Feljton Stava (2): Islam u Istočnoj Evropi

Jacob Mikanowski kalifornijski je novinar i historičar. Bavi se historijom Istočne Evrope, a radovi su mu objavljivani u Guardianu, Atlanticu, New York Timesu, New Yorkeru, BBC-ju… Prije mjesec dana objavio je esej o islamu u Istočnoj Evropi, koji je objavljen u Los Angeles Review of Books. Stav donosi najveći i najzanimljiviji dio njegovog rada

S vremenom je stalno vojevanje na granicama preraslo u suživot, a suživot je iznjedrio prijateljstva i uzajamno poštivanje protivnika. U 18. stoljeću poljsko-osmanska granica prolazila je duž rijeke Dnjestra. U gradu Żwaniec poljski garnizon čuvao je granicu od Turaka. Sredinom 20. stoljeća poljski je esejist Jerzy Stempowski opisao šta se dešavalo na granici. “Krajem 18. stoljeća moj je pradjed bio posljednji komandant ove postaje. U skladu s običajima tog pristojnog doba, moj pradjed i paša Khotyn razmijenili su rukom pisane zahvalnice, koje su bile popraćene malim darovima. Moj djed i dalje čuva torbicu od crvene svile u kojoj je pismo napisano na žutom papiru.”

U 16. stoljeću uskoci iz Senja sebe su, dok su opljačkali po Jadranu, predstavljali svetim ratnicima. U jednom trenutku, oko 1580, osmanska vlada, nadajući se kako će smanjiti broj njihovih pljačkaških napada, zabranila je otkup zatočenika koje su zarobljavali uskoci. Otkupnina je bila njihov glavni izvor prihoda, a takva odluka dovela je u opasnost osmanske graničare koji su sada mogli postati glavna meta uskočkih napada. Stoga su uskoci i lokalni beg sjeli i pregovarali. Dogovorili su načine i visinu otkupa koja svima odgovara i zapečatili posao tako što su postali “braća po krvi”.

Jednom su prilikom uskoci zaključili primirje s agom iz grada Karina. To je razbjesnilo Mlečane, koji su zarobili glasnika koji je nosio poruke između uskoka i Osmanlija i saznali su sve detalje primirja. Uskoci su obećali kako će prestati s pljačkaškim napadima, tražeći zauzvrat siguran prolaz tim područjem. Dogovorili su i kako bi bilo “savršeno u redu da Osmanlije ispale koji metak ili dva iznad njihovih glava” kako bi fingirali borbu koja bi očuvala međusobnu vojničku čast.

“Pucaj, ali ne precizno” – bilo je to časno rješenje problema sukoba na granici. Ovakvu bliskost nastalu iz niza graničnih sukoba nalazimo u legendi o Marku Kraljeviću i Musi Kesedžiji, popularnim junacima tradicionalne srpske narodne pjesme. Prošle su tri godine otkako je sultan zatočio svog prvaka Marka Kraljevića. Međutim, pojavio se razbojnik koji je sultana previše koštao. Njegovo je ime bilo Musa, musliman i Albanac, nekada je služio sultanu u Istanbulu. Jednog se dana, pijući u konobi, razbjesnio jer, služeći sultana, nije zaradio dovoljno da kupi konja, mač i vezeni plašt, pa je odlučio pokrasti sultanova blaga i vješati hodočasnike.

Sultan je poslao tri hiljade vojnika da se pozabave njime, ali ih je Musa sve pobio. Došlo je vrijeme da opet pozove Marka, Srbina, kršćanina. Marko je bio užasnog temperamenta, dugačkih brkova. Niko se hrabrošću nije mogao mjeriti s njime. Musa i Marko susreli su se na brežuljcima Kačanika, na teritoriji današnjeg Kosova. Bitka je bila strašna, slijedili su udarac za udarcem, polomili su mačeve, borili se šakama, ali nijedan nije mogao nadjačati drugog. Naposljetku, Marko je u pomoć pozvao duhove i vile. Na prevaru je udario Musu i rasporio ga od pojasa do grla. Pogledao je Musina prsa i vidio tri srca. Oko trećeg srca spavala je obmotana zmija koja mu je rekla da nikada ne bi pobijedio da ju je Musa probudio. Marko je nakon toga zaplakao, svjestan da je ubio čovjeka boljeg od sebe.

