Fašizam ima više sličnosti sa shvatanjima ljevičara nego s islamskim stavovima “Mladih muslimana”

Edhem Bakšić, diplomirani ekonomista (1973), predsjednik je Udruženja “Mladi muslimani”, a za sedmičnik Stav razobličuje besmislenost optužbi za navodni bošnjački povratak fašizmu, objašnjava ulogu “Mladih muslimana” i Mustafe Busuladžića u Drugom svjetskom ratu, te odgovara na pitanje mogu li Bošnjaci pristati na izjednačavanje uloga Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u ratu devedesetih godina 20. stoljeća

STAV: Ko su bili “Mladi muslimani”? Ljevica danas proziva njihove potomke postavljajući ih u poziciju kolaboracionista i kvislinga, suprotstavlja ih antifašizmu, koji sebi ekskluzivno pripisuje.

BAKŠIĆ: “Mladi muslimani” su bili generacija muslimanskih mladića i djevojaka koja je sredinom 20. stoljeća, pred sami Drugi svjetski rat, intuitivno osjećala tešku situaciju u svom narodu. Ta se teška situacija ogledala u vjerskoj stagnaciji, nedefiniranom nacionalnom pitanju, nastojanjima srpske i hrvatske politike da čitavu BiH i muslimansko stanovništvo uključe u svoje nacionalne i velikodržavne projekte, u podjeli muslimanske inteligencije na prosrpske i prohrvatske i njihov podređen položaj u tadašnjoj zajedničkoj državi, novim ideološkim pokretima (poput komunizma) i sl. Smatrali su da islamsko učenje nudi rješenje za sve te probleme i da se muslimani ne trebaju priklanjati ni srpskoj ni hrvatskoj strani (što znači suprotstavljanje i ustaškom i četničkom “viđenju” budućnosti na ovim prostorima). Također su uvjereno isticali da ni fašizam ni komunizam ne trebaju imati podršku među pripadnicima našeg naroda.

Laž je da su “Mladi muslimani” bili kvislinzi i saradnici okupatora, odnosno ustaške države, a dokaza za to ima mnogo. Kao prvo, činjenica da se nisu mogli registrirati kao zvanična organizacija 1941. godine u tadašnjoj NDH, koja bi ih prihvatila samo kao dio ustaške mladeži. Nisu iskoristili priliku da se zvanično registriraju u Kraljevini Jugoslaviji, i s uspostavom NDH praktično su postali ilegalna organizacija poput SKOJ-a. Oni nisu htjeli biti dio ustaške mladeži i rješenje su našli u okviru Islamske zajednice, odnosno kao podmladak udruženja imama “El‑Hidaje”. Drugo, bili su pokretači, potpisnici i prenosioci antifašističkih rezolucija koje su nastale 1941. godine. To su rezolucije u kojima se osuđuju ustaški postupci prema Srbima, Romima i Jevrejima. Pokretač Sarajevske rezolucije bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik “El‑Hidaje” na kojeg su se “Mladi muslimani” ugledali, a potpisnik Bijeljinske rezolucije ugledni hafiz Abdulah Budimlija, član organizacije. I Alija Izetbegović je jednom prilikom ukazao na to da je on u to doba bio previše mlad da bi mogao biti relevantan potpisnik te rezolucije, ali da je doprinio njihovom umnožavanju i dijeljenju po selima i gradovima, te da je to činio sa svojim drugovima (dakle “Mladim muslimanima”, onima koji su gradili svoja shvatanja, između ostalog, i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića). Treće, “Mladi muslimani” nisu bili ni u kakvim vojnim jedinicama u to vrijeme osim u partizanima. Ne postoji nijedan dokaz da je ijedan pripadnik bio u ustašama, ili Handžar diviziji i sl., iako mediji stalno ponavljaju tu neistinu.

STAV: Može li se istodobno biti antifašist i antikomunist?

BAKŠIĆ: Naravno da može. “Mladi muslimani” upravo to dokazuju. Ponavljam da niko od njih nije bio u fašističkim vojnim formacijama, ali jeste u partizanima, a oni koji su bili u partizanima nisu se aktivirali u Komunističkoj partiji jer su je smatrali stranom svojim shvatanjima i opredjeljenjima, prvenstveno zbog ateizma koji je bio utkan u komunističke ideje. Moj rahmetli otac, pripadnik organizacije “Mladi muslimani”, bio je u partizanima sa svojih 17 godina, a nikad nije ni pomišljao da se aktivira, recimo, u domobranima, iako je to italijanska vlast u Hercegovini očekivala od tadašnjeg muslimanskog stanovništva. Pa i većina današnjih evropskih, demokratskih političkih partija istodobno su i antifašističke i antikomunističke.

