Fašistički poklič nacionalsociopate Ivice Lučića

Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH. Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle, lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”

Početak gradnje Pelješkog mosta slavodobitno je proslavio i ostrašćeni naciosociopat Ivica Lučić svojom kolumnom u zagrebačkom sedmičniku Globus. Njegov tekst umah su prenijeli i neki hercegovački (HDZ-ovi ) portali i tako “doprinijeli” ukupnom blagdanskom ambijentu i “procesima izgradnje dobrosusjedskih odnosa”, za koje se Lučić i njegova udružena bratija još iz vremena Mate Bobana iz petnih žila zalažu. Helem, Lučić će izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, da u slučaju Pelješkog mosta Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti i krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”, analizirati u svjetlu friško skovanog pojma za jednokratnu upotrebu: “nacioislamizma”.

Sve javne zvaničnike koji su tim povodom iznijeli svoje mišljenje nazvat će političkim “marginalcima”, a njihova stajališta proglasiti radikalnim i besmislenim provokacijama. Na toj listi odmah iza Izetbegovića našao se Željko Komšić, optužen za mržnju prema Hrvatima, posebno onim u Bosni i Hercegovini, previđajući činjenicu ili osporavajući mu pravo da i on može biti Hrvat iz Bosne i Hercegovine. A potom se Lučić obrušio na akademsku zajednicu i zvaničnike Islamske zajednice, odnosno one uglednike koji su u svojim javnim govorima i istupima spominjali prava Bosne i Hercegovine u Neumu, bilo da se radi o pravu izlaza na more ili o vjerskim slobodama.

Prvi na meti mu se našao prof. dr. Enver Imamović, koji je u jednom ranijem tekstu nepobitnim historijskim činjenicama opovrgnuo sve laži i izmišljotine kako se Neum ima smatrati dijelom “hrvatskog životnog prostora”. Metoda kojom se poslužio Lučić nije ništa više već lijepljenje zlobne etikete na ime i djelo uglednog profesora Imamovića. Lučić će se istom metodom stigmatiziranja poslužiti i kada osporava pravo Islamskoj zajednici da može u Neumu organizirati vjerske obrede i imati vjerski objekt. Naime, Lučiću smeta to što je u tom primorskom mjestu nekoć postojala džamija i što Islamska zajednica ima stvarnu potrebu zbog sve većeg broja vjernika koji iskazuju svoj interes za zajedničkim obavljanjem sedmičnih i dnevnih namaza.

Lučić se obrušio i na mostarskog muftiju mr. Salema ef. Dedovića, koji je na otvorenju džamije u selu Dlanac kod Berkovića govorio o dvjema povratničkim porodicama i desetak onih koji povremeno svraćaju u selo te osjećaju obavezu i odgovornost obavljanja zajedničke molitve pa su stoga izgradili džamiju. Pored ostalog, muftija ističe da je i Neum jedan od džemata na području Mostarskog muftijstva, te da je Bosna i Hercegovina pomorska zemlja, da BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale, da se Bosni i Hercegovini ne može oduzeti pravo izlaza na međunarodne vode, da imam pristup otvorenom moru, da tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, da u njega ljudi dolaze odmarati i da trebaju imati objekt za vršenje vjerskih obreda.

Za Lučića je ovakav muftijin stav “nacionalislamistička projekcija budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom ‘strategijskom dubinom’ i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama”. Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”. Da ne zaboravimo da se stotinjak kilometara od Neuma također gradi Islamski centar, i to u vjekovnom gradu Dubrovniku. Zašto Lučiću smeta džamija u Neumu a ne smeta u Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Puli…, i ne govori li ovo o tome da nisu sva muftijstva ista, barem kada govorimo o “lijepoj i dragoj i slatkoj slobodi” islamske vjere?

Lučić je ponovo iskoristio priliku da ospori navode Hivzije Hasandedića o džamiji u Neumu. Za njega su to začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci jer se Hasandedić poslužio uobičajenom frazom “priča se”, dok je u fusnosti naveo podatak od koga je tačno čuo priču o neumskoj džamiji, u kojoj jasno stoji da je ruševine džamije zapamtio i tačno znao gdje su Cvjetko Katić, katolik i Hrvat iz Neuma. Zar neznanstveno i začuđujuće nije ne pogledati fusnotu i provjeriti stvarni izvor!? On se u dokazivanju “nepostojanja muslimana i džamije u Neumu” poslužio i dijelovima iz knjige Galiba Šljive Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878., objavljene 1977. godine, gdje, kako umišlja Lučić, nema traga ni muslimanima, ni lukama, ni džamijama, ni haremima.