U još jednoj priči Marko se susreće s velikim bosanskim muslimanskim ratnikom Alijom Đerzelezom. Alija je bio ljudeskara, posve ćelav. Imao je snagu diva. Kamen kojeg 20 ljudi nije moglo podići Alija je bacao preko polja. Borio se s ljudima jednako lahko kao da bere kukuruz. Jahao je krilatog konja, ali samo kada ga niko nije gledao. Njegovi su se dugi crni brkovi spuštali s obiju strana lica. Marko i Alija postali su braća po krvi i po Bogu.

SVIJET BALKANSKE KNJIŽEVNOSTI

Priča o kršćanskom junaku koji se bori za osmanskog sultana nadilazi sve zapadnjačke predrasude o međureligijskim odnosima u Osmanskom carstvu. Općenito, povijest Osmanlija u Evropi doživjela je reviziju. U balkanskoj historiografiji dominira pogled na Osmansko carstvo kao čisto destruktivnu silu, a razdoblje njezine suverenosti gleda se kao na doba tame. Čak je i nobelovac Ivo Andrić, koji je obično oprezan i osjetljiv na razlike, napisao u jednom ranom radu da je “učinak turske vladavine (u Bosni) apsolutno negativan”.

Previše ljudi misli da je historija Istočne Evrope historija duboke, uporne mržnje, ali ljudi su živjeli zajedno, uglavnom u miru, stotinama godina, a mir je u pravim okolnostima prerastao i u prijateljstvo i razumijevanje. Do nas je na koju ćemo historiju obratiti pažnju i kakvo ćemo joj značenje dati u sadašnjosti. Nije riječ samo o mitu i teoriji katastrofe osmanske “okupacije” prema kojoj Turci nisu ništa napravili, samo su uništavali. Te su teorije i mitovi zamračili važnost islama u Istočnoj Evropi. Ti su mitovi čisto neznanje. Zašto ne razgovaramo o Istočnoj Evropi u istom tonu kakvim razgovaramo o Samarkandu ili Al-Andalusu? Jednostavno, zato što ne znamo ništa o tome.

Svijet islamske Istočne Evrope neotkriveni je kontinent. Istraživanje njegove historije znači kopanje i traganje za zaboravljenim otiscima. Čak i uz dobru istraživačku biblioteku, to je teška borba. Za književnost, situacija je još gora, ali postoje skrivena blaga koja čekaju poduzetnog prevodioca. Zadaća će ipak biti teška. Ona zahtijeva ne samo poznavanje jezika i pisma nego razumijevanje čitavih svjetova koji su nestali. Pročitati Naima Frashërija zahtijeva ne samo poznavanje albanske nego i klasične i moderne grčke, francuske, italijanske i islamske tradicije, koju je apsorbirao kroz arapski, turski i perzijski stih.

I ko će biti prvi koji će otključati svijet balkanske alhamijado književnosti, odnosno književnosti sastavljene na bosanskom i albanskom, rjeđe na poljskom i bjeloruskom, ali napisane arapskim slovima? Slovima poznatim kao arebica, vrstom pisanja koja služi kao savršena metafora za tu regiju: hibridni oblik, sadržaj u množini, propusan za utjecaj s istoka i zapada. Polazišna tačka mogla bi biti Ašiklijski elif-be autora Fejze Softe, pjesnikov erotski uvod u arapsko pismo s kojeg bi se naš poduzetni prevodilac mogao prebaciti na rad Umihane Čuvidine, bosanske ratne udovice koja je spjevala 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije, što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zaručnik.

