Film o ratnoj košarkaškoj reprezentaciji 1993. godine

Pred Eurobasket 1993. godine u Njemačkoj, samo tri bosanskohercegovačka igrača igrala su i živjela izvan BiH. Ostali su bili u Bosni i trebalo ih je okupiti, prebaciti van zemlje i spremiti za turnir. I to je osnova dokumentarnog filma The Long Shot, kojeg u Bosni i Hercegovini snima španski novinar i scenarista Álvaro González-Aller. Te 1993. godine tim kojeg je s klupe predvodio selektor Mirza Delibašić osvojio je osmo mjesto na prvenstvu, a Sabahudin Bilalović bio je najbolji strijelac turnira

 

Samir Avdić, svjetski juniorski košarkaški prvak svijeta odigranog u italijanskom Bormiju 1987. godine, najveći dio 1992. i 1993. godine proveo je u prvim borbenim redovima braneći Sarajevo. U rano jutro prvog aprila, s ostacima kasnog snijega koji se razvlačio po zemlji, Avdić i još šesterica momaka, bez ičega, osim odjeće koju su imali na sebi, cipela na nogama i male sportske torbe na leđima, pošli su preko pojasa ničije zemlje do sarajevskog aerodroma. Više od dva kilometra igrači su puzali, potom trčali kroz jarke i nizove drveća, prije no što su preko piste stigli do Hrasnice. Pa onda preko Igmana, da bi pred kraj dana stigli u Pazarić, gdje ih je čekao autobus da ih odvede kroz Hrvatsku do Italije. Te je noći na pisti ubijeno devetero ljudi. Košarkaši su, srećom, prošli. I krenuli su ka Bologni, gdje ih je čekala Mira Poljo.

KUĆA MIRE POLJO

Priča o Samiru Avdiću i njegovim suigračima iz košarkaške reprezentacije BiH, koja je prije 25 godina, kao prva državna reprezentacija, nastupila na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, tema je dokumentarnog filma The Long Shot, kojeg u Bosni i Hercegovini snima španski novinar i scenarista Álvaro González-Aller. Te 1993. godine tim kojeg je s klupe predvodio selektor Mirza Delibašić osvojio je osmo mjesto na prvenstvu, a Sabahudin Bilalović bio je najbolji strijelac turnira. U prosjeku, postizao je 24,1 poen po utakmici. Naslov prvaka osvojila je Njemačka.

Samir Avdić, Senad Begović, Adis Bećiragić, Sabahudin Bilalović, Gordan Firić, Emir Halimić, Ilijas Mašnić, Emir Mutapčić, Mario Primorac i Samir Selesković nosili su dres reprezentacije BiH. Na klupi su bili Mirza Delibašić, Ibrahim Krehić i Branko Đurić. Odigrali su devet utakmica u Karlsruheu i Münchenu i pobijedili Latviju i Švedsku. U četvrtfinalu nas je jedva savladala Hrvatska.

Álvaro već četiri godine živi u Sarajevu. Ovamo su preselili iz Madrida kada mu je supruga 2014. godine dobila posao u Ambasadi Španije. U to je vrijeme pisao za sedmični magazin i mogao je raditi i pisati odakle hoće. Tako su i odlučili preseliti se u Sarajevo. “Gledao sam neki dokumentarac o Mirzi Delibašiću. Ja sam iz Madrida, sjećam ga se još iz vremena kada sam bio dijete. Gledao sam njegove utakmice u Madridu”, kaže Álvaro.

Tada je odlučio da napiše tekst o timu iz 1993. godine. Razgovarao je s prijateljem o tome i prvi broj koji je dobio bio je onaj Emira Halimića. “U početku, ideja je bila da napišem članak. Međutim, nakon razgovora s Halimićem, kada mi je ispričao šta su sve prošli, shvatio sam da to nije priča za novinski članak, da je to puno više”, kaže Álvaro.

