Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje

Prije nekoliko dana umrla je Jasna Babić, jedna od najpoznatijih istraživačkih novinarki u Hrvatskoj. Povodom njene smrti magazin Stav prenosi dijelove knjige "Zagrebačka mafija", koju je feljtonizirao hrvatski portal Express. Prvi dio feljtona govori o Mladenu Naletiliću Tuti.

Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla.” Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije…”

Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.

Naletilićeva hercegovačka prijestolnica Široki Brijeg, uzdignuta do kultnog mjesta hrvatske nacionalne tradicije, komponirana je urbanistički kao drumska kasaba na putu izmedu Gruda i Mostara. Hrvatsko-katolički identitet gradića prepoznavao se isključivo po franjevačkom samostanu na najvišoj lokalnoj koti, koji i danas, u svakom pogledu, dominira širokobriješkim krajolikom. U Drugom svjetskom ratu franjevci su bili ideološki i organizacijski predvodnici ustaškog pokreta, pa su se komunistički streljački vodovi nakon propasti NDH s njima vrlo drastično obračunali. Sjećanje na to razdoblje, održavano kroz obiteljske priče, upotrijebljeno je nakon raspada Jugoslavije kao grada za novu mitologiju o avangardi hrvatske državotvornosti koja je dala i Gojka Šuška i Mladena Naletilića zvanog Tuta.

Premda obojica emigranti-povratnici, rodeni, štoviše, iste godine i u istom mjestu – 1946. u Širokom Brijegu – stjecajem okolnosti Naletilić i Šušak upoznali su se tek 1991. u Zagrebu.’ Za razliku od Naletilića, Šušak se vratio iz Kanade kao neka vrsta izaslanika tzv. hrvatskog kulturno-socijalnog centra u gradiću Norvalu nedaleko od Toronta, koji je kao prekomorsku ispostavu utemeljila i vodila hercegovačka franjevačka provincija.  Ureden kao tipičan “hrvatski park” s bazenom i restoranom za nedjeljna i blagdanska okupljanja nostalgičnih kanadskih Hrvata, norvalski kulturno-socijalni centar djelovao je zapravo kao političko-promidžbeno središte ideoloških nasljednika i sljedbenika ustaškog zločinca Maksa Luburića koji je prije smrti, navodno, zagovarao povijesno pomirenje ustaša i komunista, kao osnovni preduvjet samostalne hrvatske države.

Osim otpora Vatikanu i projekta samostalne Hrvatske katoličke crkve – koja bi funkcionirala po uzoru na Srpsku pravoslavnu crkvu – norvalski fratri zagovarali su, slično Naletiliću, teroristički juriš na Jugoslaviju, stvaranje diktatorskog režima sovjetsko-staljinističkog tipa u budućoj samostalnoj Hrvatskoj, njezino teritorijalno proširenje na dobar dio Bosne i Hercegovine, te na kraju hrvatsko-srpsko zajedništvo u križarskom ratu balkanskih kršćana protiv navodnog muslimanskog širenja prema Europi.  Demokracija nije za Hrvate koji tolike godine žive pod beogradskom čizmom; Muslimani su gori od Srba; Zapad se, za razliku od Rusa, zalaže za opstanak Jugoslavije; nije važno tko vlada Hrvatskom, samo ako je dokazani Hrvat – tako je glasilo nekoliko maksima na koje se mogao svesti politički nauk hercegovačkih fratara u Kanadi.