Na naše pitanje o novim političkim interpretacijama njegovog magistarskog rada, Galib Šljivo za Stav kaže: “U pravilu, ja ne ulazim u polemiku s autorima radova koji nisu propraćeni naučnim aparatom (fusnotama). Neum i Sutorina, ta dva koridora, prema otvorenom moru su rezultat međunarodnih ugovora između Turske i Mletačke Republike, nikako država nastalih njihovim povlačenjem s tih prostora. Pokušaj zatvaranja tih koridora samo je nastavak politike susjednih zemalja da se Bosna i Hercegovina izolira i minimizira u međunarodnim okvirima, s nesagledivim posljedicama. To se može detaljnije uočiti iz dokumenata na osnovu kojih sam sročio moju monografiju.”

A da Lučić bezočno laže kako Neum nije bio luka i kako nije bio strateški važan za bosanskohercegovačku vlast u 19. stoljeću, svjedoči niz dokumenata, pa čak i tekstova iz tog perioda. Još u vrijeme Omer-paše Latasa Englezi su, da bi prekinuli monopol Austrije na uvoz soli, razvijali ideju da, stoga što je Klek bio lučko pristanište, počnu s izgradnjom željeznice Neum – Sutorina – Beograd. Bosanski valija Topal Osman-paša je 1868. godine boravio u Neumu kako bi dočekao dvije carske vojne lađe: “Kosovo” i fregatu “Mensur”, koje su dovezle lahko oružje, municiju i hranu.

Najbolji, pak, dokaz da je Neum bio luka i da je u Neumu nekoć postojala džamija jeste sam Ivica Lučić i svojstvena mu kvaziznanstvena metodologija kojom se služi. Sve što je tokom svoje navodne znanstvene karijere uradio i napisao bilo je s jednim jedinim ciljem: izvrtanja historijskih istina i čišćenja tragova o prisustvu bilo koga drugog osim Hrvata na prostorima koje je hrvatski udruženi zločinački poduhvat želio osvojiti. On, kao i njegovi prethodnici, ciljano i svjesno prešućuje nepobitne historijske činjenice da su Hrvati katolici, kao i Bošnjaci katolici (o kojima historija naširoko govori), kojim slučajem mogli imati drugačija politička gledišta od onih koji ne odgovaraju današnjem HDZ-u i njegovom vlasniku Draganu Čoviću.

Neum je od 10. stoljeća bio u vlasti najprije humskih, a kasnije hercegovačkih vojvoda. To znači podanika bosanske države. Svi su oni bili potčinjeni bosanskim banovima i kraljevima, a gospodarili su i Pelješcem i malostonskim prostorom. Još je od tada Bosna imala primorje, što potvrđuju i karte Lučiću nimalo omiljenog Marka Vege. Na njima ne piše ni hrvatsko, ni srpsko, ni mletačko nego bosansko ime i prezime. Lučić ne zna, niti ga interesira, da je luka Neum – Klek još 1977. godine našim zakonodavstvom definirana kao luka.

Za Lučića je svo stanovništvo na području Kleka bilo hrvatsko, vjerovatno kao što smatra da su i svi stanovnici u Lici i na prostoru današnje Republike Hrvatske oduvijek bili Hrvati. Lučića ne zanima kako je i na koji način nestajalo muslimansko stanovništvo u tom kraju, niti kako su džamije pretvarane u crkve. Naprosto, svaka historijska činjenica koja ne odgovara matrici stvaranja tzv. trećeg entiteta i današnjoj politici HDZ-a nepoželjna je, pa tako i džamije. Valja im izbrisati historijski trag kao što su ih nekoć bjesomučno rušili Stojan Janković, Marko Mesić i drugi. Ovdje vrijedi prenijeti dijelove iz knjige doc. dr. Faruka Taslidže Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683–1699), objavljene u Mostaru prošle godine, koji rasvjetljavaju čitave procese otimačine bošnjačkih imanja. Naime, Taslidža na stranicama 95, 96, 106. i 107. piše:

“Nakon osvajačkih pohoda Habsburgovaca u Krčko-ličkom sandžaku, ratoborni brnjski pop Marko Mesić izvršio je pokrštavanja ličkih muslimana koji nisu napustili svoja imanja. O tome je 25. jula 1689. god. obavijestio vikara Senjske biskupije Stjepana Božića o svom odlasku u Liku i Krbavu. Prema svjedočenju senjskog biskupa Sebastijana Glavnića, do 1696. god. pokršteno je 1.700 muslimana. Biskup je sačinio i izvještaj u kojem je podvukao da nije ostalo više od 15 starica nekrštenih. Postoje i drugi crkveni izvještaji o znatno većem broju pokrštenih muslimana u Lici. To ih ipak nije zaštitilo od oduzimanja zemlje. I njihove kuće i njihova imanja dodjeljivani su novim doseljenicima, a ključnu ulogu u toj jagmi imao je nezaobilazni pop Marko Mesić. On je sam prigrabio imanje pokrštenog perušićkog dizdara Bešića. U isto vrijeme džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku pretvorene su u katoličke crkve…

Mlečani (Morlaci su 1690. iskoristili odsustvo regularnih sultanovih vojnih jedinica i nesmetano napali tvrđavu Vrgorac. Po već ustaljenom obrascu, muslimansko stanovništvo Vrgorca nije moglo opstati u svojoj varoši. Većina porodica se iselila u obližnju Vitinu i Ljubuški, neki i u Mostar. Manja skupina Vrgorčana (njih 25) odlučila je da ostane u rodnom kraju i bili su pokršteni. Idejni tvorac napada na Vrgorac bio je gvardijan franjevačkog samostana u Zaostrogu fra Pavle Kačić. Generalni providur Aleksandar Molin je 28. novembra 1690. god. svećenicima zaostroškog samostana darovao vrgoračku džamiju, koja je odmah pretvorena u crkvu. Istim je dodijeljena i imanja vrgoračkih muslimanskih porodica Cukarinovića. Sarajevo je sačuvalo trajnu uspomenu na to vrijeme jer su protjeranim muslimanima iz Krbave naselili sarajevsko naselje koje se u početku zvalo Krbavica, a kasnije Grbavica.”

Zaista je bezvrijedno i besmisleno, kako to smatra Galib Šljivo, akademski polemizirati s Ivicom Lučićem, budući da se u svojim radovima ne koristi znanstvenim metodama analize dostupnih dokumenata. Međutim, kada svojim javnim istupima nastoji povećati jaz između bosanskohercegovačkih naroda i građana, ne bi li ih što više udaljio jedne od drugih, a u tu vrstu zamke pritom nastoji uvući što više Bošnjaka, tada smo dužni jasno i glasno ponoviti da je osporavanje prava svih drugih i drugačijih klasičan oblik fašizma i da je upravo to cilj Lučićevog oglašavanja. Stoga ni najmanje ne čudi njegova potreba da svoju ideološku kratkovidnost, nacionalnu ostrašćenost i kvaziznanstveno žutilo podijeli s istomišljenicima u Globusu. No, zabrinjava potreba dijela hrvatskih političara i dijela katoličkih velikodostojnika da ovom nacionalsociopati gotovo svakodnevno dolaze na rukoljub.

 

PROČITAJTE I...

U presudi Općinskog suda u Sarajevu iz 2017. godine piše da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je Fikret Muslimović došao do saznanja da je Fahrudin Radončić bio saradnik kontraobavještajne službe bivše JNA, što je i naveo u tekstovima svoje knjige, pa da se u tom dijelu Muslimovićevo pisanje, po ocjeni Suda, ne može smatrati klevetom

Carigradska patrijaršija, po hijerarhijskoj tradiciji najviša pravoslavna crkva u svijetu, prošlog četvrtka priznala je neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, te odlučila vratiti na funkciju patrijarha Filareta Denisenka. Nakon neovisnosti Ukrajine 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, Filaret je osnovao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i proglasio se patrijarhom, nakon čega ga je Moskva ekskomunicirala. Pravoslavci u Ukrajini su podijeljeni, dio pripada crkvi pripojenoj Moskovskoj patrijaršiji, a drugi dio vjeran je Kijevskoj, samoproglašenoj nakon neovisnosti zemlje 1992. godine, koju do sada nije priznavala nijedna pravoslavna crkva u svijetu. Ruska pravoslavna crkva prekinula je u septembru dio svojih veza s Carigradskom patrijaršijom, s kojom je i do tada imala teške odnose. Ruska crkva također je upozorila na moguće nemire u Ukrajini nakon odluke ekumenskog patrijarha, jer su neki crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali svoje vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!