Feljton Stava (3): Izgubljena historija-Središta moći i znanja od Cordobe do Delhija

Michael Hamilton Morgan, Izgubljena historija, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017. godine, 356 stranica

 

Knjiga Izgubljena historija predstavlja zanimljiv presjek islamske civilizacije iz ugla jednog nemuslimana. Shvativši da na Zapadu postoji ogromno nerazumijevanje islamskog naslijeđa, Michael Hamilton Morgan, politolog, romanopisac i diplomata, odlučio je napisati knjigu u kojoj će podsjetiti na doprinos islama svjetskoj civilizaciji. Na prigovore da iskrivljuje historiju naglašavajući samo ljepšu stranu veoma kompleksne civilizacije, Morgan odgovara da on tek uravnotežuje nepotpunu i iskrivljenu sliku prezentiranu nemuslimanima.

Ne skrivajući oduševljenje naslijeđem muslimanskih naučnika, umjetnika i filozofa, autor, pripovijedajući nekad i u prvom licu, pokazuje na primjeru civilizacije u kojoj je islam imao vodeću ulogu da razum i vjera mogu biti jedno. Ova knjiga odbacuje bipolarnu logiku i ne nastoji prezentirati jedan period kao zlatno doba islamske misli, već se fokusira na mnoga zlatna doba islamske civilizacije, uključujući dostignuća mislilaca iz Centralne Azije, Osmanskog carstva i mogulske Indije. Istovremeno, knjiga je to o razmjeni civilizacijskih dobara između islamskog i kršćanskog svijeta

TREĆI DIO: 

Pokolj na dvoru u Damasku 750. godine, kada su Abasije zbrisale emevijsku dinastiju utirući sebi put za političku dominaciju nad islamskim svijetom, preživio je mladi princ Abdurrahman, bježeći pred koljačima sa slugom Bedrom. Nakon pet godina skrivanja od Abasija, koji sjedište hilafeta prenesoše u Bagdad, Abdurrahman uspijeva okupiti 20 pristalica i s njima krenuti ka Cordobi, posljednjoj utvrdi Emevija pod upravom emira Jusufa el-Fihrija.

Dok su se kretali prema Cordobi, piše Morgan, sve više nezadovoljnih Andalužana prelazi na njegovu stranu. Posebno su Jemenci bili nezadovoljni gubljenjem statusa kojeg su imali četiri desetljeća ranije, kada su s Tarikom proširili islamsku vlast na Pirinejski poluotok. Mimo svih očekivanja, mladi princ, jedini preživjeli izdanak emevijske loze, pobjeđuje u bici kod Cordobe i zaposjeda tron Andaluzije. Međutim, politička klima u Andaluziji nije bila idealna, a trebalo je obuzdati i jemenske saveznike koji su počeli s kampanjom osvete.

OD ZAPUŠTENOG EMIRATA DO SREDIŠTA ZNANJA

“U svom prvom vjerskom obredu u džamiji osjećat će se toliko slabim da će odati počast istom abasijskom halifi u Bagdadu koji je ubio cijelu njegovu porodicu i koji je bio uzrok njegovog progonstva”, piše Morgan. Uprkos tome, Abasije šalju atentatorsku jedinicu koja se probija do vrata Cordobe 763. godine, ali ih novi emir odlučno poražava i šalje njihove glave halifi u Bagdadu. “Nakon toga, on se nikad više neće osjetiti obaveznim da spomene ime Abasija u džamiji. U toku sljedećih 200 godina jedan od njegovih potomaka osjetit će se dovoljno snažnim da se proglasi pravim halifom cijelog islamskog svijeta”, ističe Morgan.

Da bi jedan emirat imao moć proglasiti se hilafetom, trebalo je uložiti više nego što je iko očekivao, a upravo je to bila namjera dvadesetpetogodišnjeg Abdurrahmana. U Cordobi, primitivnom vizigotskom gradu, namjeravao je izgraditi svjetski grad čija će veličanstvenost zasjeniti Damask. Stoga se odlučno predao izgradnji infrastrukture, primjenjivanju naučenih praksi dovoda vode u gradove, izgradnji mostova, džamija i škola.

Upravo je Abdurrahman započeo izgradnju Velike džamije u Cordobi, remek-djela islamske civilizacije, čija je izgradnja trajala 62 godine. On je, ustvari, u Andaluziji nastojao izgraditi izgubljenu sliku svoje domovine i u tome je uspio. Grad Išbilija, kasnije poznat kao Sevilla, toliko je ličio na Homs da su ga arapski pjesnici zvali Homsom Andaluzije. Kasniji andaluzijski putnici na istok primijetit će da ih od svih muslimanskih gradova svijeta samo oni iz Sirije podsjećaju na dom.

Abdurrahmanovu viziju nastavili su njegovi potomci. “Na svom vrhuncu u XI stoljeću, Cordoba će biti najnapredniji grad u Evropi, s populacijom od oko pola miliona građana, ponosit će se s oko 300 javnih kupatila, 300 džamija, 50 bolnica i visokom javnom pismenošću izraženom u bibliotekama, javnim i privatnim, s većim brojem knjiga nego u cijelom ostatku Evrope”, piše Morgan.

