Fahrudin Muminović, svjedok koji se ne predaje

Prije nekoliko dana to nekada “nevino slatko dijete po kojem su bili dijelovi utrobe ostalih pogubljenih” odlučilo je da nam odgovori na pitanja. Reklo nam je da je tu, među nama, da se vratilo na svoje, na mjesto odakle je na strijeljanje odvedeno sa svojim ocem. Ovaj, sad već odrastao muškarac ekipi Federalne televizije rekao je da se zove Fahrudin Muminović i da je “zaštićeni” svjedok koji to ne želi više biti. Živi u Urkovićima (Bratunac) s amidžom i sestrom

“Iz te gomile mrtvih ljudi, iz te gomile gdje se puši, to više ne liči na ljude već na jednu gomilu iskomadanog mesa, izlazi dječak od 5-6 godina. Ljudi, to je nevjerovatno. Izlazi živo biće i kreće se prema puteljku gdje su bili momci s automatskim puškama koji su završavali to što su završavali. Dijete ide prema njima, muk je, sva vojska, sva policija. I onda ti momci koji su pucali, neki su to rado radili, a neki zato što su morali, spustili su puške i samo nijemo posmatrali. Da je čovjek iz te gomile izašao, to bi bilo strašno, a kamoli dijete, nevino slatko dijete po kojem su bili dijelovi utrobe ostalih pogubljenih”, svjedočio je u Hagu 2007. godine zaštićeni svjedok, bivši vozač Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske.

Godinama smo čitali priču o dječaku iz Srebrenice koji je preživio strijeljanje i koji je svjedočio u Haškom tribunalu kao zaštićeni svjedok. Čitali i pitali se da li je moguće, ko li je taj dječak, gdje je danas i šta radi.

Prije nekoliko dana to nekada “nevino slatko dijete po kojem su bili dijelovi utrobe ostalih pogubljenih” odlučilo je da nam odgovori na pitanja. Reklo nam je da je tu, među nama, da se vratilo na svoje, na mjesto odakle je na strijeljanje odvedeno sa svojim ocem. Ovaj, sad već odrastao muškarac ekipi Federalne televizije rekao je da se zove Fahrudin Muminović i da je “zaštićeni” svjedok koji to ne želi više biti. Živi u Urkovićima (Bratunac) s amidžom i sestrom.

Svi mi koji smo se vratili i živimo u Podrinju viđali smo Fahrudina, znamo ga iz viđenja, a gotovo da niko od nas nije znao njegovu priču koja je dio svih nas. Jer, na neki način, svi smo mi Fahrudin Muminović. Svi smo mi svjedoci genocida.

Iako živi teško, Fahrudin Muminović nikada se nije predao. Ostao je bez roditelja. Nije se predao kao ranjeni dječak, nije kao ni odrastao čovjek. Bori se u životu i svjedoči istinu o genocidu. I jedan je od mnogih.

Nakon što je FTV objavila Fahrudinovu priču, reakcija javnosti nije izostala. Posredstvom Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice ovom skromnom mladiću bit će napravljena ili obnovljena kuća, te će on ili sestra biti zaposleni u firmi “Klas” u Srebrenici. Fahrudin će napokon imati osnovne uvjete za život dostojne čovjeka.

Fahrudin je ponosni pobjednik, kao i svi drugi koji su preživjeli genocid u Srebrenici i svjedoče o tom zlu koje je na kraju 20. stoljeća zadesilo jedan narod, a čije posljedice nikada neće proći. Zaista je svaki čovjek koji je preživio genocid priča koju treba ispričati zbog generacija koje dolaze i poruke da se zlo nikada i nikome više ne ponovi.

Zlo je ubijalo i dječake. Prilikom svake kolektivne dženaze u Potočarima svjedočimo da se u mezarje ukopavaju osobe koje su u julu 1995. godine, kada su ubijene, bile maloljetni dječaci. Svaka četrnaesta žrtva genocida ukopana u Potočarima je maloljetna. Safet Fejzić i Almir Alispahić imali su 17, a Dino Salihović tek je bio napunio 18 godina kada su ih strijeljali “Škorpioni” u julu 1995. godine kod Trnova. Braća Nesib i Hasib Muhić bili su dječaci kada su ubijeni. Nesib je imao 11, a Hasib 15 godina. Ubijeni su mnogi almiri, safeti, nesibi, hasibi… U Srebrenici su, u mnogim slučajevima, ubijeni i očevi i sinovi. O tome svjedoče bijeli nišani. Atif Mehanović ukopan je pored sinova Ramiza, Smaila, Sabahudina i 16-godišnjeg Sifeta.

Djeca koja su u julu 1995. godine preživjela sistemski organizirane i izvršene ratne zločine nad Bošnjacima u Srebrenici i njenoj okolini žive s posljedicama teških trauma. Svjedoci su genocida koji tek počinju da pričaju svoje traumatične priče i sjećanja. Mnogo je takvih. I sam autor ovih redova je kao osmogodišnjak bio odvojen od svoje majke u Potočarima u julu 1995. godine.

Mnoga su djeca ranjena, mnoga su vidjela ubistva, osjetila glad, strah, vidjela smrt… Mnoga djeca su se rodila nekoliko mjeseci poslije smrti njihovih očeva. Malo ko zna da danas u Srebrenici žive mladići i djevojke koji tek pune 23 godine. Rođeni su 1995. godine, nekoliko mjeseci poslije pada Srebrenice. Mnogi od njih nemaju ni fotografije svojih očeva.

U Srebrenici (i Podrinju) nastoje da izgrade svoj život, formiraju porodice i žele da budu sutra dobri očevi i majke. Svi su oni svjedoci o kojima se malo zna i malo priča. Teško je čovjeku pojmiti da neko može pucati na sedmogodišnjeg dječaka, da može odvojiti dijete od majke, da može ubiti nedužnog čovjeka, ali sve se to događalo u Srebrenici u julu 1995. godine. Događalo se i gore nego što možemo zamisliti. Zamislite kako je preživjelima živjeti s tim. U julu 1995. godine djeca, danas odrasli ljudi koji tek pričaju svoje priče koje bi trebale biti opomena cijelom svijetu.

 

PROČITAJTE I...

Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece muslimanske vjeroispovijesti divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu. To bezumlje u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta, objavio je Bergholz

Princip našeg instituta jeste da u državama u kojima djelujemo ne promoviramo samo turski jezik i tursku kulturu već i da jezik i kulturu tog podneblja i naroda prenesemo u Tursku. Jedan od najboljih pokazatelja i jedan od najznačajnijih projekata koji smo do sada uradili jeste uvođenje bosanskog jezika kao izbornog predmeta u turskim školama. Koliko znamo, ovo je prvi put da je bosanski jezik negdje u svijetu postao izborni predmet

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!