Franjo Tuđman boravio je u Norvalu 1987. i upoznao Gojka Šuška kao poslovodu jedne pizzerije u glavnom kanadskom gradu Ottawi koji je opsjednut velikim bitkama Drugog svjetskog rata.’ Interes za literaturu o vojsci i ratnoj strategiji bio je utoliko neobičniji što Šušak, tek sa završenom gimnazijom, nije imao baš nikakva vojničkog iskustva. Jugoslaviju je napustio 1968., kao brucoš Pedagoškog fakulteta u Rijeci, eskivirajući službeni poziv za služenje vojnoga roka, te roditeljske obveze prema tek rodenom djetetu iz prvog, kratkotrajnog braka s jednom Riječankom. Tuđman je od norvalskih svećenika i njihovih financijera dobio prvu značajnu moralnu i financijsku podršku za osvajanje vlasti u uzdrmanoj posttitovskoj Jugoslaviji. Nekadašnji zagorski partizan, komunistički general, pa instant-povjesničar koji se svrstao u disidente tek kada je početkom 70-ih izbačen sa svih utjecajnijih političkih funkcija, zauzvrat je norvalsku doktrinu ugradio u program svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice, utemeljene u Zagrebu dvije godine poslije, početkom 1989. U samoj Hrvatskoj norvalske su ideje nailazile na snažan otpor, kako hadezeovaca s partizanskim backgroundom, tako i onih koji su hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije shvaćali kao povijesnu šan-su približavanja Zapadu i uključenja u Europsku zajednicu.

No hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini koji je prepustio Gojku Šušku – promovirajući ga iz ministra iseljeništva u ministra obrane Republike Hrvatske – pretvoren je u eksperimentalno područje ustaško-komunističkog, odnosno fašističko-staljinističkog pakta prema norvalskim receptima nacionalnog pomirenja. Projekt se proveo utoliko lakše što je u doba SFRJ cijela Bosna i Hercegovina, nazvana “tamnim vilajetom”, mnogo više od bilo koje druge republike bila idožena partijskoj represiji.  Tako su se u ime nacionalnog pomirenja i pod Šuškovim vodstvom kao kreatori hrvatske države na teritoriju BiH, nimalo slučajno, uz emigrantske povratnike pojavili nekadašnji najrigidniji partijski čelnici i najmračniji komunistički ideolozi. Naletilića i Šuška nije zbližio samo istovjetni pijetet prema “državotvornom” nasilju, nego i snažan osjećaj solidamosti nekadašnjih emigranata iz istog hercegovačkog zavičaja.

Bila je to ljubav na prvi pogled, tvrde svjedoci njihova prvog susreta u Šuškovu kabinetu ministra iseljeništva na Markov trgu. Izloživši jedan drugome hagiografske verzije svojih emigrantskih biografija, otkrili su mnoštvo zajedničkih hercegovačkih prijatelja, istomišljenika, čak i nekoliko daljnjih rodaka.  Naletilić je uz Šuškovo odobravanje izložio tezu da su u prvoj fazi državotvorne revolucije najveći problem hrvatski izdajnici koji koketiraju s HDZ-ovim protivnicima, a vjerojatno i Srbima. Dogovorili su se da Naletilič okupi jedinicu, da za nju pribavi najskuplju vojnu opremu i da, pod izravnom Šuškovom kontrolom, krene u akciju čiščenja unutarnjih neprijatelja.’  Tako je začeta Kažnjenička bojna, model po kojem su potom sastavljene sve tzv. specijalne jedinice HVO-a na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ukratko, iako nisu znali ništa jedan o drugome, dvojicu Hercegovaca u hipu je udružio zavičajno-plemenski tip podobnosti koji se, logikom stvari, u isto vrijeme munjevito granao u sustav diktature Šuškovih Hercegovaca: prvo povratnika iz emigracije, potom Šuškovih Hercegovaca iz Širokog Brijega, potom Šuškovih bližih i daljnjih rodaka, kumova, zetova, obiteljskih prijatelja, koji su, dosljedno istom principu, povlačili za sobom članove daljnjih kumovsko-rodačkih zajednica.

Gojko Šušak zaposlio je suprugu Đurdu na jedno od čelnih mjesta u tajnoj službi HIS, zet Ante Filipović postavljen je na visoku zapovjednu dužnost Prvog gardijskog zdruga koji se daljnjom zavičajno-rodovskom regrutacijom u manje od godinu dana popunio ljudima iz dva-tri susjedna hercegovačka sela.  Šuškov norvalski kružok preuzeo je sve ključne propagandne institucije u Herceg Bosni i Hrvatskoj, Šuškova osobna tajnica Dunja Zloić promovirana je u pukovnicu HV-a koja je uz blagoslov svoga ministra preuzela ovlasti “sive erninencije” MORH-a.  Njezin muž Ante Gotovina osvojio je generalski čin i status herojskog zapovjednika u oslobodilačkoj akciji “Oluja”, Šuškov osobni miljenik Ljubo Ćesić, zvani Rojs, također iz Hercegovine, promaknut je do ključnog “logističara” za prijenos hrvatskog proračunskog novca u Herceg Bosnu i HVO, kojim je financiran hrvatsko-muslimanski rat.’

