Evropsko izražavanje “zabrinutosti” ne može biti forma političkog djelovanja u BiH

Iskustvo opominje da je Evropa upravo u pogledu te posvećenosti, odlučnosti i jasnog djelovanja bila najtanja. Tu karakternu crtu njene politike, koja se, nažalost, žilavo održava, poodavno je uočio jedan od najvećih zagovornika ujedinjene Evrope, švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, koji kaže: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva na putu je da iščezne, ali potreba da se 'bude zajedno' ostaje vitalnom.” Je li se nešto u XXI stoljeću promijenilo

Opći zaključak brojnih poznavaoca političkih kretanja, kako domaćih, tako i analitičara uglednih evropskih medija, mogao bi se sublimirati u ocjeni da je stanje na Balkanu zabrinjavajuće. Ono što samu delikatnost stanja posebno usložnjava jeste činjenica da se više kriza ne može elaborirati samo u kontekstu odsustva političkog dijaloga, nego je ona opterećena i sigurnosnim aspektima. U brojnim osvrtima ne isključuje se ni mogućnost otvorenih sukoba. Iako ozbiljne analitičke procjene, kontekstualizirajući zbivanja i razloge, uglavnom isključuju takvu vrstu epiloga, građani poučeni iskustvima nisu bezrezervno uvjereni i opravdano strahuju.

Nakon nedavne posjete Kosovu, Srbiji i BiH, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini izrazila je zabrinutost stanjem, različitim tenzijama, te istakla potrebu ozbiljnijeg pristupa na zajedničkom angažmanu oko provođenja socijalnih i ekonomskih reformi. “Vidjela sam i neke globalne izazove u regiji i Balkan lahko može postati figura u toj šahovskoj igri. Tako da postoji zabrinutost”, apostrofirala je Mogherini, dodajući da se “mir nikada ne može uzeti zdravo za gotovo”.

Njena opservacija da na Balkanu ima jako puno posla i da se može očekivati posvećenost svih 27 zemalja EU, izrečena u kontekstu bojazni da bi regija mogla biti pijun u rukama velikih sila, preciznije rečeno SAD‑a i Rusije, predstavlja glavno pitanje i najveći problem. EU bi, naime, u toj vrsti obećanja morala biti konkretnija. Da li se, dakle, posvećenost članica EU, u smislu energičnijeg angažmana, samo može očekivati ili će je uistinu biti?

Na takvoj klimavoj i neuvjerljivoj vrsti obećanja da se “posvećenost može očekivati” nije moguće graditi bilo kakvu, pogotovo političku strategiju koja bi isključivala izvjesnost i vjerovatnoću “drugačijih rješenja”. Povjerenje, naravno, još manje. S druge strane, iskustvo opominje da je Evropa upravo u pogledu te posvećenosti, odlučnosti i jasnog djelovanja bila najtanja. Tu karakternu crtu njene politike, koja se, nažalost, žilavo održava, poodavno je uočio jedan od najvećih zagovornika ujedinjene Evrope, švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, koji kaže: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva na putu je da iščezne, ali potreba da se ‘bude zajedno’ ostaje vitalnom.” Je li se nešto u XXI stoljeću promijenilo? I ako jeste, u to baš niko nije posve siguran.

Nakon svega što se događalo od devedesetih do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu, Evropa mora biti načisto da samo energičnijim stavom može vratiti povjerenje, pogotovo onih ugroženih agresijom, iskupiti se za petogodišnje hladno promatranje užasa rata u vlastitom dvorištu. Ona je sama dopustila da u njenom dvorištu vršljaju drugi. Upravo zato samo Evropa rezolutnošću vlastitog nauma, ne zanemarujući, naravno, političke ambicije balkanskih zemalja, prvenstveno BiH i Srbije, iz igre može isključiti tzv. “velike igrače”. U njenom dvorištu zasigurno neće zaigrati ako bude odlučnija.

Ne “posveti” li se EU Balkanu, kako u poprilično neuvjerljivoj formi najavljuje Mogherini, ne zaustavi li očigledne nasrtaje na teritorijalni suverenitet BiH, sasvim je logično očekivati da će cijelu igru posve preuzeti “veliki igrači” koje ona stidljivo spominje. I ne samo ona nego i drugi važni prvaci evropske porodice, poput predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera, koji svaki evropsko-američki “nesporazum” nastoji prepoznati u mogućim balkanskim refleksijama. Izražavanje “zabrinutosti” naprosto ne može biti forma političkog djelovanja, kojoj Evropa u pravilu pribjegava, uz otrcanu opasku da će domaćim političarima prepustiti da se usaglase. Evidentno je da takva receptura ne polučuje rezultat i politički je promašaj ravan liječenju plućnog bolesnika kojeg uporno kljukaju tabletama predviđenim za liječenje bubrega.

Prethodni članak

Ne pita retor kad pita

Sljedeći članak

Ljubi te efendija tvoj

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!