Usponu islamske civilizacije u Andaluziji doprinijela je i činjenica da su stari iberijski kršćani naučili govoriti i pisati arapski, što je pomoglo Emevijama da prevedu latinske i grčke klasike na arapski jezik. Jevreji, prisutni u Iberiji od predrimskih vremena, bili su žestoko progonjeni od Vizigota baš kad je Tarik napao, te su u muslimanima vidjeli potencijalne zaštitnike. I oni će, poput kršćana, doprinijeti općoj pismenosti, učeći arapski i prevodeći spise s hebrejskog jezika.

Kako je sve više Jevreja emigriralo u Andaluziju, zbog povlaštenog statusa kojeg su uživali pod muslimanskom vlašću, ovo je područje postalo njihova najvažnija u nizu mnogih raštrkanih zajednica. U dugom razdoblju od dolaska Tarika 711. do inkvizicije 1492. godine, jedinstvena hibridna kultura Andaluzije proizvest će čudesne inovacije u arhitekturi, muzici, književnosti, filozofiji, medicini i nauci uopće.

“Nažalost, ovo je prečesto izgubljena historija, mnogo je toga izgubljeno u teroru španske inkvizicije i bijegu Jevreja i muslimana iz njihove stare španske domovine; u prisilnom prevjeravanju i iskrivljavanju historijskih činjenica; u gubljenju jezika; u spaljivanju neprocjenjivih biblioteka od strane ekstremista”, poručuje Morgan.

KAIRO, ISFAHAN, DELHI…

Kako se koncentrični krug znanja i muslimanskih inovacija širio iz Bagdada, Damaska i Cordobe, pojavila su se i druga središta genija koja su se takmičila s ovim gradovima. Jedno od prvih takvih središta nastalo je u današnjem Kairu nakon dolaska osvajačke grupe ismailijske sekte šiija iz Tunisa, odlučne da uspostavi svoje svjetsko carstvo. Oni su, kako primjećuje Morgan, iskoristili jedno od mnogih razdoblja političke nestabilnosti i slabosti Bagdada kako bi izvršili napad.

Gotovo je nevjerovatno da je ovo novo carstvo, predvođeno malom grupom onih koji su se smatrali potomcima Poslanikove kćerke Fatime, na svom vrhuncu obuhvatalo dijelove Sjeverne Afrike, uključujući Egipat i Palestinu, te Siriju, Siciliju, dijelove Arabije i Jemena. Fatimije 972. godine podižu veličanstvenu džamiju, a u njenoj blizini i Univerzitet Al-Azhar, koji se i danas smatra jednim od prestižnih islamskih univerziteta. Iako je prvotno bio organiziran kao ismailijska škola, Al-Azhar je s dolaskom dinastije Ejubija sa Salahudinom na čelu reorganiziran kao sunijski centar učenja.

Pad Bagdada pod mongolsku vlast u XIII stoljeću još je više doprinio tome da Kairo postane vodeće svjetsko muslimansko intelektualno središte, što je ostao uprkos promjenama vlasti. Godine 1250. vlast Ejubija okončala je dinastija bivših robova poznatih kao Memluci, koji vladaju Kairom do 1517. godine, kad bivaju svrgnuti od strane Osmanlija. Uprkos tim tektonskim promjenama, Kairo zadržava vodeću intelektualnu ulogu. S druge strane, u XI stoljeću izrasta još jedno izuzetno važno središte islamske pismenosti, duhovnosti i umjetnosti.

Radi se o najslavnijem gradu Irana – Isfahanu – koji doživljava procvat pod vlašću Turaka Seldžuka. “Njihovi gradovi Nišabur i Isfahan bit će domovi pjesnika i naučnika Omera Hajjama i njegovog zaštitnika Nizamulmulka, po kojem su ime dobile škole nizamije građene širom Srednjeg istoka”, piše Morgan, ističući da je seldžučka prijestolnica Konya bila dom sufijskom učitelju i pjesniku Dželaluddinu Rumiju, čija djela i danas fasciniraju publiku širom svijeta.

Mongolska razaranja, primjećuje Morgan, imala su i neke pozitivne popratne pojave. Hiljade ljudi uronjene u inventivne prakse islamske kulture i nauke migriralo je ka Anadoliji, Egiptu i Andaluziji, obogaćujući intelektualni život tih važnih središta znanja. Sami Mongoli kasnije su prešli na islam, pa je Hulug-han, uništitelj Bagdada, osnovao najveću svjetsku zvjezdarnicu u Meragi u Perziji. Timur Veliki učinio je isto, noseći zaplijenjene umjetnine Bagdada u svoj voljeni Semerkand, kako bi ga učinio središtem znanja Srednje Azije.

Istočno od Semerkanda cvjetalo je zlatno doba muslimanske Indije, u Sindu, Lahoreu i Delhiju kao središtima umjetnosti, kulture i nauke. Ipak, najveća muslimanska prijestolnica u Indiji bila je Agra tokom XVI i XVII stoljeća, u vremenu kada muslimani grade Tadž Mahal u ovom gradu, Crvenu tvrđavu u Delhiju i mnoga druga remek-djela.

“Među tim dalekim središtima, uprkos izbijanju ratova i kuga te poteškoćama putovanja, hiljadu godina teći će kontinuirana razmjena ljudi i deja, posebno s Istoka na Zapad. Andaluzija, Irak i Sjeverna Afrika bit će obogaćeni doseljenicima iz Srednje Azije, Perzije i Arabije. Buhara i Gazna komunicirat će s Bagdadom i Cordobom, s Delhijem i Kairom”, zapaža Morgan.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!