Enveru Kazazu ne trebaju neprijatelji, on sam sebe nokautira

Ne stajući s lažima, on kao da poentira, tvrdi kako je “Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano”. Ne ulazeći u suštinu ove fašistoidne i šovinističke teze, on njome, opet, potvrđuje da ima problema s činjenicama, logikom i historijom. Problem je to što bi Kazaz, socijalistički liberal i liberalni socijalist, modificirao principe tržišnog liberalizma i, praktično, osnove ekonomije i određivao da je sve moguće dok ima alkohola i svinjetine. Uz alkohol je, valjda, sve lakše podnijeti

Piše: Dželaludin HODŽIĆ

Sasvim slučajno, zahvaljujući društvenim mrežama, došao sam do teksta Envera Kazaza Sarajevo – poraženi grad, koji je objavljen na web-portalu prometej.ba. Nakon čitanja teksta, nameće se nekoliko zaključaka. Najprije, iz svake Kazazove rečenice isijava ostrašćenost. Takav stil i argumentacija otežavaju slaganje s njim i na mjestima gdje je u pravu i u mjeri u kojoj bi se moglo složiti s nekim ocjenama. Drugo, pojednostavljeno kazano, Enverov problem počinje 1991. ili 1992. godine. To, međutim, ne znači da njegov problem počinje s agresijom na ovu zemlju i njen glavni grad. Dapače, njegovi problemi počinju s Alijom, SDA i muslimanima.

Da, sada će naricati kako nema prostora kritičkoj misli jer vas proglase islamofobom, reisofobom, i šta sve već ne nabraja. Kako, međutim, drugačije objasniti činjenicu da najfrekventnije riječi u tekstu o Sarajevu kao poraženom i smrdljivom gradu jesu: islam, muslimani, džamije, SDA, Alija? Problem mu, naime, predstavlja to što “su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem”, ili to što je “Sarajevo grad s VIP ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom”.

Pri tome, Enver Kazaz na oba mjesta izriče laži, svjesno i smišljeno obmanjuje one koji njegov tekst (uglavnom sve njegove tekstove) čitaju. On ne želi reći koliko je prethodno džamija u posljednjem ratu srušeno u Sarajevu i, jasno, ne samo u Sarajevu. Ovdje nećemo o džamijama srušenim u vrijeme Titovog “liberalnog socijalizma”. Utoliko njegov problem jeste 1992. godina, ali ne agresija, nego SDA. Utoliko za njega i njegove istomišljenike jeste problem 1992. godina, ali ne Radovan, nego Alija.

O navodnim VIP ložama u džamiji donekle je bespredmetno pričati. Posebno s nekim ko (sasvim legitimno) o džamijama, u tom smislu, nema pojma. Riječ je o “aferi” o kojoj se, uostalom, nedvosmisleno izjasnila i Islamska zajednica i, koliko se sjećam, sam reisul-ulema Husein ef. Kavazović. To ipak Kazazu nije važno. Važno je baciti bombu, plasirati frazu, šta koga briga šta ima za reći reisul-ulema. Nepotrebno je to posebno objašnjavati ljudima koji su redovni u džamijama (kojih, usput, ima više od džamija, suprotno onome što iz svoje zloće tvrdi Kazaz). Potrebno je, ipak, odgovarati zbog galamdžija kakav je Kazaz i primjera kojima se služi, potvrđujući njima samo svoju ostrašćenost i žal za vremenom kada su džamije dekretom općinskog činovnika (partijskog aparatčika – suprotno onome danas?) pretvarane u parkirališta, ili naprosto smetljišta.

Tvrdi kako je prebrisano simboličko naslijeđe Titovog socijalizma time što su školama “data imena polupisaca i kvaziintelektualaca koji su se divili Hitlerovom fašizmu”, aludirajući na slučaj škole u Dobroševićima koja je dobila ime po Mustafi Busuladžiću. Ovdje koristim priliku da izrazim neslaganje s tim imenom za školu, što, treba li naglašavati, ne znači da se slažem sa svim optužbama koje se Busuladžiću stavljaju na teret. No, zašto se u rečenici koja je dijelom citirana služi množinom? Zato što time lakše obmanjuje. Na to se svodi njegov tekst (i najvećim dijelom njegov javni angažman).

Ne stajući s lažima, on kao da poentira, tvrdi kako je “Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano”. Ne ulazeći u suštinu ove fašistoidne i šovinističke teze, on njome, opet, potvrđuje da ima problema s činjenicama, logikom i historijom. To je ono – problem je 1992. godina, ali nije agresija, nego došlje iz istočne Bosne. A nije to? Nego? Džamije? Apsolvirano. Nisu ni džamije? Vjerski centri bez alkohola i svinjetine? Aha. Tu smo. Pa ima li onih s alkoholom i svinjetinom? Ima. Pa šta je problem? Pa problem je to što bi Kazaz, socijalistički liberal i liberalni socijalist, modificirao principe tržišnog liberalizma i, praktično, osnove ekonomije i određivao da je sve moguće dok ima alkohola i svinjetine.

Uz alkohol je, valjda, sve lakše podnijeti. Sve pa i spoznaju da jednog vrijednosnog sistema više nema. Sistema, da ne budem kao Kazaz, koji se ne može opisivati u isključivo crnim i negativnim tonovima, falsifikatorski i revizionistički. To, međutim, ne znači da tih crnih i negativnih tonova nije bilo i da o njima ne treba govoriti. I ne samo govoriti već ih i mijenjati. Uprkos stavu kazazâ. Patetiku i maglu pokušaja obmane detektira i spominjanje Nerksije i nekada najbolje vode u Evropi (?!) – ako ćemo već o mitomaniji. Šta uostalom reći za intelektualca koji se u svojim tezama referira na Fahrudina Radončića i njegovo glasilo Dnevni avaz (tzv. VIP lože u džamijama), ili se u odbrani svojih stavova služi frazama Nedžada Latića?

E, to je žalost. Kakva onda može biti stranačka ljevica ako su im ovakvi ideolozi?

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!