Fašistički poklič nacionalsociopate Ivice Lučića

Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH. Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle, lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”

Početak gradnje Pelješkog mosta slavodobitno je proslavio i ostrašćeni naciosociopat Ivica Lučić svojom kolumnom u zagrebačkom sedmičniku Globus. Njegov tekst umah su prenijeli i neki hercegovački (HDZ-ovi ) portali i tako “doprinijeli” ukupnom blagdanskom ambijentu i “procesima izgradnje dobrosusjedskih odnosa”, za koje se Lučić i njegova udružena bratija još iz vremena Mate Bobana iz petnih žila zalažu. Helem, Lučić će izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, da u slučaju Pelješkog mosta Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti i krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”, analizirati u svjetlu friško skovanog pojma za jednokratnu upotrebu: “nacioislamizma”.

Sve javne zvaničnike koji su tim povodom iznijeli svoje mišljenje nazvat će političkim “marginalcima”, a njihova stajališta proglasiti radikalnim i besmislenim provokacijama. Na toj listi odmah iza Izetbegovića našao se Željko Komšić, optužen za mržnju prema Hrvatima, posebno onim u Bosni i Hercegovini, previđajući činjenicu ili osporavajući mu pravo da i on može biti Hrvat iz Bosne i Hercegovine. A potom se Lučić obrušio na akademsku zajednicu i zvaničnike Islamske zajednice, odnosno one uglednike koji su u svojim javnim govorima i istupima spominjali prava Bosne i Hercegovine u Neumu, bilo da se radi o pravu izlaza na more ili o vjerskim slobodama.

Prvi na meti mu se našao prof. dr. Enver Imamović, koji je u jednom ranijem tekstu nepobitnim historijskim činjenicama opovrgnuo sve laži i izmišljotine kako se Neum ima smatrati dijelom “hrvatskog životnog prostora”. Metoda kojom se poslužio Lučić nije ništa više već lijepljenje zlobne etikete na ime i djelo uglednog profesora Imamovića. Lučić će se istom metodom stigmatiziranja poslužiti i kada osporava pravo Islamskoj zajednici da može u Neumu organizirati vjerske obrede i imati vjerski objekt. Naime, Lučiću smeta to što je u tom primorskom mjestu nekoć postojala džamija i što Islamska zajednica ima stvarnu potrebu zbog sve većeg broja vjernika koji iskazuju svoj interes za zajedničkim obavljanjem sedmičnih i dnevnih namaza.

Lučić se obrušio i na mostarskog muftiju mr. Salema ef. Dedovića, koji je na otvorenju džamije u selu Dlanac kod Berkovića govorio o dvjema povratničkim porodicama i desetak onih koji povremeno svraćaju u selo te osjećaju obavezu i odgovornost obavljanja zajedničke molitve pa su stoga izgradili džamiju. Pored ostalog, muftija ističe da je i Neum jedan od džemata na području Mostarskog muftijstva, te da je Bosna i Hercegovina pomorska zemlja, da BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale, da se Bosni i Hercegovini ne može oduzeti pravo izlaza na međunarodne vode, da imam pristup otvorenom moru, da tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, da u njega ljudi dolaze odmarati i da trebaju imati objekt za vršenje vjerskih obreda.

Za Lučića je ovakav muftijin stav “nacionalislamistička projekcija budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom ‘strategijskom dubinom’ i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama”. Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”. Da ne zaboravimo da se stotinjak kilometara od Neuma također gradi Islamski centar, i to u vjekovnom gradu Dubrovniku. Zašto Lučiću smeta džamija u Neumu a ne smeta u Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Puli…, i ne govori li ovo o tome da nisu sva muftijstva ista, barem kada govorimo o “lijepoj i dragoj i slatkoj slobodi” islamske vjere?

