Feljton Stava: Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine

Knjiga Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora Aladina Husića bavi se hodočašćem u Meku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet može pratiti na bosanskohercegovačkom prostoru još od 16. stoljeća. Za potrebe ove studije, Husić je koristio značajna istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića, ali i arhivsku građu iz Ankare, Istanbula, Dubrovnika, Venecije i Sarajeva. Također, autor se nije ograničio na određene pisane forme već na sve dostupne izvore koji bi mogli biti od koristi za temu, bilo da se radi o putopisu, administrativnim dokumentima ili epitafima. Ova vrijedna studija prva je te vrste koja se bavi fenomenom kontinuiranog hodočašća iz Bosne i Hercegovine u sveti harem, a podaci do kojih je došao Husić predstavljaju značajan iskorak u proučavanju ove teme

Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, Aladin Husić; Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, “El-Kalem” i Ured za hadž; Sarajevo, 2014. godine, 248 stranica

Iako postoje nepobitni dokazi o susretu bosanskog stanovništva s islamom još i prije osmanskog osvajanja Bosne, od kojih je najstariji nalaz novca halife Mervana II (744–750), značajni tragovi islamskog materijalnog i nematerijalnog prisustva datiraju tek u sredinu 15. stoljeća i podudaraju se s učvršćivanjem osmanske vlasti u Bosni. Upravo se za taj period vezuje i ime prvog hadžije spomenutog u pisanim izvorima, hadži Mehmeda, člana posade u tvrđavi Hodidjed. “To je do sada prvi trag koji ukazuje na jedno lice koje je obavilo hadž na prostoru Bosne. On je bio zapovjednik tvrđave između 1455. i 1463. godine. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje njegovog porijekla, kao i vremena obavljanja hodočašća”, piše Husić.

Sljedeća vijest koja upućuje na hodočasnike s istog područja vezuje se za 1477. godinu. Među svjedocima u vakufnami bosanskog sandžak-bega Ajas-bega, navodi Husić, spominju se i hadži Husein, sin hadži Alije, i hadži Mehmed. “Kako je Sarajevo bilo središte gdje se islam najranije i najsnažnije ukorijenio, tako su i tragovi o hodočasnicima ne samo najraniji nego i najbrojniji. Nakon dizdara Hodidjeda i spomenute dvojice svjedoka pri legalizaciji vakufname, i nekoliko rezidenata iz 1589. godine, tek krajem 16. stoljeća imamo brojnije vijesti o hodočasnicima u Sarajevu”, piše Husić, navodeći da već 1530. godine u samom gradu imamo dokumentiranih 36 živućih hadžija iz 17 sarajevskih mahala. To znači da je Sarajevo u to vrijeme, s obzirom na ukupan broj dokumentiranih stambenih jedinica, imalo 2,2% hadžija.

I PRVE GENERACIJE MUSLIMANA IZ BOSNE IŠLE SU NA HADŽ

Među sarajevskim hodočasnicima, u literaturi se spominju i dvojica iz prve generacije muslimana, što potvrđuje i činjenica da njihovi očevi nemaju muslimanska imena. To su hadži Sulejman, sin Radešinov, iz Isa-pašine mahale, i hadži Hamza, sin Vukićev, iz mahale Davuda Čelebije. Kod svih spomenutih hadžija, primjećuje Husić, nije naznačen društveni ili socijalni položaj. Iz onoga što je evidentirano, vidimo da ta struktura izgleda ovako: 3 trgovca, 3 oslobođena roba, 3 imama, 1 mujezin, 1 dovadžija, 1 halvadžija, 1 remenar i 1 kožar. Dakle, već u prvim generacijama hadžija iz Sarajeva evidentna je šarolika socijalna struktura, što svjedoči da su i tad na hadž išli ljudi različitog obrazovanja, položaja i bogatstva. Nesumnjivo da je bilo i mnogo uglednika koji su obavili hodočašće u Meku. Ne treba zaboraviti da se u Gazi Husrev-begovoj vakufnami iz 1531. godine spominje čak sedam hadžija među svjedocima, a Husić ističe da se radi o uglednim prvacima grada od kojih su neki i osnivači sarajevskih mahala. Treba istaknuti da je čak 37 sarajevskih mahala uz ime svog osnivača imalo predznak “hadži”.

Iako se Sarajevo intenzivno razvijalo i povećavao se broj stanovništva, deset godina poslije, dakle 1540. godine, izvori pokazuju manji broj hodočasnika, svega 26. Međutim, već nakon tri decenije, 1570. godine, u dostupnim izvorima spominju se 54 hadžije iz Sarajeva i isto toliko lica čiji su očevi obavili hadž. “U jednom izvoru sredinom 16. stoljeća (1556–1558) u Sarajevu se spominje preko stotinu lica koja se tituliraju s ‘hadži’, to znači da su do tada obavili hadž. Među njima je i 14 onih koji su umrli na putu, u vrijeme dana hadža ili na samom povratku s hadža”, piše Husić, ističući da je do kraja 16. stoljeća broj hadžija u Sarajevu iznosio 220, od čega se 9% odnosilo na mlade ljude.

