Feđa Isović: Lud, zbunjen i srbofiličan

Iako krajnje stupidni, tekstovi poput Isovićevog izuzetno su informativni jer konačno možemo imati uvid u to kako razmišlja um koji profesionalno zagađuje javni prostor neduhovitim i primitivnim pokušajima serija putem kojih propagira svoje komplekse, predrasude i stereotipe.

 

Osim što Radončićev Dnevni avaz koristi svaku raspoloživu priliku da promovira svakog mogućeg tužioca i sudiju samo pod uvjetom da nije Bošnjak, te time aktivno podrži marginalizaciju Bošnjaka u pravosudnim institucijama, ove novine već neko vrijeme kontinuirano provode i svojevrsnu srbofilnu, ali i bošnjakofobnu medijsku kampanju.

Upravo je takve vrste tekst dokazano poluinfomiranog i očito notorno srbofilnog Feđe Isovića pod naslovom Srpska partizanija. U njemu Isović, navodno u pokušaju da razobliči pojedinosti velikosrpske mitologije vezane za period Drugog svjetskog rata, nekako uspijeva da je legitimizira u svojoj ukupnosti, pogotovo njene dijelove koji se tiču bošnjačke uloge u Drugom svjetskom ratu.

Isović, recimo, iznosi sasvim tačnu tvrdnju da su krajem Drugog svjetskog rata čitave četničke jedinice prelazile u partizane, no onda tvrdi da se to dešavalo jer su partizani listom strijeljali “bradonje”. Ovo je, naravno, sasvim netačno, jer da su partizani zaista masovno strijeljali četnike, kao što su radili s ustašama, onda se četnici ne bi predavali u hiljadama, a kamoli imali mogućnost da masovno kokardu na šajkači zamijene petokrakom.

Isović ovo naziva izborom između strijeljanja i stavljanja petokrake, međutim, takav izbor nije bio ponuđen pripadnicima niti jedne druge zločinačke formacije i kvislinškog pokreta osim četničkog. Isović, standardno za površne jugonostalgike, sasvim krivo interpretira i Bitku na Sutjesci, koja jeste bila odlučujuća za samo preživljavanje NOP-a, u kojoj jeste učestvovala većina najpouzdanijih udarnih formacija vezanih za Vrhovni štab NOVJ, no u kojoj dakako nije bila angažirana većina postojećih partizanskih snaga.

Također, Isović sasvim pogrešno miješa uzroke i povode ustanka u Dalmaciji s onima u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Dok je ustanak u Srbiji bio uglavnom srpska nacionalna reakcija na njemačku okupaciju i sramotni poraz u Aprilskom ratu, a ustanak u Bosni i Hercegovini posljedica suludog terora NDH nad Srbima, dalmatinski, tj. hrvatski partizani bili su prije svega protivnici italijanske okupacije Dalmacije.

U sva tri slučaja (a da ne spominjemo praktično autonomni partizanski pokret u Sloveniji) radilo se o oružanim ustancima čiji su suštinski uzroci bili nacionalne prirode. To se izuzetno brzo pokazalo na primjeru pada tzv. Užičke republike, ali i kroz brojne četničke pučeve koji su uslijedili tokom 1942. godine, a zbog kojih je partizanski pokret praktično nestao u Hercegovini, centralnoj i istočnoj Bosni, a Tito s ostatkom najvjernijih snaga morao pobjeći u Bosansku krajinu.

Tu dolazimo i do sljedeće Isovićeve tvrdnje kako Bošnjaci, navodno, “za razliku od Hrvata, nisu masovno i ludo trčali da se pridruže partizanima”. Kao prvo, niti su Hrvati masovno išli u partizane, pogotovo oni iz Bosne i Hercegovine, a naročito oni iz zapadne Hercegovine, gdje se praktično nije mogla sastaviti niti jedna osrednja hrvatska partizanska četa, a kao drugo, zašto bi Bošnjaci “ludo trčali” u vojnu formaciju koja je praktično čitavu prvu godinu svog postojanja ili direktno učestvovala ili omogućavala najgore zločine nad bošnjačkim narodom?

Iz historijske perspektive sasvim je razumljiva komunistička realpolitika kojom su pokušavali kooptirati nacionalni ustanak srpskih masa i iskoristiti ga za vlastitu revoluciju, no to je ne čini ništa manje odvratnom niti ona predstavlja bilo kakvu utjehu za desetke hiljada Bošnjaka koje su tokom 1941. i prvoj plovni 1942. godine u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini poklali “ustanici”, što je bio naziv za ujedinjene ili još neizdiferencirane četnike i partizane.