I doista, historičari su već počeli odmicati se od “teorije katastrofe” balkanske prošlosti. Pišući o umjetnosti i društvu Bugarske u turskom razdoblju, holandski historičar Machiel Kiel otvara novi pogled na kršćanski život pod osmanskom vladavinom. Njegovo glavno otkriće bilo je da umjetnost i pravoslavne ceremonije nisu uništene niti su prestajale u stoljećima nakon osvajanja. Umjesto toga, osmanska Bugarska (i balkanske zemlje općenito) bila je složeni mozaik afiniteta i ovisnosti u kojima bi kršćanski knezovi mogli postati turski konjanici, a gradnja blistavih crkava mogla se finansirati sredstvima koja su prikupljali sultanovi poreznici.

Jedan dokument u Kielovoj knjizi skriva milione priča. Riječ je o popisu članova Društva kršćanskih ovčara u Sofiji, ogranka ogromne organizacije za nabavku koja je u 16. stoljeću trgovala mesom s Istanbulom. U društvu su, pored deset zlatara, sedam obućara, četiri čuvara, dva trgovca, lončara i dva prodavača šerbeta, od kojih je jedan radio za islamsku tajnu policiju. Zamislite roman koji se može pisati o tom prodavaču šerbeta!

Granice su vrvjele špijunima, a karijere nekih od njih bile su doista spektakularne. Ştefan Răzvan bio je sin muslimanskih Roma iz Osmanskog carstva. Okupljen iz ropstva, postao je zapovjednik kozačkih hordi. Srušio je s vlasti Aarona Tiranina i prozvao se gospodarem (princom) Moldavije, postavši prvi vladar Rom u historiji. Njegova vladavina nije dugo trajala. Izdali su ga Poljaci koji su ga isprva podupirali, no brzo su se okrenuli Răzvanovom rivalu. U svom kratkom životu Răzvan je bio musliman, kršćanin, Rom, kozak i kralj.

Nekima je granica omogućila da se bave poslovima koji su im bili zabranjeni u njihovim domovinama. Jedna takva izvanredna figura bila je Salomea Regina Pilsztyn. Rođena 1718. godine u katoličkoj porodici u Bjelorusiji. Oženila se luteranskim doktorom koji je prakticirao medicinu u Osmanskom carstvu. Kao muškarcu, nije mu bilo dopušteno liječiti muslimanske žene. Salomea je naučila medicinu i počela raditi kao oftalmolog. Kada ju je suprug ostavio, pokrenula je vlastitu praksu, najprije u Edirneu, a zatim u Sofiji. Tamo je Salomea pokrenula još profitabilniji posao – otkupninu. Otkupljivala je zatočene habsburške oficire iz osmanskih zatvora i naplaćivala procent njihovim porodicama. Jednog od otkupljenih oficira zadržala je za sebe i udala se za njega. Bio je Nijemac iz Slovenije kojeg je ostavila nekoliko godina kasnije, kada ga je optužila da ju je, nakon preljube, pokušao otrovati. Postala je carski oftalmolog u haremu sultana Mustafe III.

Niko ne bi znao da je Salomea živjela da nije memoara koje je ostavila za sobom. Dva su stoljeća bili skriveni u biblioteci u Poljskoj prije no što su objavljeni 1957. godine pod naslovom Putovanja i avanture mog života. Do danas knjiga nije prevedena na bilo koji jezik, a praktički je nedostupna izvan Poljske, što je velika sramota, budući da su Salomeina sjećanja jedno od rijetkih autobiografskih zapisa žena pod osmanskom vladavinom.

Salomea je imala sreće. Mnogi, nažalost, nisu. Mnogi su ratni zarobljenici proveli godine ne dočekavši da se vrate kući. Mnogi su od njih u svojim novim domovima pokušavali sklopiti djeliće života kakve su živjeli u svojim domovinama. O jednima od takvih govori i narodna priča iz Sarajeva.