HODOČASNICI IZ DRUGIH BOSANSKIH GRADOVA

Praksu hodočašća u Meku ne zatičemo samo u Sarajevu već i u drugim bosanskim gradovima, ali u znatno manjem obimu. Početkom 16. stoljeća u Rogatici zatičemo jednog, a nešto kasnije i pet hadžija. Tragove hodočašća susrećemo i u Visokom već 1540. godine, a 1570. u Visokom se spominje 6 hadžija, 3 živuća i 3 čiji su očevi obavili hadž. Taj se broj iznenađujuće smanjuje početkom 17. stoljeća, kada, kako navodi Husić, u Visokom zatičemo samo jednog živućeg hadžiju, što je ispod svih očekivanja. Slično je i s Travnikom i Zenicom, gdje prve tragove hodočašća nalazimo tek polovinom 16. stoljeća. U Travniku su 1550. godine bila 4 hodočasnika, ali imena osnivača pojedinih mahala svjedoče da je praksa odlaska u Meku bila prisutna u ovom gradu i ranije. Godine 1565. u Travniku se spominju trojica živućih hadžija, a iste se godine u Zenici spominje samo jedan hadžija, a kasnije i pet lica čiji su očevi obavili hadž, što je ispod svih očekivanja.

Iako je Banja Luka pod osmansku vlast došla kasnije, nakon zauzimanja Jajca 1527. godine, već sredinom 16. stoljeća navode se hodočasnici iz ovog grada. Prvi je bio Sofi Mehmed-paša, koji je 1550. godine išao u Meku preko Šama. Već 1570. godine iz ovog se grada spominju trojica hadžija, a kao svjedoci vakufname Ferhat-paše iz 1587. godine, navode se također trojica hadžija, što i nije naročito veliki broj s obzirom na to da je Banja Luka bila drugi grad po veličini. U Gornjoj Tuzli spominju se trojica hadžija prije 1548. godine, dok u Donjoj nema niti jednog. Do kraja 16. stoljeća u Gornjoj Tuzli zatičemo 7, a u Donjoj Tuzli 4 hodočasnika, čemu treba pridodati i osnivače tuzlanskih mahala: trojicu u Gornjoj i jednog u Donjoj.

Od 430 nosilaca domaćinstava u Zvorniku sredinom 16. stoljeća, dvojica su bili hadžije, dok krajem 16. stoljeća ne zatičemo nijednog hadžiju. To se može pravdati činjenicom da je Zvornik u to vrijeme imao svega 192 domaćinstva. S druge strane, Gračanica, kao drugi najveći grad Zvorničkog sandžaka, vremenom se širila, pa krajem 16. stoljeća u ovom gradu zatičemo 510 domaćinstava, među kojima i četvericu hadžija.

“Najranije poznate vijesti o hadžijama iz Foče imamo iz prve polovine ili sredinom 16. stoljeća. Tada već imamo respektabilan broj hadžija iz tog mjesta koje je prema brojnosti hodočasnika pratilo Sarajevo. Budući da je Foča po svojoj razvijenosti i broju stanovnika zaostajala za Sarajevom, to se brojka od 37 hodočasnika doima kao visok procenat hadžija iz tog mjesta”, piše Husić. Prve podatke o hadžijama Mostara nalazimo krajem treće decenije 16. stoljeća, kad se u ovom gradu spominje jedan hadžija, sarač hadži Kasim. Već 1564. godine u Mostaru se spominje 5, a 1570. godine 6 hadžija. “Kako se grad Mostar razvijao, povećavao broj muslimana i jačao utjecaj islama, povećavao se i broj hodočasnika iz tog mjesta. U Mostaru 1585. godine nalazimo dokumentirana 33 lica koja su obavila hadž, među kojima su i dva osnivača mahala, hadži Mehmed-beg i hadži Husejn”, piše Husić.

I u zapadnom dijelu Bosne, koji je pripadao Kliškom sandžaku, praksu hodočašća Meke susrećemo sredinom 16. stoljeća. Tada se u Livnu, duhovnom centru tog dijela Bosne, spominje 5 hadžija 1550. godine. Već 1574. godine taj je broj u Livnu porastao na 17 hadžija, a početkom 17. stoljeća u ovoj kasabi zatičemo čak 27 hadžija, što znači da je u Livnu bilo preko 6% hadžija. “To znači da je Livno predstavljalo grad koji je, u odnosu na broj stanovništva, imao procentualno najveći broj hodočasnika (6%), više čak i od Sarajeva (5,4%). Dakle, krajem 16. i početkom 17. stoljeća Livno je, nakon Sarajeva i Mostara, predstavljalo grad s najvećim brojem hodočasnika u Bosni. U neposrednoj blizini, ali i tijesnoj vezi s Livnom, svakako je i Duvno (Županj Potok), koje je već početkom 17. stoljeća iz samo jedne kuće ili jedne porodice imao trojicu hodočasnika, braću hadži Omera, hadži Hasana i hadži Jusufa, poznatijeg kao Livnjak, pisca najranijeg sačuvanog putopisa iz Bosne o odlasku na hadž 1615. godine”, zaključuje Husić.

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!