“Mira Poljo bila je naš logistički centar. Naša majka, naš otac, satelitski telefon, banka. Jednom riječju – sve”, ispričao je prije 16 godina Samir Avdić novinaru uglednog američkog magazina Sports Illustrated Alexanderu Wolffu, autoru knjige Big Game, Small World: A Basketball Adventure, u kojoj je u priči o jugoslavenskoj košarci tokom devedesetih opisana i njihova avantura. Poljo je pomogla da se nađu mjesta za treniranje, ugovorila egzibicione utakmice za bosanski tim u Italiji. Široki natpis, koji se razvijao u svakom mjestu u kojem su Bosanci igrali, s ljiljanovim cvijetom kao obilježjem i apelom “Zaustavite rat!” bio je okačen u dnevnoj sobi njene kuće u Bologni.

Apelovala je na Tonija Kukoča i Dinu Rađu, koji su poklonili cipele, topla odijela i novac. Iz vremena kada su zajedno bili na SP u Bormiju, ali i u danima koje su provodili ranije, Kukoč se sjetio da Avdić nosi isti konfekcijski broj kao i on, ali nije imao pojma da je Avdić toliko smršao da je odijelo na njemu izgledalo poput vreće.

“Snimili smo Dinu Rađu. Jedna od najzanimljivijih stvari za mene u ovoj priči jesu baš ti odnosi između sportaša u tim vremenima. Rađa kaže da je bilo logično da pomognu, ne samo on nego i drugi košarkaši, čelni ljudi Košarkaškog saveza Hrvatske. ‘Mi smo prijatelji, dijelili smo ručak, krevete u sobama, kako da im ne pomognem’, ispričao mi je Rađa. I to je logično, da pomogneš prijatelju u tim vremenima”, kaže Álvaro.

Bosna je na turniru, primjerice, igrala protiv Italije, čiji su igrači svaki dan imali dnevnicu od dvije stotine dolara. Iako Bosanci nisu dnevno imali ništa i iako je većina od njih bila iscrpljena od života u ratu, zamalo su pobijedili Italijane. Proboj je zaustavljen utakmicom četvrtfinala u kojoj smo izgubili od Hrvata, kada je jedan od najboljih igrača BiH, Mario Primorac, čitavu utakmicu presjedio na klupi. Njegova je porodica izbjegla u Hrvatsku i on je strahovao šta bi se dogodilo ukoliko bi se u Hrvatskoj vidjelo kako pokušava da porazi njihov nacionalni tim. “Mi bismo dobili utakmicu i ponijeli poneku medalju samo da smo imali Primorca”, kazala je Wolffu Mira Poljo.

EMOCIJE DANKA DELIBAŠIĆA

Pred Eurobasket 1993. godine u Njemačkoj, samo tri bosanskohercegovačka igrača u to vrijeme su igrala i živjela izvan BiH, u Njemačkoj i Izraelu. Ostali su bili u Bosni i trebalo ih je okupiti, prebaciti van zemlje i spremiti za turnir. I to je osnova Álvarove priče.

“Imao sam već u Španiji iskustva sa snimanjem i produciranjem filmova. Međutim, ovdje nisam imao ništa osim laptopa. Bojao sam se da ovdje neću moći producirati dokumentarac, trebalo je naći novac, opremu… Sve to košta. Ali, priča je fantastična. Samir Avdić je bio u vojsci, Samir Selesković i Adis Bećiragić u policiji. Nije mi bilo jasno kako o tome niko nije napisao knjigu ili snimio film. I tako je počelo”, priča Alvaro.

Bosna je završila među osam evropskih finalista. Tim koji je nastupio u Njemačkoj bio je sastavljen od igrača i trenera svih nacionalnosti. Samir Avdić je pričao kako je bio u Münchenu da bi podsjetio svijet da bi 1993. godina trebalo da odjekne kao 1972. ili 1938. “Moram reći svijetu – olimpijski grad Sarajevo nije mrtav. Olimpijski grad Sarajevo je živ. Bosna i Hercegovina je država tri naroda, Srba, Hrvata i Muslimana. Mi možemo da živimo zajedno.”

“Meni je, kao strancu, bilo teško stvoriti kontekst kako bih razumio kako je i u kojim okolnostima nastao taj tim, da mogu razumjeti zašto je počeo rat. Znate, napisano je mnogo, mnogo knjiga o ratu. Meni, kao strancu, teško je ispričati priču o ratu. Teško, ali u isto vrijeme i veoma izazovno”, pojašnjava Álvaro.

