FELJTON STAVA: Izgubljena historija (1)

Michael Hamilton Morgan, Izgubljena historija, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017. godine, 356 stranica

 

Knjiga Izgubljena historija predstavlja intrigantan presjek islamske civilizacije iz ugla jednog nemuslimana. Shvativši da na Zapadu postoji ogromno nerazumijevanje islamskog naslijeđa, Michael Hamilton Morgan, politolog, romanopisac i diplomata, odlučio je napisati knjigu u kojoj će podsjetiti na doprinos islama svjetskoj civilizaciji. Na prigovore da iskrivljuje historiju naglašavajući samo ljepšu stranu veoma kompleksne civilizacije, Morgan odgovara da on tek uravnotežuje nepotpunu i iskrivljenu sliku prezentiranu nemuslimanima.

Ne skrivajući oduševljenje naslijeđem muslimanskih naučnika, umjetnika i filozofa, autor, pripovijedajući nekada i u prvom licu, pokazuje na primjeru civilizacije u kojoj je islam imao vodeću ulogu da razum i vjera mogu biti jedno. Ova knjiga odbacuje bipolarnu logiku i ne nastoji prezentirati jedan period kao zlatno doba islamske misli, već se fokusira na mnoga zlatna doba islamske civilizacije, uključujući dostignuća mislilaca iz Centralne Azije, Osmanskog carstva i mogulske Indije. Istovremeno, knjiga je to o razmjeni civilizacijskih dobara između islamskog i kršćanskog svijeta

PRVI DIO:

Iako je u prvih stotinu godina muslimanske ekspanzije nakon početka Poslanikove misije došlo do ogromnih promjena na karti svijeta i u vjerovanjima ljudi, piše Morgan, to ne znači da je na svim poljima islamske civilizacije cvjetalo cvijeće. Prvo stoljeće nakon Poslanika potresaju političke borbe, državni udari i ubistva, a netrpeljivosti i osvete povremeno se razbuktavaju u građanske ratove. Međutim, ta previranja i turbulencije počinju proizvoditi jedinstvenu hibridnu kulturu, nominalno arapsku, ali raznoliku i bogatu, uz pismenost i bogatstvo Perzije, učenja i stilove Bizanta te odjeke Grčke i Rima.

“Ovo naučno naslijeđe preneseno od Bizantinaca i Perzijanaca sljedbenicima Poslanika uskoro će uveliko doprinijeti pojavi prvog zlatnog razdoblja. Pored toga, jezik arapske klasične poezije javlja se kao lingua franca ovog novog područja, te kao jedini jezik religijskih rasprava i izražaja, postajući istovremeno sve važniji u trgovini, književnosti i svakodnevnom životu. Perzijanci, Sirijci, Bizantinci, Berberi i mnogi drugi narodi pod muslimanskom vlašću počinju učiti arapski”, piše Morgan.

Talas muslimanske ekspanzije zapljusnuo je i obale Pirinejskog poluotoka. Vojske pod vodstvom halifa protjeruju Vizigote iz Sjeverne Afrike, a 711. godine, pod komandom oslobođenog berberskog roba Tarika ibn Zijada, mješovite snage Arapa i Berbera osvajaju vizigotsku Španiju. Godinu dana kasnije, muslimani ulaze u Sind, u današnjem Pakistanu, kao i Transoksaniju, danas poznatu pod imenom Srednja Azija. Stotinu godina nakon Poslanika, ističe Morgan, njegovi sljedbenici ne samo da su uspostavili vlast na dalekom Iberijskom poluotoku nego su osnovali i manja središta pod zapovjedništvom lokalnih emira u južnoj Francuskoj. Mnoga od tih središta osvojena su više slobodnim pustolovnim pohodima nego koordiniranim i planiranim napadom.

“Iako u Španiji i svugdje u hilafetu ekonomski i politički krajolik više liči na mrežu gradova-država nego na modernu nacionalnu državu, činjenica je da je 732. godine postojalo veliko muslimansko carstvo sa svojim vrhovnim upravnim sjedištem u Damasku. Protezalo se od Španije na zapadu do najudaljenijih dijelova Mongolije, te od južne Francuske na sjeveru do Indijskog okeana i Afrike na jugu”, ističe Morgan.

SUKOB DVIJU VOJSKI, ILI DVIJU CIVILIZACIJA

Na platnu izgubljene historije ispisan je jedan konflikt koji je mnogo stoljeća kasnije opisan kao sukob civilizacija, a koji uopće nije tako jednostavan i tako apokaliptičan. Iako je historija cijelog svijeta priča o stalnim ratovima, piše Morgan, iz nekog razloga upravo je ovaj sukob obojen apokaliptičnim bojama, posebno u percepciji Evropljana. Taj tragični trenutak prvog ozbiljnog sukoba islamske i kršćanske vojske dogodio se u Turu 732. godine. Emir Endelusa Abdurrahman el-Gafiki krenuo je u bitku s Francuzima. Stvarni povod njegovog pohoda, piše Morgan, bilo je odmetanje njemu podređenog emira od Narboone. Kao da to nije dovoljno, odmetnuti emir sklopio je pakt s kršćanskim grofom Eudesom iz Akvitanije.

