Feljton “Stava”: Muslimanska braća (2)

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

Proces modernizacije i vesternizacije zahvatio je snažno Egipat krajem 19. stoljeća. Egipatska i levantska društvena elita, piše Kandil, slala je svoju djecu u inostranstvo kako bi se obrazovali po zapadnim standardima. Nasuprot tome, religijske škole privlačile su još samo siromašno stanovništvo Egipta. Postepeno su sekularni intelektualci gurnuli islamske naučnike na kulturnu periferiju. Liberali su početkom 20. stoljeća dominirali intelektualnom arenom ove bogate zemlje. Godine 1919. oni su predvodili prvi egipatski nacionalni ustanak i napisali prvi moderni ustav, dok je ulema tonula u sve dublju kulturnu pozadinu. Ipak, prije nego se spustila zavjesa na tradicionalnu islamsku nauku, ističe Kandil, jedan naučnik s Al-Azhara pokušao je povući potez u posljednjem trenutku da spasi svoje kolege od nestanka. Bio je to Muhammed Abduhu (umro 1905).

On je shvatio da nije više realistično uvjeravati muslimane da odbace modernizaciju, nego ih treba uvjeriti da islam nije prepreka toj modernizaciji. Abduhuova neuspješna i zakašnjela kampanja ipak je potakla dva suprotna trenda: sekularne uglednike koji su smatrali da trebaju osloboditi islam od okova tradicije i njegove učenike koji su smatrali da nema vremena za pomirenje novih i naslijeđenih vrijednosti. Ovakav stav zauzeo je i njegov najbliži učenik, levantski teolog Rašid Rida. Nakon ukidanja hilafeta 1924. godine, Rida se molio da se pojavi spasilac koji će ponovo uspostaviti hilafet. Svoje misli dijelio je s bistrim mladim studentom koji ga je često posjećivao. Njegovo ime bilo je Hasan el-Benna.

 Hasan el-Benna i Seid Kutb

Dva najznačajnija imena u historiji Muslimanske braće jesu El-Benna, kao osnivač, i Seid Kutb, koji se ovom pokretu pridružio tri godine nakon ubistva El-Benne. Obojica su rođena 1906. godine. “Ipak, njihovo putovanje ka islamizmu nije moglo biti različitije: prvi od djetinjstva obuzet vjerskim žarom, dok je drugi odrastao kao prozapadnjački sekularist, povremeno naginjući ateizmu”, navodi Kandil, ističući da su obojica nakon završetka školovanja radili kao učitelji. Hasan el-Benna još kao dječak naučio je Kur’an napamet i priključio se derviškom redu. Od djetinjstva se zanimao za proučavanje vjerskih tema. Kutb je bio njegova potpuna suprotnost. On je rođen u Gornjem Egiptu i kao dječak krenuo je putem sekularnog obrazovanja. “Ekstremist po prirodi, Kutb je prigrlio ateizam, pridružio se radikalnoj liberalnoj partiji pišući provokativne članke, zalažući se za tako šokantne stvari kao što su nudističke plaže. Interesantno je da je jedan razjareni mladi Brat pokazao taj članak Benni da traži od njega dopuštenje da kazni autora, ali osnivač nije želio gubiti vrijeme na ‘mladalačku, glupavu žeđ za pažnjom i apsurdnu fasciniranost zapadnom civilizacijom’”, piše Kandil. Međutim, upravo je ta civilizacija bila povod da se Kutb vrati vlastitoj tradiciji.

Njegovo razočarenje započelo je posjetom Americi. Nakon toga, napisao je tri teksta pod naslovom Amerika koju sam ja vidio, u kojima je glasno osudio sve zapadne vrijednosti. “Kutb je opisao Ameriku kao ‘najveću laž koju je svijet upoznao’, a Amerikance kao neetične, rasiste, materijaliste, bludnike i nasilnike. Djelomično zato što su Amerikanci bili vidno oduševljeni zbog ubistva Benne 1949. godine. (…) Kutb je posumnjao da islamizam možda predstavlja posljednji garnizon protiv zapadnog prodora”, objašnjava Kandil. Proglasivši se ponovo rođenim, Kutb je odao počast tom ponovnom rođenju čuvenom polemikom Borba između islama i kapitalizma, a počeo je slati i redovne priloge u časopis Muslimanske braće El-Da’va. Dvije godine poslije, pridružio se Bratstvu.