Istinska Isovićeva srbofilija izbija u svoj svojoj raskoši ipak tek pred kraj ovog suludog teksta, gdje poput nekog SANU akademika tvrdi da su Srbi “kroz istoriju uvijek vodili pravedne ratove”. Pritom Isović pravednima označava čak i imperijalističke balkanske ratove kroz koje se Srbija širila na prostore na koje nikada nije polagala nikakvo pravo i prilikom kojih su činjeni masovni zločini nad zatečenim muslimanskim (bošnjačkim i albanskim) stanovništvom.

Nije jasno ni po čemu je pravedan Prvi svjetski rat, koji je izazvan velikosrpskim terorističkim činom, a koji je rezultat ambicija srpske “duboke države” da se proširi na Bosnu i Hercegovinu, niti je jasno šta ima dobrog u tome što su Srbi praktično izgubili biološku masu uslijed suludih ambicija svoje elite? Što se tiče Drugog svjetskog rata, prije bi se moglo reći da je Draža, a ne Tito, istinski izraz nacionalne srpske političke misli i volje.

Na kraju Isović poentira mentalnim prdežom koji je očigledno izuzetno dugo čuvao u svojoj nutrini, pa nam veli: “Nije čudo što je toliko voljena i slavljena srpska vojska.” Pa nije čudo ako je vole i slave Srbi, mada je čudno kada je voli i slavi Feđa Isović, i to na stranicama novine koje se nekada zvala Bošnjački avaz.

Doduše, kada se bolje sagleda i Isovićev i Radončićev javni angažman, zaista nije čudo, jer je očito da je riječ o zajedničkom interesu da se nekako abolira i amnestira genocidni historijat ne samo srpskih vojnih poduhvata nego i srpske politike, dok se istovremeno Bošnjacima želi imputirati neka izmišljena i sasvim nepostojeća historijska hipoteka.

Iako krajnje stupidni, tekstovi poput Isovićevog izuzetno su informativni jer konačno možemo imati uvid u to kako razmišlja um koji profesionalno zagađuje javni prostor neduhovitim i primitivnim pokušajima serija putem kojih propagira svoje komplekse, predrasude i stereotipe.

Inače, zanimljivo je da je medijska promocija ovakve otvorene srbofilije prije bila specifična za Oslobođenje (u kojem je nedavno urednica Vildana Selimbegović također veličala “oslobodilačke” poduhvate Srbije tokom balkanskih ratova), a da sada Dnevni avaz pokušava preoteti ulogu medijskog organa rigidne srbofilne ljevice koja i dalje Beograd vidi kao svoj grad.

Da li je u pitanju dokazani Avazov njuh koji uvijek prepozna korisne trovače javnog mnijenja, je li u pitanju kratkoročna Radončićeva kalkulacija i dupli pas da digne vlastitu važnost i koalicioni potencijal tako što će javno promovirati ličnosti i stranke koji pripadaju ideologiji koja se gnuša bošnjačkog političkog jedinstva, dok se privatno on sam nudi koji jedini preostali partner, ili je u pitanju dugoročno prepozicioniranje?

PROČITAJTE I...

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hasko 08.02.2019.

    Bio sam clan Patriotske lige 1991, a aktivno se borio protiv JNA od samog pocetka agresije na BiH.I tada ,kad nam je bilo najteze govorio sam :” Cetnici nam nista ne mogu ,sredit’ cemo mi njih,ali ne znam kako cemo sa komunistima pogotovo onim iz nasih redova”. I ovaj Isovic “Trebinjac” ciji su roditelji pobjegli iz sela pored Bilece od partizanskog (Miro Popara) i cetnickog noza i bacanja civila u jamu Cavkaricu sada kao krajnji psihopata lize Srbe i okrenuo se protiv Bosnjaka .Jadnik jadni krenuo je stopama E.Kusturice ciju su takodje porodicu pobili bilecki Srbi cetnici i partizani. Ovakvu fukaru je dzaiz protjerati u Srbiju, jer ovaj otpad ne pripada Bosni. I pogledajte nesto ko rovari protiv nase drzave-to su generalno seljacka djeca koja su se slucajno rodila u Sarajevu .Puni su seljackog kompleksa i nastoje to dokazati na sve nacine. Onaj “humor” ovog Isovica je ravan “cajkama i cecama” i ne znam ko to uopce i gleda.Licno niti jednu jedinu emisiju nisam pogledao, jer na samom pocetku mi se zgadio njegov “humor”.

    Odgovori
    • Mahajtemolimvas 09.02.2019.

      Kako prepoznati seljačko dijete koje se slučajno rodi u Sarajevu???

      Odgovori
  • Bogumil 15.02.2019.

    Šta treba još da nas snađe da se do zovemo pameti.Platili smo visoku cijenu a dalje tonemo.Novina koja je nastala na bošnjačkim žrtvama i dalje truje već za trovani prostor.Društvo novinara posebna gnojna tvorevina na profeseji koja zaslužuje bolji tretman.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!