Ferhadija u Žepču odavno više ne liči na sebe

Nije to više ona bogomolja u kojoj je svoj posljednji sabah-namaz klanjao Ilhamija kada je onog kobnog dana 1821. godine krenuo ka Travniku

Četiri su Ferhadije u Bosni. Tri, one u Sarajevu, Tešnju i Banjoj Luci, spomenici su kulture od državnog značaja. Ova potonja bila je i od svjetskog sve dok nije, eksplozijom onih koji ne štovahu ljepotu, zakratko zaronila u vir vremena. I četvrta, ova u Žepču, mogla je biti na Listi nacionalnih spomenika, ali ona više ne liči na sebe. Prvo joj je 1946. godine, nakon gotovo četiriju stoljeća, oduzeta drvena munara i salivena nova, od betona. Poslije 29 godina oduzeta je sama od sebe, potpuno je srušena i na njenom je mjestu sagrađena sasvim druga džamija. Ali nije stajala dugo, ni nepunih 17 godina.

Poslijepodne 28. juna 1993. godine bojovnici HVO-a zabavljali su se ispucavajući zapaljive metke, kao što su dva dana ranije činili s obližnjom Gornjomahalskom džamijom. Tada su izgorjela vrata, prozori, ograda na mahfilu, drvene stepenice u munari i kompletna arhiva. Četrnaest dana poslije, potpuno je srušena džamija na drugoj obali Bosne, u Prekom, i svima je postalo jasno da nije riječ samo o zabavi. Narednog mjeseca dignuta je u zrak Trzanska ili Alibegova džamija, najljepša u Žepču. Eksplozija koja je u noći između 20. i 21. marta 1994. godine stresla cijeli grad najavila je smrt žepačke Ferhadije. Dvanaest godina bila je u mulju vremena. Ponovo je otvorena 10. septembra 2006. godine. Ovaj se put uzdigla k nebu s dvjema munarama. Onu s lijeve strane uvakufio je žepački poduzetnik Jasmin Malićbegović, sin Rašidov. Nažalost, ni ova ne liči na onu nekadašnju.

Ilhamijino putovanje

Odavno to nije ona džamija u kojoj su službovali Abdulah ef. Karahodža, autor pjesme Bošnjakuša, i njegov sin Ahmet, koji ga naslijedio 1765. godine, kada je ovaj preselio na ahiret. U povijest nikad napisane bosanske književnosti upisao se kao pjesnik koji je dopjevao očevu pjesmu. I upisali su se, oba, kao učitelji Abdulvehabu Ilhamiji, jednom od mnogih u pjesničkoj koloni koji riječ platiše životom.

U vrijeme Karahodža i šejha Ilhamije bila je ova bogomolja s medresom pravi rasadnik talenata i umnih ljudi. U požutjelom dokumentu, kojeg nam slabašna ruka povijesti pruža kroz gustoću bosanskih stoljeća, stoji kako je u njihovo doba džamiju opsluživalo šest vjerskih službenika. Plaćani su iz prihoda solane u Tuzli: imam i hatib po deset akči dnevno, muallim i prvi mujezin po pet, a drugi mujezin i muarrif po dvije. Ni u jednom dokumentu ne stoji, ali je očito: ovdje je dresirana širina misli.

Medrese odavno nema, a na džamiji nije ostao ni kamen od one prvotne. Nije to više ona bogomolja u kojoj je svoj posljednji sabah-namaz klanjao Ilhamija kada je onog kobnog dana 1821. godine uzjahao konja i krenuo ka Travniku. Okrećući se da posljednji put obuhvati pogledom svoje Žepče, zasigurno je bio potpuno svjestan da ga valija zove zbog oštrine pjesama kojima je kritizirao nasilje i ismijavao vlast. Azrailu, koji mu je već čučao na ramenu, šaputao je vlastite stihove.

 

Čudan zeman nastade,

Sve zlikovac postade,

Din-dušmaninu stade;

Šta se hoće, zaboga?