Osim njihovih različitih puteva, El-Benna i Kutb djelovali su u različitim političkim kontekstima. El-Benna je započeo svoj rad u liberalnoj monarhiji, u kojoj je ovaj reformist posjećivao džamije i kafane propagirajući svoje ideje budućim sljedbenicima. Osim toga, slao je pisma ministrima i monarhu savjetujući ih i prekoravajući njihove pogrešne političke poteze. S druge strane, Kutb se vratio islamu uoči puča 1952. godine i autoritarnog režima koji je poslije toga dominirao Egiptom. Veći dio života proveo je iza rešetaka, pa se morao prikloniti ilegalnom agitiranju. “Na kraju, obojica su pogubljeni – iako, izgleda, to njima lično nije bilo važno – ali njihove strategije bile su obojene različitim epohama u kojima su djelovali. Uprkos tome, obojica su ciljali na državnu vlast”, ističe Kandil.

Muslimanska braća naspram tradicionalne uleme

Muslimanska braća predstavljala su jedinstven odgovor na nestabilnu epohu simboliziranu iznenadnim rušenjem hilafeta. El-Benna je bio među rijetkim intelektualcima koji je shvatao ozbiljnost situacije. “Kad je liberalni premijer Mustafa el-Nahhas uputio pohvalu Mustafi Kemalu, koji je ukinuo hilafet, u jednom intervjuu za Anatolia Press Agency 14. juna 1936., osnivač islamizma upozorio ga je u pismu od 16. juna da se Egipat nalazi na ‘najopasnijoj prekretnici u svom cjelokupnom postojanju’”, navodi autor. El-Benna je smatrao opravdanim da se prezirno izrazi o negativnim fenomenima u društvu, tragajući za novim tipom pravnog uređenja. Simpatizere je pronašao u studentima Al-Azhara kao što su Gazali i Karadavi. Oni su se izrugivali svojim nastavnicima koji su bili zadovoljni time da upute molbe nekim muslimanskim vladarima da pokupe ogrtač hilafeta, prije nego bi se vratili svojim sitnim naučnim razmiricama. El-Benna je jasno ukoravao tradicionalnu ulemu što nisu dovoljno zabrinuti za ovaj sekularni napad.

Od tada su on i njegova Braća percipirani kao spasitelji islama, u najdoslovnijem smislu. Ipak, radikalni istupi pojedinih članova Bratstva nanijeli su štetu ovom pokretu jer su im neki muslimani, kao i tradicionalna ulema, zbog toga okrenuli leđa. “Činjenica da Bratstvo nije uspjelo osigurati univerzalnu odanost muslimana učinila ga je podložnim represiji režima koje je podržavala tradicionalna ulema. Braća su ostala organski intelektualci a la Gramsci, koji su organizirali i obrazovali sljedbenike, stječući svoj legitimitet iz kulturnog aktivizma. Ulema se, pak, pozicionirala kao fukoovski ‘specifični’ intelektualci, koji su počivali na vidljivom akademskom kredibilitetu. Na kraju, kao što je Foucault ispravno predvidio, aktivisti su dobili samo djelomičnu ili uvjetovanu podršku od šire populacije, dok su priznati eksperti imali bolju priliku osigurati poštovanje javnosti. Ovo je krucijalno da se razumije zašto su se pobožni Egipćani okrenuli protiv Braće 2013. godine, ne osjećajući da su pri tome okrenuli leđa vjeri kao takvoj”, zapaža Kandil.

PROČITAJTE I...

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!