Lučić je ponovo iskoristio priliku da ospori navode Hivzije Hasandedića o džamiji u Neumu. Za njega su to začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci jer se Hasandedić poslužio uobičajenom frazom “priča se”, dok je u fusnosti naveo podatak od koga je tačno čuo priču o neumskoj džamiji, u kojoj jasno stoji da je ruševine džamije zapamtio i tačno znao gdje su Cvjetko Katić, katolik i Hrvat iz Neuma. Zar neznanstveno i začuđujuće nije ne pogledati fusnotu i provjeriti stvarni izvor!? On se u dokazivanju “nepostojanja muslimana i džamije u Neumu” poslužio i dijelovima iz knjige Galiba Šljive Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878., objavljene 1977. godine, gdje, kako umišlja Lučić, nema traga ni muslimanima, ni lukama, ni džamijama, ni haremima.

Na naše pitanje o novim političkim interpretacijama njegovog magistarskog rada, Galib Šljivo za Stav kaže: “U pravilu, ja ne ulazim u polemiku s autorima radova koji nisu propraćeni naučnim aparatom (fusnotama). Neum i Sutorina, ta dva koridora, prema otvorenom moru su rezultat međunarodnih ugovora između Turske i Mletačke Republike, nikako država nastalih njihovim povlačenjem s tih prostora. Pokušaj zatvaranja tih koridora samo je nastavak politike susjednih zemalja da se Bosna i Hercegovina izolira i minimizira u međunarodnim okvirima, s nesagledivim posljedicama. To se može detaljnije uočiti iz dokumenata na osnovu kojih sam sročio moju monografiju.”

A da Lučić bezočno laže kako Neum nije bio luka i kako nije bio strateški važan za bosanskohercegovačku vlast u 19. stoljeću, svjedoči niz dokumenata, pa čak i tekstova iz tog perioda. Još u vrijeme Omer-paše Latasa Englezi su, da bi prekinuli monopol Austrije na uvoz soli, razvijali ideju da, stoga što je Klek bio lučko pristanište, počnu s izgradnjom željeznice Neum – Sutorina – Beograd. Bosanski valija Topal Osman-paša je 1868. godine boravio u Neumu kako bi dočekao dvije carske vojne lađe: “Kosovo” i fregatu “Mensur”, koje su dovezle lahko oružje, municiju i hranu.

Najbolji, pak, dokaz da je Neum bio luka i da je u Neumu nekoć postojala džamija jeste sam Ivica Lučić i svojstvena mu kvaziznanstvena metodologija kojom se služi. Sve što je tokom svoje navodne znanstvene karijere uradio i napisao bilo je s jednim jedinim ciljem: izvrtanja historijskih istina i čišćenja tragova o prisustvu bilo koga drugog osim Hrvata na prostorima koje je hrvatski udruženi zločinački poduhvat želio osvojiti. On, kao i njegovi prethodnici, ciljano i svjesno prešućuje nepobitne historijske činjenice da su Hrvati katolici, kao i Bošnjaci katolici (o kojima historija naširoko govori), kojim slučajem mogli imati drugačija politička gledišta od onih koji ne odgovaraju današnjem HDZ-u i njegovom vlasniku Draganu Čoviću.

Neum je od 10. stoljeća bio u vlasti najprije humskih, a kasnije hercegovačkih vojvoda. To znači podanika bosanske države. Svi su oni bili potčinjeni bosanskim banovima i kraljevima, a gospodarili su i Pelješcem i malostonskim prostorom. Još je od tada Bosna imala primorje, što potvrđuju i karte Lučiću nimalo omiljenog Marka Vege. Na njima ne piše ni hrvatsko, ni srpsko, ni mletačko nego bosansko ime i prezime. Lučić ne zna, niti ga interesira, da je luka Neum – Klek još 1977. godine našim zakonodavstvom definirana kao luka.