Poslije Eurobasketa u Njemačkoj, većina igrača iz bosanskog tima nije imala novca, kuće, ni predstave šta da rade dalje. Četverica su pošla s Mirom u Bolognu. Tri mjeseca su živjeli kod nje, jeli i prali veš u Casa Poljo dok je ona razrađivala taktiku i mrežu svojih kontakata. Avdiću je našla angažman u Malagi, klubu iz Španije. Turska košarkaška federacija ponudila je košarkašku nacionalnost svakom bosanskom košarkašu mlađem od dvadeset i pet godina, osiguravajući azil za još nekolicinu. Mirina kuća u Bologni lagano se praznila.

Sabit Hadžić proveo je rat u svojoj kući u Hrasnici, koja je bila okružena srpskim trupama. Hrasnica je ležala na vanjskoj strani tunela, ukopanog ispod aerodromske piste, koji je služio kao tanka veza između Sarajeva i vanjskog svijeta. Jednog je dana granata pala u Hadžićevu kuhinju u trenutku kada je izašao iz nje i pošao u dnevnu sobu. Kada nije pomagao u odbrani grada ili prenosio stvari kroz tunel, Hadžić je trenirao košarkaški tim Hrasnice. Regularna sezona bosanske lige bila je otkazana zbog sukoba, ali unutar i okolo Sarajeva, Tuzle, Zenice… U halama bez prozora koji su polomljeni nakon bombardiranja i bez grijanja održavale su se gradske lige.

Sarajlije su znale mjesta i vrijeme utakmica koje su bile dobro posjećene. Ljudi su očajnički željeli da se vide jedni s drugima svake nedjelje, barem da bi ustanovili ko je od njih još među živima. Za svaku utakmicu Hadžić i njegovi igrači išli bi desetak kilometara kroz tunel u grad, a zatim desetak kilometara nazad. “Nekako smo u međuvremenu našli snage da te prve godine dođemo do finala u našoj regiji”, pričao je Wolffu Hadžić. Na kraju sezone pobjednici iz svakog grada igrali su play-off. “Samo je šezdesetak kilometara između Sarajeva i Zenice, ali smo putovali tri dana zbog barikada na putu”, kazao je. “Ako je tim išao noću, vozili su se u kamionu bez svjetla kako bi izbjegli snajpere.”

Samir Avdić imao je 26 godina kada je igrao za reprezentaciju u Münchenu. Kada je izbio rat, on je sa svojom porodicom živio u sarajevskom naselju Grbavica. U roku od dvije nedjelje, Srbi su okupirali Grbavicu i Avdić je s desetak članova svoje porodice pobjegao na drugu stranu Miljacke u stan svoje sestre. Tu je proveo godinu dana između odlaska na liniju i na košarkaške treninge. “Jedanaest osoba”, rekao mi je. “Bili smo poput fudbalskog tima u njenom domu, poput prtljaga, izgubljenog i nađenog.”

“Najteži dio posla bio je naći danas sve ljude koji su bili uključeni u taj odlazak na prvenstvo jer danas žive na svim stranama svijeta”, kaže Álvaro. “Neki su, nažalost, mrtvi. Dino Bilalović je umro, Sabit Hadžić je umro prije nekoliko nedjelja, ali smo imali sreću da snimimo intervju s njim. Umjesto Mirze Delibašića, snimili smo veoma emocionalan razgovor s njegovim sinom Dankom. On je tada bio dijete, imao je šest godina. Timu se priključio u Hrvatskoj i s njima je bio na prvenstvu.”

Álvaro je završio dvije trećine filma i sada ulazi u postprodukcijsku fazu. Snimio je razgovore s 40 ljudi i kaže kako će mu, zbog onoga o čemu govore, a sve je veoma zanimljivo, dirljivo i potresno, biti teško montirati izjave. Sada je u fazi pretrage arhiva, snimaka utakmica kako bi završio rad na filmu koji će trajati sat i po, kako planira. “Morao sam samom sebi dati rok, jer, ako nemaš rok, onda nikada nećeš završiti posao. Mislim da će biti gotovo do početka naredne godine. U ljeto naredne godine napuštamo Sarajevo, supruga završava s poslom ovdje i nadam se da će tada svi moći pogledati ovaj film.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!