše Šavija-Valha u knjizi Raja.

Kako on naglašava, scena kompeticije u raji nije isključivo podešena u kontekstu međusobnog takmičenja pojedinaca. Ona podrazumijeva i skup trajnih rivaliteta između različitih raja. Iako je hijerarhija generacija neprikosnovena, mlađe raje regularno provociraju starije raje i obrnuto. Bilo da je to kulturološka razlika ili međusobno takmičenje u raznim disciplinama, naprimjer, ko može više popiti. Rivaliteti između ulica, kvartova, mahala također su trajno obilježje sarajevske raje. Unutar tog rivaliteta postoji i općenitiji rivalitet mahale i modernijih dijelova grada – haustorčadi.

Također je poznat bio rivalitet Prve i Druge gimnazije. I konačno, tu je rivalitet između navijača dvaju sarajevskih fudbalskih timova: Željezničara i Sarajeva. Može se na neki način reći da je ovaj rivalitet paradigma funkcioniranja raje. Međusobno se etiketiraju kao košpicari i pitari.

Urbano je, u naraciji raje, sfera raje, a nasuprot tome je ruralno. Grad je tako socijalni prostor par excellence. To je prostor druženja: egalitaran, raznovrstan, otvoren i napredan tehnološki i kulturno. Ruralno, u toj perspektivi, stoji nasuprot tome. To je za raju temeljno prostor agrikulture i animaliteta: zatvoren, primitivan i egoističan svijet kojim dominira sila.

Ruralno je za raju svijet papka, čistog negativa raje – nesocijalizirane osobe koja se druži samo sa životinjama – papkarima, ili je opančar – papan koji hoda u blatu, za razliku od raje koja hoda po kaldrimi (asfaltu). Papak se ne zna ponašati, šaliti, pogotovu šaliti na vlastiti račun, željan je moći i, zato što je niko i ništa, hoće uvijek biti neko i nešto, stoga je samo skorojević, njegove su potrebe uvijek primarne u odnosu na društvo. U konačnici, u papka se u potpunosti projicira značenje drugoga, koji se u bosanskohercegovačkoj perspektivi uvijek čita kao “opasni Drugi”, zaključuje Šavija-Valha.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!