STAV: Slažete li se s dojmom da ne postoji radikalni antititoizam i antikomunizam kod Bošnjaka, čak ni kada govorimo o ljudima koji su bili žrtve tadašnjeg režima, ali da postoji pojava radikalnog titoizma i komunizma među Bošnjacima, što ne samo da je krajnje anahrono nego izaziva i reakciju?

BAKŠIĆ: Nijedan radikalizam nije dobar. Bošnjaci velikim dijelom znaju prepoznati i dobre strane života u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, ali i činjenicu da su ipak bili ideološki zavedeni i s manjim pravima u odnosu na druge narode. Oni koji ističu činjenicu da smo se za vrijeme Tita afirmirali kao nacija, kao Muslimani, ne vide izgleda šta su Srbi, Slovenci i Hrvati dobili i iskoristili u njegovo doba. Zato nema radikalnog antititoizma, kako kažete, a radikalni titoizam prisutan je kod onih koji se stide pa čak i odriču svoje vjere, nacije, porijekla, historije i imaju potrebu za radikalnim podržavanjem ideološki prevaziđenog sistema naše prošlosti.

STAV: Znači, govorimo o revivalizmu radikalnog komunizma i reakciji na njega, a ne bošnjačkom revizionizmu fašizma? Jeste li primijetili da neko veliča Handžar diviziju, da neko hoda s kapama i znakovljem te SS jedinice po sarajevskim ulicama, kao što hodaju po Hercegovini s ustaškim kapama i u Banjoj Luci s četničkim?

BAKŠIĆ: Naravno da toga nema, ali moram istaći činjenicu da Bošnjaci slabo nastoje objektivno saznati o tom dijelu svoje historije. I mi kao udruženje i ja kao predsjednik imali smo već priliku reagirati na tvrdnje u kojima se izjednačavaju “Mladi muslimani” s četnicima i ustašama. Odgovorno mogu tvrditi da ne treba izjednačavati ni Handžar diviziju s četnicima i ustašama, jer njeni pripadnici nisu činili zločine kakve su činili četnici i ustaše. Oni su bili SS formacija sastavljena od muslimanskog stanovništva koje je smatralo da zaštitu našem narodu od istrebljenja može najbolje garantirati Njemačka i, osim vojnih borbi s četnicima i partizanima, nisu napadali nenaoružano civilno stanovništvo. Naravno, srpska propaganda nastoji iskoristiti i sam naziv handžar da predoči sliku o nekoj strašnoj krvožednoj vojnoj formaciji da bi relativizirala četnička klanja po istočnoj Bosni.

STAV: Ovdje govorimo i o pokušaju da se Busuladžićevo vođenje radijske emisije u Rimu izjednači sa zločinačkim nedjelima jednog Jure Francetića i Draže Mihailovića. Odnosno, zločinac ustaša i zločinac četnik imaju svoje ulice u BiH, a po Busuladžiću se zove škola, što je u posljednje vrijeme također prilog tezama ljevice da se vrši revizionizam fašizma među Bošnjacima. Trebaju li se Bošnjaci odreći Mustafe Busuladžića?

BAKŠIĆ: Ne, jer on nije bio ni fašista ni ustaša niti je podržavao njihove ideje iako je vodio radijske emisije i za potrebe italijanske vlasti vršio neke prijevode na arapski ili s arapskog. U svojim radovima zalagao se za neki vid islamskog socijalizma, čime je jasno dao do znanja da shvata teoretske vrijednosti socijalističkog društva, ali nije mogao prihvatiti takav sistem koji je bio ateiziran. Jasno je osudio fašizam, ali je upozoravao da je komunizam, kakav je na djelu u republikama Sovjetskog Saveza, još veće zlo. Imajući u vidu statistike o broju ubijenih pod Lenjinovom i Staljinovom vlašću i onih ubijenih od strane njemačkih nacista i njihovih saradnika, dolazi se do zaključka da nije bio daleko od istine.