PRIČE O EVLIJAMA

U Istanbulu sultan spava. U Beogradu pijetao kukuriče. A u Budimpešti žena plače. Princ Eugen ju je odveo nakon što je spalio Sarajevo. Sada radi u njegovom dvoru. Svakog dana čini sve što se od nje traži, a svake noći plače, čezne za svojim domom.

Eugeneova palača ima mnogo soba i mnogo odaja. Sarajka mora čistiti svaku od njih, ali u jednu joj je zabranjeno ući. Jednog dana, kada princ nije bio na dvoru, znatiželja je nadvladala, žena je ukrala ključeve zabranjenih vrata. Kad ih je otvorila, vidjela je kovčeg i otvoreni grob. Odmah se onesvijestila. Kad se probudila, starac je stajao nad njom. Nosio je ćulaf i bio je ljubazan prema njoj. Ipak, nije joj rekao ime. Umjesto toga, pitao ju je o njenom životu i kako je ona uopće završila u ovom čudnom gradu. Žena mu je rekla sve o svom životu u Sarajevu, uništavanju njenog grada i kako ju je princ Eugen odveo na sjever. Tada ju je starac pitao zna li za džamiju Magribiju na zapadnoj strani Sarajeva, starom hramu iz vremena Isa-bega, kojeg je utemeljio derviški šejh koji je tu došao iz zapadnih zemalja?

Znala je za džamiju i rekla mu je tako. Stari zatim upita: “Hoćeš li sad da budeš tamo?” Žena je kimnula. Starac joj je rekao: “Drži se moje haljine i zatvori oči!” Kada ih je ponovno otvorila, bila je u Sarajevu, ispred Magribije džamije. Od tog dana, žena je svakog petka išla u tu džamiju moleći se za dušu šejha.

Tema teleportacije uz magičnog posrednika česta je u islamskom folkloru Istočne Evrope. U Litvaniji postoji slična priča o Lipka Tatarima, muslimanima koji govore turski, koji su se naselili u toj regiji u 14. stoljeću i od tada su održali svoju vjeru, ali ne i jezik predaka. U toj verziji, međutim, putovanje je obrnuto: iz Meke kući u domovinu Lipka Tatara kod Navahrudaka, u današnjoj Bjelorusiji. Putnik je dobrostojeći Tatar koji se obogatio služeći poljskog kralja, a pomaže mu pastir Kontuš, koji posjeduje mistične moći. Kontuš je svom poslodavcu obećao trenutan povratak iz Meke kući samo pod jednim uvjetom – da nikome ne smije reći o moćima koje Kontuš ima. U tren oka vratili su se kući, ali bogati Tatar zaboravlja na obećanje i svima narednog dana ispriča o Kontuševim moćima. Čim je ispričao priču, Kontuš je umro. Sjećanje na njega i danas je živo. Njegov mezar još uvijek je u šumi kod poljskog sela Łowczyce. Dva hrasta rastu na njemu, jedan iznad glave, drugi ispod nogu. Svake godine, na Eid al-Adhi i Eid al-Fitr (Ramazanski i Kurban-bajram), mnoštvo hodočasnika se okuplja, kolju kurban i zatraže od Kontuša njegov blagoslov.

Sveci poput Kontuša bili su ujedinitelji rane moderne Istočne Evrope. Njihove grobnice privukle su i privlače štovatelje svih vjera. Noel Malcolm opširno je pisao o onome ono što on naziva “vjerskim amfibijalizmom” na Balkanu, o sposobnosti mnogih ljudi da žive u kršćanskim i muslimanskim svjetovima odjednom. Kršćani i muslimani slave mnoge iste praznike. Na Božić bi muslimani u Albaniji pomogli katolicima u rezanju kolača Yule, a katolici bi sudjelovali u obilježavanju Bajrama. Na svetim danima svi bi se okupili na svetištima na otvorenom kako bi molili i dobili blagoslove. Svi su se oslanjali na iste narodne lijekove i međusobno dijelili recepte za liječenje. Muslimani su ljubili kršćanske ikone, kršćani su svojim bolesnicima dovodili derviše da im čitaju Kur'an.

