Enveru Kazazu ne trebaju neprijatelji, on sam sebe nokautira

Ne stajući s lažima, on kao da poentira, tvrdi kako je “Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano”. Ne ulazeći u suštinu ove fašistoidne i šovinističke teze, on njome, opet, potvrđuje da ima problema s činjenicama, logikom i historijom. Problem je to što bi Kazaz, socijalistički liberal i liberalni socijalist, modificirao principe tržišnog liberalizma i, praktično, osnove ekonomije i određivao da je sve moguće dok ima alkohola i svinjetine. Uz alkohol je, valjda, sve lakše podnijeti

Piše: Dželaludin HODŽIĆ

Sasvim slučajno, zahvaljujući društvenim mrežama, došao sam do teksta Envera Kazaza Sarajevo – poraženi grad, koji je objavljen na web-portalu prometej.ba. Nakon čitanja teksta, nameće se nekoliko zaključaka. Najprije, iz svake Kazazove rečenice isijava ostrašćenost. Takav stil i argumentacija otežavaju slaganje s njim i na mjestima gdje je u pravu i u mjeri u kojoj bi se moglo složiti s nekim ocjenama. Drugo, pojednostavljeno kazano, Enverov problem počinje 1991. ili 1992. godine. To, međutim, ne znači da njegov problem počinje s agresijom na ovu zemlju i njen glavni grad. Dapače, njegovi problemi počinju s Alijom, SDA i muslimanima.

Da, sada će naricati kako nema prostora kritičkoj misli jer vas proglase islamofobom, reisofobom, i šta sve već ne nabraja. Kako, međutim, drugačije objasniti činjenicu da najfrekventnije riječi u tekstu o Sarajevu kao poraženom i smrdljivom gradu jesu: islam, muslimani, džamije, SDA, Alija? Problem mu, naime, predstavlja to što “su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem”, ili to što je “Sarajevo grad s VIP ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom”.

Pri tome, Enver Kazaz na oba mjesta izriče laži, svjesno i smišljeno obmanjuje one koji njegov tekst (uglavnom sve njegove tekstove) čitaju. On ne želi reći koliko je prethodno džamija u posljednjem ratu srušeno u Sarajevu i, jasno, ne samo u Sarajevu. Ovdje nećemo o džamijama srušenim u vrijeme Titovog “liberalnog socijalizma”. Utoliko njegov problem jeste 1992. godina, ali ne agresija, nego SDA. Utoliko za njega i njegove istomišljenike jeste problem 1992. godina, ali ne Radovan, nego Alija.

O navodnim VIP ložama u džamiji donekle je bespredmetno pričati. Posebno s nekim ko (sasvim legitimno) o džamijama, u tom smislu, nema pojma. Riječ je o “aferi” o kojoj se, uostalom, nedvosmisleno izjasnila i Islamska zajednica i, koliko se sjećam, sam reisul-ulema Husein ef. Kavazović. To ipak Kazazu nije važno. Važno je baciti bombu, plasirati frazu, šta koga briga šta ima za reći reisul-ulema. Nepotrebno je to posebno objašnjavati ljudima koji su redovni u džamijama (kojih, usput, ima više od džamija, suprotno onome što iz svoje zloće tvrdi Kazaz). Potrebno je, ipak, odgovarati zbog galamdžija kakav je Kazaz i primjera kojima se služi, potvrđujući njima samo svoju ostrašćenost i žal za vremenom kada su džamije dekretom općinskog činovnika (partijskog aparatčika – suprotno onome danas?) pretvarane u parkirališta, ili naprosto smetljišta.

Tvrdi kako je prebrisano simboličko naslijeđe Titovog socijalizma time što su školama “data imena polupisaca i kvaziintelektualaca koji su se divili Hitlerovom fašizmu”, aludirajući na slučaj škole u Dobroševićima koja je dobila ime po Mustafi Busuladžiću. Ovdje koristim priliku da izrazim neslaganje s tim imenom za školu, što, treba li naglašavati, ne znači da se slažem sa svim optužbama koje se Busuladžiću stavljaju na teret. No, zašto se u rečenici koja je dijelom citirana služi množinom? Zato što time lakše obmanjuje. Na to se svodi njegov tekst (i najvećim dijelom njegov javni angažman).

Ne stajući s lažima, on kao da poentira, tvrdi kako je “Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano”. Ne ulazeći u suštinu ove fašistoidne i šovinističke teze, on njome, opet, potvrđuje da ima problema s činjenicama, logikom i historijom. To je ono – problem je 1992. godina, ali nije agresija, nego došlje iz istočne Bosne. A nije to? Nego? Džamije? Apsolvirano. Nisu ni džamije? Vjerski centri bez alkohola i svinjetine? Aha. Tu smo. Pa ima li onih s alkoholom i svinjetinom? Ima. Pa šta je problem? Pa problem je to što bi Kazaz, socijalistički liberal i liberalni socijalist, modificirao principe tržišnog liberalizma i, praktično, osnove ekonomije i određivao da je sve moguće dok ima alkohola i svinjetine.

Uz alkohol je, valjda, sve lakše podnijeti. Sve pa i spoznaju da jednog vrijednosnog sistema više nema. Sistema, da ne budem kao Kazaz, koji se ne može opisivati u isključivo crnim i negativnim tonovima, falsifikatorski i revizionistički. To, međutim, ne znači da tih crnih i negativnih tonova nije bilo i da o njima ne treba govoriti. I ne samo govoriti već ih i mijenjati. Uprkos stavu kazazâ. Patetiku i maglu pokušaja obmane detektira i spominjanje Nerksije i nekada najbolje vode u Evropi (?!) – ako ćemo već o mitomaniji. Šta uostalom reći za intelektualca koji se u svojim tezama referira na Fahrudina Radončića i njegovo glasilo Dnevni avaz (tzv. VIP lože u džamijama), ili se u odbrani svojih stavova služi frazama Nedžada Latića?

E, to je žalost. Kakva onda može biti stranačka ljevica ako su im ovakvi ideolozi?

PROČITAJTE I...

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!