Tzv. ljevica je označila Busuladžića kao fašistu na osnovu rečenice u kojoj navodno likuje zbog nestanka Jevreja iz sarajevske čaršije. Međutim, to nije likovanje već zabrinutost da će i muslimane (odnosno Bošnjake) snaći ista sudbina kao i Jevreje ako se budu ponašali kao oni. Jasno je da Mustafa nije imao simpatije prema Jevrejima, ali uzrok tome jesu kur'anska upozorenja na njihovo ponašanje prema nejevrejima tokom cijele njihove historije. Treba razlikovati nacistički stav prema Jevrejima, koji je podrazumijevao njihov progon do istrebljenja, i islamski stav, koji nas uči da su oni izgubili Božiju milost i podršku, ali koji ne daje muslimanima niti bilo kome drugom pravo da im ikakvo zlo ili nasilje učini. Oni koji jedva čekaju da u ovo vrijeme islamofobije i terorizma koji se čini u ime vjere izjednače islamske i fašističke stavove, a takvih ima puno i među našim “ljevičarima”, nastoje prikazati Mustafu Busuladžića kao fašistu ili ustašu. Mislim da bi se takvi trebali više pozabaviti svojim predstavnicima i zapitati se da li je fašizam smatrati da je neko drugi, ko se razlikuje u kulturološkom smislu od nas, nedostojan da nam bude komšija? Npr. gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović u svojoj predizbornoj kampanji obećavao je svojim “ljevičarima” da Tuzla neće biti poput Sarajeva jer oni tamo neće dozvoliti Arapima naseljavanje. Otkud ta mržnja prema onima koji su drugačiji od nas i zar to nije licemjerno? I ne treba zaboraviti da su Jevreji prihvaćeni u Bosni zahvaljujući islamskim shvatanjima tadašnje osmanske vlasti da treba pomoći prognanim ljudima. Da li bi se današnji sljedbenici titoizma zalagali za prihvat, npr., sirijskih izbjeglica u velikom broju? Sigurno da ne bi, pa možemo reći da fašizam ima više sličnosti s njihovim shvatanjima nego s islamskim stavovima “Mladih muslimana” i Mustafe Busuladžića.

Mustafu Busuladžića, ubijenog zbog “verbalnog delikta”, nikako ne treba izjednačavati sa zločincima Francetićem i Mihailovićem, kako ste i sami rekli, već njega treba uporediti s Ivom Andrićem, ministrom Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj pred početak Drugog svjetskog rata, u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta i čovjekom koji se “priklonio” komunistima tek 1945. godine. Iako Hrvat po rođenju, rano je shvatio da je isplativo biti velikosrpski nacionalista, prvo otvoreno, a kasnije prikriveno u okviru KPJ. U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti Andrić se kod italijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji tako da se svi isele u Tursku. U svojim romanima čitav jedan narod (Bošnjake) prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubiv, što je mnogo drastičnije od prikaza drugog naroda kao nezasitih lihvara. Ako je takva osoba, zagovornik etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta, s nizom izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava, mogla postati tako priznata na ovim prostorima da su mnoge ulice i ustanove dobile njegovo ime, zašto onda ne bi i jedna škola mogla nositi ime po Mustafi Busuladžiću?

STAV: Uostalom, možemo li mi uopće govoriti o mogućnosti pojave revizionizma fašizma kod Bošnjaka, kada oni, za razliku od Hrvata i Srba, nikada nisu imali svoj nacionalni fašistički pokret? Šta uopće revizionizirati? Nije li to perfidni pokušaj izjednačavanja ili ublažavanje krivice za razne genocide iz prošlosti?

BAKŠIĆ: Slažem se s vama. To je pokušaj izjednačavanja “sve tri strane” i nametanje nepostojeće krivice.

STAV: Svi su oni isti, jedna je od teza i u današnje vrijeme. Smiju li Bošnjaci pristati na izjednačavanje uloga Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića?