 

Znao je da se onaj kojeg Dželal-paša pozove k sebi nikad ne vraća kući, ali je svejedno išao. Jahao je obalom preplašene Bosne kroz Želeću i Željezno Polje, kroz Golubinju i Nemilu, ispod Vrandučke kule i preko Bilinog polja, kroz Zenicu, kao smjeran vojnik koji izvršava posljednju naredbu. Posvud uokolo oživljavali su njegovi stihovi. Ljuljali su se poput klasja pod uzdahom sirotinje kojoj su nepravde, nasilje i mito lomile kičmu. Kao da je jahao njivom koju je zasijao zrnevljem vlastite duše.

 

Već takata nestade,

Zlo nam svako postade,

Dobrih ljudi nestade;

Šta se hoće, zaboga?

 

Vodeći iznurenog konja za uzde, gazio je zaneseno kroz Vardište, preko Vjetrenice, pored Preočice, kraj Lupca i kroz Počulicu. Sad je vlastite pjesme šaputao lastama što su razdragano demonstrirale sav raskoš svojih letačkih vještina nad njegovom glavom. Kažu da je narodu koji ga salijetaše s obiju strana druma, ljubeći mu šake i skute, poklonio samo jednu dovu: “Neka zimi bude zima, a ljeti ljeto.”

 

Ne gledaju u ćitab,

Ne uzimaju hič dževab,

Niti misle na hesab;

Šta se hoće, zaboga?

 

I dalje je govorio stihove, sad samome sebi, dok je jahao kroz Bilu i kroz Dolac preko Lašve. Za one što su ih sricali ljudi koji stajahu kraj druma opraštajući se s njim činilo mu se kao da su eho onih stihova koje je šaputao samome sebi. Za njim je išla gromoglasna jeka njegove pjesme. Pratila ga je daleko, do u vječnost.

 

Ovo trpit – teška muka,

A još viša turska bruka,

Munafika stoji huka;

Šta se hoće, zaboga?

 

Kad je pred njega iskočila gorostasna travnička tvrđava, mora da se sav stresao uslijed jeze što mu je prostrujala tijelom. Znao je da mu je među njenim zidinama propisan posljednji konak, ali stihove nije prestajao sricati.

 

Turčin nema amela,

Krivda pravdu zamela,

Pa se pravda umela;

Šta se hoće, zaboga?

 

Želio je da još jednom potvrdi samome sebi kako se ni u jednom svom stihu nije odmakao od istine koliko za nokat. Govorio ih je neprestano.

 

Nasta čudna ulema,

Jer ne čine amela,

Od njih jedna proloma,

Šta se hoće, zaboga?

 

Na kraju, skrušeno čekajući pred valijinim sarajem, mora da je pokušao zamisliti vrijeme zemaljsko izvan sebe. Stihove je sada provlačio kroz misli, kao dove.

 

Ulemskoga sada hala,

Zalud njima gdjekod hvala,

Vrat slomiše pored mala;

Šta se hoće, zaboga?

 

U toj sudbonosnoj napetosti mašte i uma zasigurno je do njega odnekud došao odjek vlastitog samrtnog hropca zauvijek uhvaćenog u tišinu mračnih kazamata. Znao je tad da će u smrt kriknuti vlastitim stihom.

 

Nije kader biti imam,

A kaže se potaman,

Jordam

Čini ko šeh-islam;

Šta se hoće, zaboga?

 

Kroz tu vanvremenu pustoš morao je čuti kako se njegov krik, u vječitom lutanju između hladnih zidova, doziva s kricima mnogih kojima je Dželalija omotao katil-gajtan oko vrata.

 

Svi veziri pravo sude,

Pa i paše dobro bude,

Al murtati krivo gude;

Teška muka, zaboga!

 

Kad je izašao pred Dželaliju, Ilhamija više nije pripadao ovom svijetu. Kako su mu samo morale djelovati smiješne pašine riječi dok mu je ovaj govorio kako vrijeđa vlast i kako narod po sokacima i kahvama sriče njegove stihove, opasno je to, moraš ih se odreći, ili ode glava, Ilhamijo.