Za Lučića je svo stanovništvo na području Kleka bilo hrvatsko, vjerovatno kao što smatra da su i svi stanovnici u Lici i na prostoru današnje Republike Hrvatske oduvijek bili Hrvati. Lučića ne zanima kako je i na koji način nestajalo muslimansko stanovništvo u tom kraju, niti kako su džamije pretvarane u crkve. Naprosto, svaka historijska činjenica koja ne odgovara matrici stvaranja tzv. trećeg entiteta i današnjoj politici HDZ-a nepoželjna je, pa tako i džamije. Valja im izbrisati historijski trag kao što su ih nekoć bjesomučno rušili Stojan Janković, Marko Mesić i drugi. Ovdje vrijedi prenijeti dijelove iz knjige doc. dr. Faruka Taslidže Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683–1699), objavljene u Mostaru prošle godine, koji rasvjetljavaju čitave procese otimačine bošnjačkih imanja. Naime, Taslidža na stranicama 95, 96, 106. i 107. piše:

“Nakon osvajačkih pohoda Habsburgovaca u Krčko-ličkom sandžaku, ratoborni brnjski pop Marko Mesić izvršio je pokrštavanja ličkih muslimana koji nisu napustili svoja imanja. O tome je 25. jula 1689. god. obavijestio vikara Senjske biskupije Stjepana Božića o svom odlasku u Liku i Krbavu. Prema svjedočenju senjskog biskupa Sebastijana Glavnića, do 1696. god. pokršteno je 1.700 muslimana. Biskup je sačinio i izvještaj u kojem je podvukao da nije ostalo više od 15 starica nekrštenih. Postoje i drugi crkveni izvještaji o znatno većem broju pokrštenih muslimana u Lici. To ih ipak nije zaštitilo od oduzimanja zemlje. I njihove kuće i njihova imanja dodjeljivani su novim doseljenicima, a ključnu ulogu u toj jagmi imao je nezaobilazni pop Marko Mesić. On je sam prigrabio imanje pokrštenog perušićkog dizdara Bešića. U isto vrijeme džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku pretvorene su u katoličke crkve…

Mlečani (Morlaci su 1690. iskoristili odsustvo regularnih sultanovih vojnih jedinica i nesmetano napali tvrđavu Vrgorac. Po već ustaljenom obrascu, muslimansko stanovništvo Vrgorca nije moglo opstati u svojoj varoši. Većina porodica se iselila u obližnju Vitinu i Ljubuški, neki i u Mostar. Manja skupina Vrgorčana (njih 25) odlučila je da ostane u rodnom kraju i bili su pokršteni. Idejni tvorac napada na Vrgorac bio je gvardijan franjevačkog samostana u Zaostrogu fra Pavle Kačić. Generalni providur Aleksandar Molin je 28. novembra 1690. god. svećenicima zaostroškog samostana darovao vrgoračku džamiju, koja je odmah pretvorena u crkvu. Istim je dodijeljena i imanja vrgoračkih muslimanskih porodica Cukarinovića. Sarajevo je sačuvalo trajnu uspomenu na to vrijeme jer su protjeranim muslimanima iz Krbave naselili sarajevsko naselje koje se u početku zvalo Krbavica, a kasnije Grbavica.”

Zaista je bezvrijedno i besmisleno, kako to smatra Galib Šljivo, akademski polemizirati s Ivicom Lučićem, budući da se u svojim radovima ne koristi znanstvenim metodama analize dostupnih dokumenata. Međutim, kada svojim javnim istupima nastoji povećati jaz između bosanskohercegovačkih naroda i građana, ne bi li ih što više udaljio jedne od drugih, a u tu vrstu zamke pritom nastoji uvući što više Bošnjaka, tada smo dužni jasno i glasno ponoviti da je osporavanje prava svih drugih i drugačijih klasičan oblik fašizma i da je upravo to cilj Lučićevog oglašavanja. Stoga ni najmanje ne čudi njegova potreba da svoju ideološku kratkovidnost, nacionalnu ostrašćenost i kvaziznanstveno žutilo podijeli s istomišljenicima u Globusu. No, zabrinjava potreba dijela hrvatskih političara i dijela katoličkih velikodostojnika da ovom nacionalsociopati gotovo svakodnevno dolaze na rukoljub.

 

PROČITAJTE I...

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!