Feljton Stava (3): Dogovor u Karađorđevu: Tuđman i Milošević željeli su Bošnjake iseliti u Tursku

Josip Manolić: „Politika i domovina (Moja borba za suverenu i i socijalnu Hrvatsku)“

Ono što je dostojno jednog napetog trilera u ovoj knjizi jeste slučaj Željka Ražnatovića zvanog Arkan (srpski kriminalac, državni agent, državni ubica i vođa paravojne jedinice) i anonimne dojave da se sprema ubistvo predsjednika Tuđmana. Hrvatske obavještajne službe detektirale su ga kao instruktora paravojnih srpskih dobrovoljačkih jedinica koje su stacionirane u okolici Knina. Grupa hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti u patroli zaustavlja vozilo s Arkanom i njegovom družinom „suboraca“. Pronađeno je i oružje, maskirne kape i šubara s četničkom kokardom. Zavladao je strah neće li Arkan slobodu kupiti izdajom svojih naredbodavaca iz Hrvatske državne sigurnosti. U međuvremenu su uhićeni i Goran Hadžić i Zoran Stevanović, koji je bio u uskoj vezi s Upravom bezbednosti JNA, a kojoj je zadaća bila naoružavanje lokalnih Srba u Hrvatskoj u operaciji kodnog naziva Proboj 1.

Manolić piše da se neko tada jako potrudio da proces Arkanu bude zataškan (odbijanje Josipa Perkovića da slučaj vodi Franjo Vugrinec), a kako i ne bi – osjećala se snaga KOS-a u hrvatskim redovima. Sve se to događalo nekoliko mjeseci nakon što je HDZ preuzeo vlast. Puštanje Arkana da se brani sa slobode (osuđen je nepravomoćno na dvadeset mjeseci zatvora) i bezbrižno odšeta u Beograd jeste pravi fijasko. Epilog se zna, Arkan je sa svojim zloglasnim Tigrovima (koji su bili u državnom sastavu SDB-a MUP-a Republike Srbije kao jedinice za specijalne namjene pod imenom Crvene beretke) počinio mnoga zvjerstva, a srpska pobuna u Hrvatskoj mogla se okončati samo pobjedonosnom i oslobodilačkom akcijom Oluja.

Malo je poznato da su martićevci prilikom napada na policijsku postaju Dvor uhitili Milana Šerbulu, inače po nacionalnosti Srbina, koji je uhitio Arkana i koji je kasnije u srpskim logorima svakodnevno bio izložen mučenjima, tučen i mučen. Tom hrabrom lojalnom policajcu Hrvatska nikada izrazila dužnu zahvalnost. Malo je poznato i to da je upravo Arkan uvjerio obavještajni i vojni vrh JNA da se iz beogradskog zatvora pusti Anton Kikaš, uhićen na zagrebačkom aerodromu po slijetanju aviona kojim je dovozio oružje, i zamijeni za generala Aksentijevića. Arkan je, naime, još u toku istrage u zatvoru Remetinec postao glavni dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske, koja će njegovim posredovanjem od njegove tvrtke, iz vojnog skladišta u Batajnici, kupiti dvanaest šlepera kalašnjikova i protutenkovskog naoružanja. Iako je cijelu operaciju vodio „obavještajni krug“, Manolić za tu trgovinu s Arkanom, kaže, nije znao, a što o tome znaju Glavaš, Šeks i Perković nije propitkivao, iako vjeruje da su im detalji poznati i da će njegovo pisanje o tom ponukati neke osobe da se javno očituju o tome.

Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Dakle, Hrvatska se te 1992. koristila uslugama Željka Ražnatovića Arkana, koji je bio u stalnoj vezi s hrvatskim kriminalcem Zlatkom Bagarićem. „Predsjedniče, čemu to?“, rekao je Manolić predsjedniku Tuđmanu kada će on isplatiti 2 miliona maraka za nabavu videozapisa o likvidaciji hrvatskih branilaca s Ovčare. Videozapis je posjedovao niko drugi do Arkan.

