Enver Čolaković u rascjepu: Opasna ideološka zamka za Bošnjake u Hrvatskoj

Inicijativa da jedan mali park u središtu Zagreba dobije naziv po književniku Enveru Čolakoviću, kao i reakcija na nju, pretvara se u sinhronizirano postavljenu zamku izjednačavanja bošnjačkih ličnosti i Bošnjaka s fašizmom i zločinima. Dakle, park u središtu Zagreba NDH atašeu Bošnjaku, baš nakon dekapitacije biste Ive Lole Ribara u režiji Zlatka Hasanbegovića

U Bosni i Hercegovini ulicama, trgovima školama i parkovima nadijevaju nazive po ličnostima sva tri naroda i nacionalnih manjina. Načelno, to bi se trebalo odnositi na one koji su značajni za historiju, znanost, umjetnost i politiku u zemlji kroz njenu povijest. No, baš i nije tako. Kada je riječ o Hrvatima i Srbima, uglavnom se najreprezentativnije lokacije nazivaju po značajnim ličnostima tih naroda iz Hrvatske i Srbije, posebno u RS i dijelovima Federacije BiH s hrvatskom većinom.

Tako postoje ulice Stjepana Radića, Rastka Nemanjića ili Sv. Save, raznih srpskih vojvoda, komandanata srbijanske vojske, velikaša iz banske Hrvatske i tomu slično. Na područjima Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina vodi se računa da se nazivi dodjeljuju znamenitim Hrvatima i Srbima i ostalim vezanim za Bosnu.

U Hrvatskoj su vrlo rijetko i sporadično davani nazivi po bošnjačkim velikanima, uglavnom po Safvet-begu Bašagiću, koji je značajan i za Hrvatsku. Nekada su ulicu u Zagrebu imali pjesnik Salih Alić, koji je magnum svog pjesničkog opusa napisao u Hrvatskoj, i Džemal Bijedić, no to je bilo za vrijeme tzv. socijalističkog mraka.

Inicijativom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića predloženo je da jedan mali park u središtu grada dobije naziv po književniku Enveru Čolakoviću, što je izazvalo vrlo oštre kritike iz nekih nevladinih udruženja i mjesne uprave. Čolaković nije značajan samo kao bošnjački pisac, već i kao prevodilac na hrvatski jezik kapitalnih djela svjetske književnosti s mađarskog i njemačkog jezika.

Bandićeva inicijativa prati uspostavljen kriterij nazivanja gradskih lokacija po istaknutim Bošnjacima koji su bili zaslužni i za hrvatsku povijest, umjetnost ili znanost, odnosno najčešće, ne i u pravilu, dobar dio života i rada proveli u Hrvatskoj. U Zagrebu trenutno dva Bošnjaka imaju ulice, odnosno prilaze, Safvet-beg Bašagić, po kome je nazvana pješačka aleja koja od Gavelline ulice vodi prema džamiji, te Fadil Hadžić, pisac, komediograf, slikar, kazališni i filmski režiser, po kome je nazvana uličica koja od Varšavske vodi do kazališta Gavella u centru.

Hadžić je svoj kompletan opus ostvario u Hrvatskoj i nezaobilazan je u kreiranju pozorišne i književne scene u Zagrebu poslije Drugog svjetskog rata.

Reakcije dijela nevladinog sektora i lokalne uprave na inicijativu podsjećaju na one u Bosni i Hercegovini u dijelu Federacije s bošnjačkom većinom. Vrte se oko premise da je on, kao ataše za kulturu NDH, bio dio ustaškog zločinačkog režima. Tako glumac Vili Matula, potpredsjednik Vijeća gradske četvrti Donji grad, na svom profilu na Facebooku doslovno kaže za Čolakovića da je “predstavnik zločinačke koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”.

Prijedlog o imenovanju dao je Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine, ali ga mora potvrditi Skupština. Skupštinsku većinu ima Bandićeva stranka s Neovisnima za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića. Nastranu Matulina “prejaka reč koja ubija”, činjenica je da je Čolaković, poput mnogih, radio u NDH, pisao sve do 1944. godine, kada je poslan za kulturnog atašea u Budimpeštu i zbog toga bio kažnjen doživotnim izgonom iz javnog života, iako je nastavio plodan prevodilački rad i za samog Krležu.

Drugi koji su uspostavom NDH nastavili raditi što su dotad činili, poput Tina Ujevića, Eugena Pusića, Lovre Matačića, Mate Ujevića, nisu imali previše problema s novom vlašću zapjenjenih revolucionara i “antifašista”. Mate Ujević nastavio je rad na Hrvatskoj enciklopediji (1941-1945), ne više kao šef redaktor, u Enciklopediji Jugoslavije. Tin Ujević opet je supijan pisao pjesme, Eugen Pusić postao je znameniti socijalistički pregalac, a Lovro Matačić ostao dobar dirigent.

Reakcije koje nastoje biti principijelnim brinu se za simboličku čistoću zagrebačkih toponima i, naročito dirljivo, za “vezivanje ljudi islamske vjeroispovijesti za jezivu sintagmu cvijeta hrvatstva”, kako je to formulirao Matula. Uočljiva je tendencija da se Bošnjake u Hrvatskoj svodi na vjersku manjinu, u inicijativama ovakve vrste i u reakcijama na njih.

Bilo bi zanimljivo čuti reakcije jednih i drugih kada bi se u protestima protiv imenovanja ulica u dijelu Mostara pod HDZ kontrolom po Mili Budaku, jednom od ideologa ustaštva, ili stvarnim zločincima poput Francetića i Luburića ili Mate Bobana, na njih ili njihove idejne protivnike referiralo kao na ljude katoličke vjere, a ne Hrvate.

Zanimljivo bi bilo priupitati Matulu ili Radu Borić, koja je na sjednici Odbora glasala protiv odluke zašto nikada, osim u slučaju Fadila Hadžića, njihova politička i ideološka grupacija nije predložila nekog Bošnjaka, pa makar ga držali i Hrvatom islamske vjeroispovijesti, iz poslijeratnog ili prijeratnog perioda. A nije da ih nema.

Od preminulih Ico Voljevica, Lutvo Ahmetović, Osman Muftić, Mehmed Kurtagić, Hasan Kikić, neka su imena koja prva padaju napamet.

Tako se i inicijativa i reakcija na nju pretvaraju u sinhronizirano postavljenu zamku izjednačavanja bošnjačkih ličnosti i Bošnjaka s fašizmom i zločinima. Dakle, park u središtu Zagreba NDH atašeu Bošnjaku, baš nakon dekapitacije biste Ive Lole Ribara u režiji Hasanbegovića.

Predlažu se Bošnjaci koje se ima smatrati Hrvatima muslimanima, po mogućnosti vezani za NDH period. Baš kako su se misleći Bošnjaci pribojavali da će Hasanbegović koalicijski ucjenjivati Bandića, a pokazivati da se bori za muslimanske interese gurajući svoje favorite.

Osim promjene naziva ulica i trgova, ionako se drugim ne bavi.

PROČITAJTE I...

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. No, porodicu Turković najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!