Među velikim islamskim evlijama Istočne Evrope niko nije imao toliko identiteta niti je privukao toliko mnogo sljedbenika različitih vjera poput Sarija Saltika. Kažu da je živio sredinom 13. stoljeća, ili možda nešto kasnije. Porijeklo njegovog imena nejasno je. Neki kažu da ga je dobio jer je bio plav ili crvenokos, drugi da su mu ga dali nevjernici zbog njegove ogromne snage. Ono što je sigurno jeste da je imao više identiteta i nekoliko grobnica od smrti. Bio je gazija, ratnik, pustinjak, redovnik, čudotvorac, svećenik, pa čak i kršćanski svetac. Putovao je na čarobnom konju i nosio neprobojan štit. Svojim drvenim mačem (koji je nekoć pripadao poslaniku Muhammedu, a. s.) rastvarao je stijene, borio se s kršćanskim vitezovima, ali i s džinima i vješticama. Svima je ponudio mogućnost da postanu muslimani. Sari Saltik je propovijedao, govorio je 12 jezika, poznavao je Evanđelje i Toru, u Gdanjsku je, kaže legenda, ubio sv. Nikolu, patrijarha grada, a zatim mnoge preveo na islam.

Već početkom 14. stoljeća veliki putnik Ibn Batuta vidio je Saltikovu grobnica u gradu Babadag, koji je danas na istoku Rumunije. Tu ga se sjećaju prvenstveno kao ratnika koji je paganske Tatare i Kumane preveo na islam. Stoljećima je Babadag planina bila središte koje su posjećivali sultani, ali i neumorni Evlija Čelebija. No, to nije jedina grobnica koja se povezuje sa Saltikom. Takva mjesta postoje u Bugarskoj i Albaniji također.

Posljednja priča govori o prijateljstvu i razumijevanju. Godina je 1621, završio je rat između Osmanskog carstva i poljsko-litvanske zajednice. Treba dogovoriti mirovni sporazum. Poljski senat šalje princa Zbaraskog, jednog od najbogatijih muškaraca u kraljevstvu i bivšeg Galilejevog učenika, kao svog izaslanika. Zbaraski dolazi u Istanbul s darovima. Sutradan ga prima sultan. Zbaraski je ostavio svoj najbolji dar kao posljednji. Vadi stari pergament iz zlatnog kovčega. To je posljednji sporazum između Poljske i Turske, potpisan skoro sto godina ranije. Turski dostojanstvenici okupili su se dodirujući pergament koji je potpisao Sulejman Veličanstveni.

Zbaraski čita završne riječi sporazuma, kojim se Sulejman obratio poljskom kralju Zygmuntu Starom: “Meni je sedamdeset. I ti si također star. Niti naših života istječu. Uskoro ćemo se susresti na sretnijim zemljištima, gdje ćemo sjesti pored Najvećeg, ja s njegove desne strane i Vi s njegove lijeve strane, i govorit ćemo o našem prijateljstvu. Vaš izaslanik Opalinski će vam reći kako je bio sretan kada je vidio tvoju sestru i moju ženu. Toplo ga pohvaljujem Vašem Veličanstvu. Doviđenja.” Pri tome su, govori nam hroničar, svi prisutni plakali.

Takva je Evropa uglavnom zaboravljena. Sramota je to jer je to lekcija za sve nas: da naučimo prihvatati razlike i biti milosrdni. To su važne lekcije u vrijeme kada čelnici u Poljskoj, Srbiji, Mađarskoj i mnogim drugim državama danas tvrde da muslimanima nema mjesta u Evropi. Niti danas, niti u historiji kontinenta. (Kraj)

 

 

 

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!