OPERACIJA LABRADOR

Iako operaciju Labrador ili grupu Štakora Manolić posve ne raskrinkava, otkrit će nam neke intrigantne indicije koje upućuju na neka imena, a opisat će nam i što je zapravo akcija Labrador. Manolić i ovdje upozorava da je znao samo ono što se smije znati u obavještajnom lancu. Grupa Labrador zapravo je vojna služba koju je OB JNA vodila pod kodnim nazivom 13. grupa Štakora. Razotkriveni su i dojavama ljudi čija imena, „začudo“, u ovom trenutku ne može iznositi. Saznat ćemo da su nad svim operativcima hrvatske tajne službe i djelatnicima SZUP-a nadvite dvostruke agenturne sjene. U službu su SDS-RH kontinuirano penetrirani vojni obavještajci koji su vrbovali pojedince srpske nacionalnosti sve do zaposlenika u saboru SRH, uvjeravajući ih da je vojska čuvar Jugoslavije. Mnoge je na vezi držao i radikalni major Čedomir Knežević, za kojeg su suradnici govorili da je četnik po svojoj političkoj orijentaciji, a bit će registriran kao najagilniji u akciji Proboj – u naoružavanju Srba u Hrvatskoj. Saznajemo da su u rečenu akciju bili uključeni i članovi Pokreta za Jugoslaviju.

Manolić otkriva kolika je sprega bila „naših“ pravih i krivih operativaca. Manoliću je u zadatak palo i to da odgovori sina generala Janka Bobetka od veze s izvjesnom Jasminkom Petter‑Kalinić, kodnog imena Doxa. „Joža, maknite mi je od sina kako znate ili ću je ja ubiti“, zavapio je tada Bobetko. Kasniji sukobi s naivnim „sinom“ Ivanom, smatra Manolić, posebno u vezi s njegovim izvješćem o padu Vukovara, bit će odraz svega onoga što se učinilo s njegovom ljubavnom vezom. Pipci Doxina rada sežu sve do slovenskog rukovodstva, jer je ona bila najiskrenije odana Francu Kosiju, tada pomoćniku Igora Bavčara, ministra unutrašnjih poslova Slovenije.

Ovdje treba pripomenuti da, kad su se planeri JNA suglasili da Slovenija može iz Jugoslavije, na trenutak su se spotakli na zahtjev slovenskog rukovodstva: „Mi idemo, ali nama pripada Istra“, o čemu se i danas šuti, zaključuje Manolić. Uoči izbijanja rata, slovenska strana nudila je Ugovor o prijateljstvu, čiji je faktički cilj bio da na hrvatski prostor dođu slovenske vojne jedinice, s namjerom tobožnje pomoći, a zapravo da se tiho okupira Istra. Da se taj dogovor realizirao, danas bi Istra bila baš kao i Sveta Gera pod Slovenijom, sumira Manolić. Smatra, također, da je izručenjem grupe Labrador Beogradu zaustavilo njegovu namjeru da se on ozbiljno obračuna s dvostrukim agentima u hrvatskoj sredini.

Iako je tada bio šef obavještajnih službi i nije odobrio akciju razmjene, Manolić i danas osjeća gorčinu što je popustio pred „višim ciljevima“ predsjednika Tuđmana te nije znao da su Gojko Šušak, Josip Perković i Hrvoje Šarinić, uz blagoslov predsjednika, dogovorili razmjenu. No, Tuđman je već okružen opasnim „osluškivačima“. Od 45 dužnosnika oko njega su 38 onih koji su suradnici civilnih i vojnih obavještajnih službi. Jedan od labradorovaca prigodom ispitivanja iznijet će i detalje o ubojstvu Stjepana Đurekovića i uputiti prijetnje Josipu Perkoviću. Iako su spremali i oružane diverzije, pošteđeni su progona, a zaštitili su ih očevi i stričevi generali – Josip Perković i drugi pa i sam Franjo Tuđman. Neki su se kasnije i vratili u Hrvatsku.

KREDITIRANJE PRLJAVIH MALVERZACIJA

U poglavlju o pretvorbi i privatizaciji razlaže se Tuđmanova sintagma „200 bogatih obitelji“ koje Hrvatska treba imati, iako hrvatsko društvo stoji iza teze: „Privatizacija, a ne pljačka!“ Slijedi privatizacija gotovo svih banaka od strane stranih lobija. Posebno je pitanje prodaja banaka u kojima će iznos sanacije biti desetak puta veći od cijene za koju je banka prodana. Posebnu ulogu odigrala je sanacija PBZ-a. Banka je dobar dio svojih plasmana trošila na kreditiranje „prljavih“ malverzacija. Jedna je od njih i takozvana pomoć hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. PBZ je zapravo plasirala, preko svojih podružnica u Herceg-Bosni, sredstva s računa proračuna RH. Računima HVO-a upravljale su dvije interesne skupine. Jednim je upravljao Mate Boban, a drugim Jadranko Prlić. Dio novca otišao je na privatne račune onih osoba koje su njime upravljale, tobože, u zaštiti nacionalnih ineresa, često bez odluka nadležnih tijela i organa, samo uz potpis Gojka Šuška. Slijedi prikaz tzv. “menadžerskih“ kredita koje su banke davale za kupnju poduzeća, a dominirale su tri obitelji: Todorić, Kutle i Gucić. Proklamacija „200 bogatih“ ubrzat će proces neoliberalnog kapitalizma.