Uskoro je bilo potpuno nevažno je li Hercegovac ratni profiter, švercer, ubojica, dezerter, ubija li Muslimane u samoobrani, iz uvjerenja ili zbog ratnog plijena. Biti Hercegovac, pa još k tomu Hercegovac koji se vratio kao politički emigrant – značilo je uživati status osobe koja je uzdignuta iznad svih zakonskih i moralnih mjerila. Šušak je to demonstrirao i osobnim stilom ponašanja. Plaćajući sitnije izdatke Ministarstva obrane, novac je izvlačio iz svoje službene kase u ministarskom kabinetu ili još češće iz vlastitih džepova.  Krupnije ratne i vojne investicije godinama je financirala Privredna banka, bio je dovoljan Šuškov usmeni telefonski poziv da se u tada još državnoj bankovnoj ustanovi, bez pitanja, priznanica ili isplatnih naloga, novčanice ukrcaju u običnu torbu i transportiraju u zgradu MORH-a ili na bilo koje naznačeno odredište.

Na isti se način trošio iseljenički novac namijenjen obrambenim potrebama.  Na Šuškov zahtjev milijuni njemačkih maraka iz toga su fonda isplaćeni raznim HDZ-ovim tajkunima, favoriziranom nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac, čak za privatnu operaciju bubrega u jednoj inozemnoj Ako bi se netko usudio postaviti pitanje o Šuškovu troškovniku, on bi uzvraćao uvijek istim objašnjenjem: rat je, Hrvatska je izložena medunarodnom embargu na uvoz oružja, pa bi svaki dokument mogao poslužiti medunarodnfin špijunima za slabljenje hrvatske obrane.”  S jedne strane kompatibilan s Tuđmanovom filozofijom pozitivnog zla koje pokreće velika povijesna zbivanja – naširoko elaboriranom u njegovoj knjizi “Bespućima povijesne zbiljnosti” – Šušak je, na drugoj strani, u Naletiliću našao vrlo pragmatično oružje za realizaciju norvalskog koncepta bez ikakve filozofske potke.

Uz Naletilićevu pomoć nekadašnji poslovoda pizzerije izgradio je i održavao jednu od tri linije komunikacije izmedu Zagreba i Hercegovine.  Prva, javna linija, odvijala se na reprezentativnoj političkoj razini i kroz državne institucije Republike Hrvatske koje su se deklarativno zalagale za savezništvo s Muslimanima i očuvanje bosanskohercegovačkog teritorijalnog integriteta. Druga razina dominacije Zagreba nad Herceg Bosnom ostvarivala se kroz strategiju krojenu na sastancima paradržavnih tijela koja su zasjedala u službenoj Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku. Tuđman je Šuškov MORH upotrebljavao za prijenos svojih strateških ratnih planova Glavnom stožeru HVO-a koji je vodio ratne operacije na hrvatsko-muslimanskim frontovima.

Veza izmedu Šuška i Naletilića bila je potpuno personalna i podzemna. Njezin primami cilj, kao izokrenuta stvamost deklarativne polifike bio je usmjeren na akcije u hercegbosanskoj pozadini: etničko čiščenja Muslimana, teror i fizička eliminacija HDZ-ovih političkih protivnika bilo koje nacionalne pripadnosti i očuvanje hercegovačko-emigrantskog monopola u Herceg Bosni i samoj Hrvatskoj. Kao poseban izum u radikalizacji protumuslimanskog raspoloženja, Naletilić je prvi medu HDZ-ovim spletkarima upotrijebio mehanizam koji se može nazvati trikom izokrenutih teza.  Kako će Marinov poslije navesti u jednom od svojih izvješća HIS-u, Naletilićevi sljedbenici, podučeni da se odnosi u BiH najlakše zaoštravaju rušenjem sakralnih građevina, minirali su katoličku crkvu u Mostaru.”