 

I kod paša ima ljudi,

Ko je dobar vrlo hudi,

Kad je više zlijeh ljudi;

Niko ne zna do Boga!

 

Naposljetku, Ilhamija je konačno bio siguran u jedno: istina svih vladara ne može se ni u pola noći mjeriti s istinom samo jednog pjesnika.

Dva turbeta i četiri mezara

Sutradan su tijelo preuzeli Travničani, a na dženazi se skupio cijeli grad, i svi Žepčaci, i pola Bosne. Vascijeli bogovjetni dan pljuštala je kiša kao da se nebo rastvorilo: tolika je bila ta sufijska duša. Dok su mu prijatelji podizali turbe, Sejdi hadži šejh Vehab spjevao je tarih: “…Otvorio je sebi vrata Božije milosti i perivoje rajske, u njegovo vrijeme niko se s njim nije mogao porediti. Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci… Umro je mučeničkom smrću.”

Nije prošlo ni dvije godine, a smrtnu čašu ispi i omraženi Dželal-paša. Taj je otrovan i umirao je u najstrašnijim mukama, govorilo se, sad tako glasno da ni njegova strašna špijunska mreža koju je raspeo cijelom Bosnom nije uspijevala izaći na kraj sa sve većim brojem nezadovoljnika. Ali samo oni najdrčniji smjeli su sa zida kuće preko puta Turbeta pod lipom uzeti Dželalijin aršin: željeznu šipku s oba kraja opečatiranu njegovim muhurom. Demonstrirajući hrabrost pred okupljenom svjetinom, premjerili bi njime vlastiti lakat, svijajući ga ka cvjetnom turbetu Abdulah‑paše Musihovića. Ne, nisu se njemu ismijavali. Niti pak Perišan Mustafa-paši, koji je odmah, čim je došao u Travnik, podigao česmu, ni ne sluteći jadan da će već naredne godine leći uz nju, pod lipu. Tu, u turbe Abdulah-paše Musihovića, koji je u četirima navratima vladao Bosnom punih jedanaest godina, spušten je Dželalija. Poslije su do pašinskih prebačeni nišani djevojčice Fatime, o kojoj se zna samo ono što joj je otac na njemu napisao: “O, Fatimo moja, nisi ni cvijet mladosti omirisala…” Tad su se, poštujući dječiju nevinost, i najdrskiji okanili tog poganog običaja. Tako je Dželalijin aršin, pred kojim je drhtala cijela Bosna, zauvijek potonuo u glib zaborava.

Ali sudbina ne bijaše dovršila priču u gradu turbeta. Godine 1959. srušile su vlasti Ilhamijino turbe i izgradile bolnicu. Posmrtni ostaci i nišan preneseni su u turbe Redžep-dede u Poturmahali. Tako je namjestila da i Ilhamija bude useljen u tuđe turbe, poput podstanara u sobi vječnosti. Između dželata i žrtve danas ne stoji ni cijelih dvjesta metara. Dovoljno je prijeći glavnu gradsku prometnicu, u smjeru šehidskog mezarja, i odmah s desne strane, u podnožju brdašceta na čijem vrhu i dalje uspravljeni stoje gorostasni stari nišani, vidi se turbe okruženo ružičnjacima. Svakog dana pored paše prođe hiljadu ljudi, a da mu niko ni Fatihu ne prouči. Mezar pjesnika svakodnevno obiđe stotinu turista i svaki zaište dobro zdravlje i ostavi kovanicu kao znak da je bio ovdje i da će opet doći.

Svemu uprkos, Ferhad-pašina džamija u Žepču, koju je 1568. sagradio isti onaj Ferhat-beg koji je podigao Ferhadije u Sarajevu i Tešnju, i dalje ne liči na sebe. Ništa ne pomažu ta dva sarkofaga ispred mihrapskog zida, nad kojima, kako se kazuje, stoje najstariji nišani u Bosni. Ne pomaže ni to što se svakog maja iskupi cijeli grad da se prisjeti svog hrabrog pjesnika. Ova Ferhadija odavno ne liči na Ilhamijinu džamiju.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!