Miloševićeva antibirokratska revolucija odredila je stav nemalog dijela hrvatskih Srba prema konceptu punog hrvatskog suvereniteta Njima je svaki vid branjenja hrvatskih interesa bio branjenje ustaštva i priprema novih pogroma srpskog naroda. Slijedili su zborovi i mitinzi s povicima: „Ubit ćemo Tuđmana“, „Ovo je Srbija“. Apetiti su srpskih lidera neprestano rasli, posebno nakon proslave 600. obljetnice Kosovske bitke kao uvoda u „srpsku krajinu“. U razgovoru s predsjednikom predsjedništva SFRJ Jovićem, zbog navodnog terora hrvatskih vlasti nad Srbima, Manolić mu je odgovorio “(…) ako Vi meni pokažete samo jednog Srbina kojeg smo uhitili ili ubili ili progonili zbog njegovih političkih ideja, ja ću Vam vjerovati.“

Balvani su bili propusni samo za proračunski novac, ali je pred njima prestajala svaka vlast etiketirana kao „ustaška“, što je Manolića i njegove „drugove iz 1941.“ posebno boljelo, jer su se upravo oni s puškom u ruci digli protiv Pavelićeve zločinačke tvorevine. Ipak je srpska paranoja rasla. Vojna opcija Bljeska i Oluje posljedica je uključivanja američke diplomacije, ponajprije zbog ratnih zbivanja u susjednoj BiH. Izostanak bilo kakvog dogovora išao je na teret „krajinskog“ bezumlja instrumentaliziranih Miloševićevom politikom, kao i uvjerenje da je vojno rješenje jedino ispravno, a što je uvjerilo i međunarodnu zajednicu.

Manolić je tada bio predsjednik komisije za odnos prema Srbima i zalagao se za integriranje srpske zajednice u Hrvatskoj, u sve njezine pore. Kao što znamo, protivljenjem srpskoj politici po „krajinskom“ principu Virovitica – Karlovac – Karlobag Hrvati nisu završili kao Radićeve „guske u magli“ s državom i federalnom jedinicom Kninska krajina te stoga nisu dopustili, rekli bismo, „ovaploćenje“ srpskog sna o „Velikoj Srbiji“.

HRVATSKA POLITIKA PREMA BOSNI I HERCEGOVINI

Kako se počelo kuhati u „bosanskom loncu“? Već odlukom Skupštine BiH i Ustavnog suda iz ilegalnog rada pojavile su se nove stranke: muslimanska SDA, srpska SDS i nešto kasnije hrvatska HDZ. Već tada po Manolićevu saznanju djeluje grupa Hrvata i muslimana u desetak općina u sklopu demokratske zajednice BiH (DZ BiH). Međutim, HDZ je već u dijelu medija uz pomoć destruktivnog Smiljka Šagolja, bosanskoj javnosti bio prikazan kao produžena ruka Tuđmanova HDZ-a. Dakle, kao nacionalistička i fašistička stranka kojoj je namjera razbiti jedinstvo BiH. Izborna konvencija održala se u dvorani Skenderija 18. augusta 1991. Za prvog predsjednika izabran je dr. Davor Perinović.

Stječe se dojam da se konvencijom upravljalo iz Zagreba. „Odakle su ovi pali?“, pitali su se Bosanci koji su sami pripremali konvenciju, misleći na Antu Belju i Gojka Šuška. Ubrzo je u Ured Predsjednika stigla Perinovićeva krštenica, po kojoj je vidljivo da je kršten u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi i da mu je otac Srbin, ali se on osjeća Hrvatom. Trebalo je etničkog, ne čistog Hrvata Perinovića smijeniti, ali i zbog njegovih ultradesničarskih, proustaških govora u Australiji. Nasljedit će ga Stjepan Kljuić, dopisnik zagrebačkog Vjesnika. Tada u Predsjedništvu BiH zajedno sjede Kljuić, Ante Boras, Alija Izetbegović, Fikret Abdić, Ejup Ganić, Nikola Koljević i Biljana Plavšić.