Kako je teroristički čin, u zadanom kontekstu hrvatsko-muslimanskog rata, automatski pripisan muslimanskim snagama, Naletilićevi “kombinatori” isprovocirali su novi val hrvatskog gnjeva, pridobili nove antimuslimanske radikale, te još jednom unazadili mukotrpan proces mirovnog sporazumijevanja. Kasnijim premještajem hercegbosanske strukture u Hrvatsku, trik izokrenutih teza uskoro je općeprihvaćen kako u obavještajnom, tako i kriminalnom podzemlju.

Ukratko, kao osobni instrument “norvalca” Šuška, Kažnjenička bojna i sve ostale specijalne postrojbe HVO-a pod Naletilićevom tajnom kontrolom obavljale su najvažniju zadaću iz HDZ-ova programa: ostvarenje Velike Hrvatske, u prvoj varijanti do Drine, u skromnijoj – do istočnog Mostara. Zločinački politički ciljevi, opet logikom stvari, tražili su iste takve izvršitelje, zločince, gangstere i kriminalce koji su, nakon nekoliko službenih Tuđmanovih amnestija, pušteni iz zatvora, odjeveni u uniforme s hrvatskim vojnim oznakama i uzdignuti u ratne heroje i veterane. Tako se mafijaški obrazac zemljačko-rodovske elite, kao drugo lice iste strukture, pojavio i kao mreža vojnih jedinica sastavljenih od “državotvornih” kriminalaca.

Prije raspada Jugoslavije Mladen Naletilić često je spominjan u feljtonima službene štampe o neprijateljskoj emigraciji koja prijeti rušenjem komunizma i Jugoslavije. Opisan je kao ekstremni nacionalist, ustaša, bombaš i terorist. Feljtonsko štivo koje je, očito, nastajalo u dosluhu s jugoslavenskom tajnom policijom, postalo je nakon sloma jugoslavenske federacije glavni Naletilićev adut: sva negativna mistifikacija iz prijašnjih godina dala mu je sada pozitivne, herojske atribute značajnog političkog disidenta.

Poznate činjenice, medutim, nemaju mnogo veze ni sa sotonskom ni s herojskom slikom Naletilićevih njemačkih godina. Roden je 1946. u obitelji širokobriješkog mlinara iz zaseoka Cigansko brdo koja je, osim Mladena, imala još petero djece. Budući “revolucionarac” završio je samo dva razreda širokobriješke gimnazije. Uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi uspio je upisati prvu godinu prava u Sarajevu. Prema kasnijim legendama, sveučilišna administracija nikada nije otkrila podvalu. Navodno, s Pravnog fakulteta izbačen je bez položenog ispita jer ga je komunistička milicija sumnjičila da je po Sarajevu raspačavao letke antijugoslavenskog sadržaja.”

Prvi je put pokušao napustiti Jugoslaviju 1968. Kao vojni obveznik koji još nije odslužio regularni vojni rok, uhićen je pri ilegalnom prijelazu jugoslavensko-austrijske granice i vraćen u Široki Brijeg da najprije ispuni građansku dužnost prema tadašnjoj SFRJ. Pošto je odslužio vojsku u Nišu, iz zemlje je izašao s legalnim pasošem 1973., nošen svojim pustolovnim duhom i kockarskom strašću. U Njemačkoj početkom 70-ih Naletilić je doista nabasao na uzbudljive dogadaje i ljude koji su odstupali od uniformnog sociološkog uzorka njegova hercegovačkog zavičaja.

Kao odjek studentskih gibanja u svim europskim zemljama iz minule 1968. našao se u vrtlogu ljevičarskih ideja njemačkih vršnjaka koje su podjednako sadržavale pobunu protiv roditeljske kulture, kao i protiv tzv. njemačkog imperijalizma. U šarenilu mladih, dugokosih maoista, lenjinista, anarhista, poklonika Che Guevare, nezavršeni gimnazijalac i nerealizirani student prava sreo je Brigitte Heinrich“, plavokosu intelektualku koja je rabila njemu razumljive fraze iz tzv. revolucionarne povijesti jugoslavenske Komunističke partije.