Kad je Eudes uspio pobijediti malobrojne andaluzijske snage u francuskom gradu Tusu, Gafiki je bio povučen daleko na sjever. Tu se našao kako bi stao ukraj pobunjenicima iz vlastitih redova, te stranim prijetnjama sjevernoj granici.

Došavši sa 60.000 vojnika, od čega je većina otpadala na konjicu, ulio je strah lokalnom stanovništvu. “Jašući na konjima, stizali su prvi oklopni vitezovi u cijeloj Evropi, prva oklopna konjica, prizor kao iz biblijske apokalipse. Historija će brzo zaboraviti će jedan od kasnijih ideala evropske dvorske mitologije – oklopni vitez na konju, kao i njegovo oružje i taktika – nastati iz ovog strašnog ‘stranog’ osvajača. Oklopne vitezove i oklope uistinu su muslimani donijeli u Evropu”, piše Morgan, ističući da su muslimanski stilovi, ideje i tehnologije nastavile jednostrano utjecati na Evropu u narednih 800 godina. “Međutim, poglavlje o prenosu tehnologija bit će prečesto zanemarivano u korist poglavlja sukoba između dvije vjera”, poručuje Morgan.

Kršćansku vojsku predvodio je Karlo Martel, koji je pristao odgovoriti na Eudesov poziv u pomoć pod uvjetom da mu se ovaj potčini. Uspio je do Tura doći neprimijećen i smjestiti svoju vojsku u šumu koristeći stabla kao prednost. Njegove snage bile su značajno slabije, a, prema nekim procjenama, imao je svega 15.000 vojnika. Svoje ljude rasporedio je u falange, klasičnu četverostranu pješačku formaciju koju su osmislili Grci, a usavršili Rimljani. Franci uopće nisu imali konjicu niti oklopne vitezove, ali su ipak bili veoma motivirani pred početak bitke. “Već je postojalo strašno nesuglasje između ove dvije sile, u njihovom međusobnom poimanju kao i u značaju predstojeće bitke.

Za Franke, to je bila noćna mora. Oni su je vidjeli ne samo kao borbu za život i smrt već i kao odbranu kršćanstva. Za andaluzijske i arapske muslimane i njihovu vojsku, bitka nije bila ni približno tako važna. Pošto su se u njihovoj vojsci nalazili pripadnici mnogih vjera i rasa, sukob nisu doživljavali kao vjerski ili plemenski. Budući da je riječ o snagama taktičkog napada poslanim iz carstva prostranog na 4.000 milja, nije to bila borba za život ili smrt, osim u personalnom smislu”, objašnjava Morgan.

USVAJANJE TEHNOLOGIJE SVOG NEPRIJATELJA

Karlo je planirao natjerati neprijatelja da dođe njemu, na uzvisinu i među drveće, gdje snaga konjice ne može doći do punog izražaja. El-Gafiki je čekao šest dana da Franci izađu iz šume, ali oni su strpljivo čekali. Umoran od čekanja, Gafiki pretpostavlja da mu silna andaluzijska moć i tehnologija daju neupitnu prednost, te naređuje napad. Karlovi borci, zahvaljujući taktičnosti svog vođe, uspijevaju odbiti nekoliko napada moćnije andaluzijske armije. U jeku bitke, Karlo uspijeva poslati izviđače u andaluzijsku pozadinu da oslobode franačke zarobljenike, naredivši im da prošire glasine u neprijateljskom logoru kako oslobođeni borci već uzimaju andaluzijski plijen.

“U toj zbrci, veliki emir El-Gafiki, otišavši predaleko naprijed i pokušavajući vratiti kontrolu te uspostaviti komunikaciju sa svojim snagama koje se sada povlače, odjednom se sa svega nekoliko svojih boraca našao izoliran i okružen Karlovim ljudima”, pripovijeda Morgan. Uskoro je veliki emir bio mrtav. Međutim, vrativši se u pozadinu i otkrivši da je plijen netaknut, Andalužani shvataju da su žrtve prevare koja ih je koštala gubitka zapovjednika. Iako su mnogi željeli osvetu, ni cijela noć dogovaranja nije bila dovoljna da između sebe izaberu novog emira, te stoga napuštaju tlo Tura.

Ova iznenađujuća i neočekivana pobjeda Karla Martela, izvojevana uz mnogo lukavstva i sreće, imat će dalekosežne i neposredne posljedice. “Karlo će odmah započeti usvajanje superiorne vojne tehnologije svog neprijatelja. On i njegovi ljudi skidaju oklope, mačeve i štitove s palih andalužanskih vitezova. Nekoliko dana kasnije, on počinje graditi prvu evropsku oklopnu konjicu… Oklopna konjica, zasnovana na tehnologiji preuzetoj od andaluzijskih osvajača, predstavljat će srž evropske vojne moći u idućih 500 godina”, ističe Morgan. Izgubljena historija nas uči da je taj prvi susret kontinentalne Evrope i muslimana bio mnogo složeniji od sukoba civilizacija ili rata religija, kako se danas nerijetko predstavlja. Za Evropljane, tvrdi Morgan, on je predstavljao traumu biblijskih razmjera, ali i početak njihovog prihvatanja vrhunske tehnologije i ideja od muslimana. (Nastavlja se) 

 

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!