FILOZOFIJA PALIMPSESTA

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

Palimpsest je naš usud.

Bilo da je riječ o pergamentu ili zemlji.

I jedno i drugo podloga su za tekst.

Tekst ljudskog iskustva.

Govorio sam i pisao o tom u raznim prilikama. Uostalom, nimalo slučajno, naravno, jedna od mojih knjiga zove se Bosanski palimpsest. Pamtim i neke izložbe kojima sam bio uvodničar. Riječi se doimaju kao fragmenti i fascinacije jednog oblikovanog mišljenja.

 

Oni koji nemaju prošlosti, nemaju ni budućnosti.

Čini mi se da je ova misao primjerena da se kaže, ponovi i naglasi u svim onim rijetkim prilikama kad imamo mogućnost da saznamo nešto više o ljudskom iskustvu na onom tlu na kojem i sami živimo.

I ona sama, ova misao, nije nastala sad, u ovom trenutku među međama, pismenima, kartama i drugim dokumentima jednog bivšeg vremena, i ona je dolutala odnekud iz tog istog vremena, dolutala je od onih koji su prevazišli barbarsko iskustvo, užitak razaranja i potčinjavanja, potekla je od onih koji su htjeli graditi i živjeti, uključujući u svoj misaoni, empirijski projekt i djelo svih onih prije njih koji su htjeli samo to – živjeti i graditi.

Počesto zaboravljamo, opsjednuti svakodnevnim prakticizmom, hedonističkim međama, ambicijama koje sve više potiskuju unutrašnje biće za račun vanjske efikasnosti, počesto zaboravljamo da je zemlja kojom hodimo i mi sami koji po njoj hodimo, da to nije ništa drugo nego tekst. Tekst ljudskog iskustva. Isti onakav tekst koji su nam ostavili toliki prije nas.

Počesto to zaboravljamo i priče iz bivših vremena uzimamo kao nešto što nema baš mnogo dodira s nama, kao nešto što je bilo i prošlo.

Možda smo i zato tako često na početku.

Priče o kraljevima, velikašima, gradovima, ratovima, sudarima civilizacija, sudarima bogodostojanstvenika, ta priča izvučena iz povelje zemlje, iz povelja u zemlji koja bilježi ne samo lica moćnih nego i lica onih drugih, lica običnih ljudi iz zaboravljenih vremena čije nam je iskustvo neprocjenjivo dragocjeno.

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće.

Nijedan čovjek nije u stanju da proživi svoj život bez drugih ljudi i svi oni, bili živi ili mrtvi, utječu na njegovo iskustvo.

Nijedan čovjek, također, nije bez utjecaja na druge ljude.

Kao nikad prije, danas to nikako ne bismo smjeli zaboraviti.

Ovaj je kraj najčešće bio rub, ali rub velikih carstava iz starih vremena koji su se upravo tu, na tom rubu, doticali i sukobljavali. Svi su oni u zemlji na kojoj živimo ispisali svoj tekst. Tekst ljudskog iskustva.

Mi koji danas ispisujemo svoj tekst, nesvjesni koliki je dio tog teksta zapravo palimpsest, morali bismo pokušati pronaći saglasja u tom iskustvu (istraživanje je tu samo premisa), saglasja u odnosu prema istoj rijeci, istim brdima, istim dolinama, saglasja koja će nam omogućiti da uredimo život u ovim predjelima, za čovjeka, jer o njemu je sve vrijeme riječ.

Tonemo sve više u bjeline neispisanih stranica iza teksta.

Ostaje nam kristalizirani tekst o putu, a iskustva i čvorišta tog puta posve blijede i stapaju se s bjelinom.

A ponekad su bilješke s puta i o putu ka knjizi gotovo jednako tako dramatične kao i knjiga. Jer, knjiga jeste apsolut, ali taj apsolut nije nastao sam iz sebe. Iako je, naravno, valja čitati iz njene nutrine, iz nje same, moguće je, iz puta ka knjizi, pročitati i knjigu o knjizi.

Svaki je pisac zapravo svoj vlastiti palimpsestar, svako djelo, do svog konačnog uobličenja, palimpsestni zbornik – palimpsestnik.

Pisac zaviruje u zabilježene trenutke i pokušava ih preobličiti. To je filozofija pisanja.

Potamnjivanje, grebanje, brisanje i novo ispisivanje u vlastitom tekstu put je, duboki put, ka središtu zamišljene knjige.

S novim pisaljkama, koje je izmislilo za nas novo vrijeme, ti tragovi nestaju. Nestaju kao trenuci koje smo pokušali zabilježiti. Memorija koja nam je poklonjena briše našu vlastitu memoriju, naše papirnato sjećanje.

Pred rukopisima pisalaca prije vremena računara moramo se (nostalgično ili ne) zapitati: Je li to kraj vremena pismena, pisama i pismenosti ili početak nove pismenosti koje još nismo svjesni? Isto onako kao što je pismenost usmene pjevače i mudrace ispratila u legendu.

Nigdje to nije tako vidljivo kao u vrtu sačuvanih i čuvanih rukopisa, nastalih od pera, olovaka i ruku koje su s tim i drugim pisaljkama gradile bašču našeg sjećanja, naših zajedničkih uspomena.

Oblik slova i riječi na putu, rukopis kojim pulsira rečenica, svjedočanstvo su jednako o putu pisanja kao i o drami pisanja.

Neke od čitača to i ne zanima, drugima je istinski dodatak čitanju, dodatak na ljepotu ili put u unutrašnje čitanje.

Pisci koje znamo, do kojih nam je stalo ili za koje smo jedva čuli, u našoj jedinoj, ne tako velikoj, ali za nas ipak nedovoljno poznatoj književnosti, pokazuju se sad i ovdje i kao junaci pisanja samog, pisci doista, oni koji ispisuju tekst – tekst svog pisma jednako, kao i svoje sudbine.

Iako nijedan od njih nije živ, u zemnom smislu, pisci na izložbi koje se sjećam i dalje pišu.

Riječi, riječi, riječi nas opominju da to nije fetišistička kolekcija predmeta, nego prostor, predio za duhovne skitnje i put do onog koji ih je zapisao, a jednako tako i put do sebe. Kao što je i čitanje putovanje do sebe u knjizi.

Može li nešto novo, nešto iza ili ispod teksta, nešto što je u konačnom tekstu ostalo ili postalo nevidljivo, otkriti darovit čitač, odnosno čitač kojem je stalo, dok gleda u rukopise? Odgovor je afirmativan, naravno. Zavirivanje u rukopise pisca, njegove skice, zabilješke i dnevnike (jednako kao i u skice slikara ili nekog drugog umjetnika), za istinskog čitača, za čitača-pisca ponekad je i put ka vlastitom djelu. A šta je to nego istinsko djelo pisca, pisca-čitača?!

Zar nas ne uvjeravaju u to i portreti pisaca, nagnuti nad svojim rukopisima, kako su ih vidjeli čitači-slikari, odnosno slikari-čitači? Njihovi likovni ogledi o licima pisaca također su dio teksta – rukopis i pogled u tekst.

I, dok, nanovo, sutra ili prekosutra budemo tonuli u bjeline novoispisanih stranica, iza kojih je iskustvo i napor koje je računar pretvorio u bjelinu, prisjetimo se rukopisa onih koji su pokušavali da ostave svjedočenje o sebi i o svom traganju za smislom, tajnom i dobrotom, pišući, svojim drhtavim ili uvjereno sigurnim rukopisom, pismo nama. Upravo nama.

 

 

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!