FALATAR I ČOVIĆ PROTIV ŽELJKA KOMŠIĆA

Nije baš jasno šta je Naša stranka željela postići ovom kandidaturom, osim možda pripomoći Draganu Čoviću sabotirajući Željka Komšića otimanjem stanovitog broja “građanskih” glasova.

Među specifičnostima Naše stranke jesu i populistički politički potezi čiji je domet strogo ograničen na onu kategoriju stanovništva koja se u narodu kolokvijalno naziva FGR. Upravo je tako i s kandidiranjem Boriše Falatara kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda Hrvata.

Sredovječni Falatar ne samo da je potpuno nepoznat javnosti nego je većinu života proveo van Bosne i Hercegovine, što je i sasvim očito i iz njegovog naglaska i određenih poteškoća kojih ima s hrvatskim jezikom. Falatar, koji tvrdi da ga je na politički angažman natjerala kritična situacija s iseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne, ima impresivnu, mada poprilično NGO-ovsku karijeru i biografiju koju je, ironično, stekao upravo zato što je svojevremeno otišao iz Bosne i Hercegovine.

Stoga je pomalo čudno da nastupa na platformi ostanka mladih kada je upravo njegov vlastiti odlazak ponajviše zaslužan što je danas predložen kao kandidat za tako visoku poziciju.

Naravno, Falatar je kao glavnog krivca za današnje stanje optužio dosadašnju vlast, te je nastupio kao predstavnik svih građana, mada će se kandidirati kao kandidat iz reda Hrvata. Ovaj, moglo bi se primijetiti, sasvim komšićevski potez pokazuje da kandidat Naše stranke računa, prije svega, na glasove Bošnjaka ili barem onih koji su rođeni kao takvi, ali se danas smatraju prije svega “građanima”.

Teško je očekivati da će neko Falatarovog svjetonazora, nastupa, imidža i političke ideologije privući znatan broj glasova u Zapadnoj Hercegovini, ili za drugim tradicionalno hadezeovskim biračkim sredinama.

Tako dolazimo do zanimljive situacije da će se za veliki broj etničkih Bošnjaka borba za njihovog izabranika, a zapravo predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH, odvijati između Željka i Boriše.

Da nije tužno, bilo bi i smiješno.

Nije baš jasno šta je Naša stranka željela postići ovom kandidaturom, osim možda pripomoći Draganu Čoviću sabotirajući Željka Komšića otimanjem stanovitog broja “građanskih” glasova.

 

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!