BAKŠIĆ: Naravno da ne smiju. Novinari i historičari najodgovorniji su za plasiranje i suzbijanje takvih teza. Kada se sagledaju argumenti, onda nema puno prostora za one koji tu stavljaju znak jednakosti, ali su problem upravo naši neobrazovani jugonostalgičari i ti radikalni titoisti koji ne mogu dozvoliti da Bošnjacima bude Alija draži i bliži od Tita. Danas se u Srbiji uopće ne raspravlja o ulozi Slobodana Miloševića, u Hrvatskoj se vode polemike između desnice i ljevice o ulozi Josipa Broza, ali Tuđman ostaje na izvjestan način zaštićen i neprikosnoven, dok u BiH pojedini mediji i internet-portali potpunim lažima nastoje omalovažiti Aliju Izetbegovića i prikazati ga u lošem svjetlu. Zato se treba truditi da se istina o Aliji ne zanemari, pogotovo u komparaciji s Miloševićem i Tuđmanom.

STAV: Neki kažu da se Alija Izetbegović idealizira, da se preuveličava njegov značaj, da se stvara od njega što nije bio itd. Brinemo li dovoljno o ostavštini prvog predsjednika Republike BiH ili brinemo prekomjerno?

BAKŠIĆ: Bošnjaci se ne brinu dovoljno o njegovoj ostavštini i većinom još nisu svjesni koliko su značajnog lidera imali. Kao što sam već rekao, postoji organizirana propaganda da se on prikaže u negativnom svjetlu te stoga trebamo brinuti o tome da zažive ideali koje je on imao tokom cijelog svog života. Time će se na najbolji način poraziti njegovi neprijatelji i neprijatelji svih iskrenih bh. patriota.

STAV: Jedna od teza koja se u posljednje vrijeme iznosi jeste to da je Izetbegović “izdajnički” koalirao s Bobanom i Karadžićem, bez da se uzima u obzir kontekst prvih demokratskih izbora. Uostalom, ima li razlike u današnjem vremenu jer Bošnjaci jednostavno moraju koalirati, inače se ne može uspostaviti vlast?

BAKŠIĆ: Jedini s kime je Izetbegović istinski bio u koaliciji jeste Stjepan Kljujić, dok je on bio na čelu HDZ-a. Karadžić i njegova SDS imali su većinsku podršku srpskog naroda i nisu se mogli izbjeći kao partneri u vlasti, ali nisu bili koalicioni partneri. Teze o koaliciji s Bobanom i Karadžićem potpuna su laž jer se Alija nikad nije s njima zajedno sastao. U najteže ratno doba 1993. godine Stoltenberg je pokušao doći do mirovnog rješenja sa svima njima kao akterima, što neka piskarala naknadno pokušavaju okarakterizirati kao dogovor o podjeli Bosne. Istina je, međutim, da je Alija samo uvjetno prihvatio Stoltenbergov plan, čime se dokazao kao mudar političar. Prebacio je lopticu na njih dvojicu koji nisu htjeli prihvatiti te uvjete, odnosno pravedne zahtjeve, i pokazao Stoltenbergu i međunarodnoj zajednici ko je odgovoran za ratna razaranja.

Danas se moraju praviti koalicije, ali smatram da treba voditi računa o tome ko nastoji ratne ciljeve ostvariti na drugi način i biti maksimalno suzdržan prema zahtjevima takvih aktera.

STAV: Koje su aktivnosti Vašeg udruženja?

BAKŠIĆ: Naša osnovna uloga jeste dokumentiranje i afirmiranje istine o organizaciji “Mladih muslimana”, njihovim ciljevima, aktivnostima i stradanjima te nastojanje da nove generacije imaju uzor u njima. Stoga nam je vrlo važno da se i Mustafa Busuladžić i Alija izetbegović i svi ostali prikažu na objektivan i istinit način. U okviru naših brojnih aktivnosti, poput predavanja, seminara, okruglih stolova, konferencija, izleta, izdavaštva i sl., istaknuo bih produkciju dvaju dokumentarnih filmova koji se bave ulogom i značajem “Mladih muslimana”, nekoliko naučnih konferencija koje su rezultirale i zbornicima radova izlagača na tim konferencijama (na teme: Bošnjaci i Drugi svjetski rat, Genocid nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine, Bošnjaci u Osmanskom carstvu) te brojne humanitarne akcije poput podjele kurbanskog mesa, humanitarnih paketa, pomoći u obnovi porušenih objekata i džamija naših povratnika, kao i podršku palestinskom narodu u njihovoj pravednoj borbi za slobodu i nezavisnost.

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!