U početku su svi u vrhovništvu Hrvatske bili jedinstveni u pogledu politike prema Bosni, a onda su se počele stvarati dvije struje: ona koja je zagovarala cjelovitu Bosnu, a to znači mir i savez Bošnjaka i Hrvata protiv predstojeće velikosrpske agresije i koja je poštovala avnojske i međunarodno priznate granice BiH, te druga struja s namjerom da podjeli BiH. Moja se politika, piše Manolić, od prvih dana temeljila na suradnji Hrvata i Bošnjaka i Srba i cjelovitosti BiH. Jedinstvena Bosna bila je suprotna planovima Mate Bobana o stvaranju separatne Herceg‑Bosne i Manolićevih spoznaja da interese pojedinih hrvatskih zajednica ne treba trpati pod istu kapu. Tuđman definitivno još „važe“ gledajući kako se odvija rat i kako će se svijet odrediti prema srpskoj agresiji u BiH. Treba naglasiti da je Hrvatska među prvima priznala novo proglašenu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu. EZ ju je priznao kao neovisnu državu 6. aprila 1992. Odluka Hrvatske o priznanju, slanje veleposlanika, pomoć izbjeglicama, bio je napor da se vodi konstruktivna politika prema BiH i prema Bošnjacima.

U proljeće 1992. snage bosanskih Srba započinju sa snažnim oružanim aktivnostima s ciljem komadanja BiH, prekrajanju granica i protjerivanju Bošnjaka i Hrvata s teritorija koji su svojatali kao dio Velike Srbije. Manolić se pita, između redova, je li Tuđmanov izbor Gojka Šuška za novog „gubernatora“ („komesara za vezu“), kad su u pitanju Hrvati u BiH, ispravan. No, sve možda počinje u Karađorđevu 25. marta 1991. godine, kad se sastaju Tuđman (koji je zagovarao direktni razgovor sa srpskim „voždom“) i Milošević s kojim je postignut načelni dogovor „što će biti s Bosnom“. Manoliću je Tuđman pokazao karte podjele. Ustvrdio je da je Kosovo unutrašnje pitanje Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnje pitanje Hrvatske, a da je Miloševićev interes – Srbi u BiH. Svima je u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo bilo sastanak o podjeli Bosne po principu da Srbi neće osporavati stvaranje hrvatske nacionalne države ako Hrvati podrže stvaranje nove samostalne srpske države, uključujući Vojvodinu i Kosovo. Manolić je došao do spoznaja da je na sceni bio naum o humanom preseljenju muslimana u Tursku s ciljem ostvarenja Tuđmanove i Miloševićeve ideje o Bosni bez muslimana. Dušan Bilandžić i Josip Šentija odmah daju ostavke u radu komisije za Bosnu, svjesni povijesne odgovornosti. Komisija se, uostalom, raspala. Uzrok? Vjerojatno neslaganje s pitanjima oko Bosne.

Manolić je u tekstu kolebljiv – može biti da i nije bilo formalizirane podjele Bosne u Karađorđevu, a to tvrde i sudionici operativnog razgovora, članovi komisije i srpski dužnosnici u svojim istupima i memoarima, dosljedni u tvrdnji da razgovora o podjeli Bosne nije bilo, što je i razumljivo jer je Milošević tražio 70% BiH (po tvrdnjama mnogih, posebno Borisava Jovića). Ako i nije bilo te „famozne“ formalizirane podjele Bosne u Karađorđevu, što reći o tome da je nakon jednog povratka iz Beograda, pred tridesetak dužnosnika, Tuđman ljutito rekao: „Gadite mi se, svi ste mislili da će me preveslati onaj Bizantinac, ali ja sam stvorio Hrvatsku veću nego je ikad bila. Kad vas vidim, najrađe bih otišao na Mjesec pisati svoje knjige.“ U više razgovora Tuđmana i Miloševića, Milošević će se požaliti da „Manolićevo petljanje u događaje u Bosni valja zaustaviti“ i da ga treba skloniti od svake operativne uključenosti u političko oblikovanje o budućnosti Bosne. U intervjuu za bečki Profil, u to vrijeme, Manolić je otvoreno prozvao domaće i strane aktere koji ne podržavaju jedinstvenu Bosnu: „Ukoliko BiH inzistira na tome da njene granice ostanu nedirnute, nitko ih ne može promijeniti.“ Mnogi bi čitaoci ove knjige nedvojbeno zaključili da su upravo ovakve Manolićeve izjave bile razlog razlaza s Tuđmanom.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!