Zagovarala je permanentnu anarhističku revoluciju svjetskih razmjera i prezirala tradicionalne društvene konvencije. Izvjesno vrijeme živjeli su u Mainzu u “divljem braku” koji je trajao mnogo kraće od Naletilićeve zadivljenosti i uspomena na najuzbudljiviju ženu s kojom se, očito, ikada zbližio. Jer kratkotrajna zaručnica, pokazat će se, bila je spremnija na samožrtvovanje za svoje političke ideale od Naletilića.

Brigitte Heinrich važila je za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta koji je, poput grupe Baader-Meinhof, na kapitalizam juri-šao bombama i otmicama. Štoviše, nakon uhićenja na njemačko-francuskoj granici zbog pokušaja krijumčarenja nekoliko pištolja njemačka policija stavila je njeno ime na popis “vanjskih suradnika” terorističke grupacije; osudena je na četiri godine zatvora. Skupine tih zapjenjenih mladih radikala – prilično osnovano – njemačka vlast tretirala je kao oružje specijalnog rata tajnih službi istočnoeuropskih zemalja. Nakon odslužene zatvorske kazne, Naletilićeva nevjenčana supruga donekle je revidirala svoje stavove o efikasnosti revolucionarnog terora, pa je ušla u Europski parlament na listi Stranke zelenih.

U međunarodnim anarhističkim krugovima postala je poznata kao autorica triju knjiga o mračnim stranama njemačkog imperijalizma, od kojih je jedna prevedena i na talijanski. Umrla je početkom 80-ih kao teška astmatičarka. Onako neukom, uz nešto pročitanih knjiga iz trendovske anarhističke bibliografije, na Naletiliću je šezdesetosmaška retorika ostavila trajan pečat: u njoj je pronašao ideološki alat kako za opravdanje svog navodno buntovnog stila života na rubu zakona, tako i za impresioniranje svojih zemljaka, deklariranih ustaša, koji su potjecali iz mase nepismenih Hrvata getoiziranih oko katoličkih misija, hrvatskih klubova i jeftinih krčmi.

S hipijevski dugom kosom i cvikerima, sitan i mršav, radikalno je odudarao od ustaškog mačizma, izvrsno je govorio njemački, komunicirao s pripadnicima njemačke ultraljevičarske elite i glumio fanatika hrvatskog oslobodilačkog pokreta. No istodobno se vucarao po kockarnicama, družio s kriminalcima, bavio svodništvom i preprodajom “šanirane” robe. Posljednjih godina boravka u Njemačkoj postao je vlasnik noćnog kluba na Bodenskom jezeru u kojem su – pred nosom njemačkoj policiji – radili ilegalni bordel i ilegalna kockarnica.

Posao je bio toliko unosan da se Naletilić sam poslije hvalio svojim tajnim računima u Švicarskoj, dvama mercedesima i luksuznom, upadljivom dvokatnicom na Bodenskom jezeru avangardno oblih zidova.” Hipokriziji “anarhista” koji ne priznaje ustanove njemačke države, ali istodobno vrlo vjerojatno surađuje s njenom policijom, pripisivala se i zagonetna nedosljednost Naletilićeva ponašanja. Mnogo je putovao, u potrazi za velikim hazarderskim dvobojima, motao se po kockamicama u kojima se okreće velik novac, održavao je bliske kontakte s četničkom mafijom u Njemačkoj okupljenom oko Ljube Magaša Zemunca.

Ipak, bio je ljubimac i svećenika iz hrvatskih katoličkih misija; plaćao im je obilne milodare, pojavljivao se na svim crkvenim svečanostima i važnijim hodočašćima. Dok je nagovarao nepismene Hrvate da bacaju bombe na jugoslavenske ambasade i ubijaju “udbaše”, sam ni u čemu izravno nije sudjelovao, pazeći pomno da mu njemačka vlast ne pripiše terorističko-političku nepodobnost. Naletilić je stigao u Hrvatsku u proljeće 1991. u pratnji Vice Vukojevića, tadašnjeg visokopozicioniranog hadezeovca – danas suca Ustavnog suda – i Veselina Marinova” koji je u Hrvatskoj tražio sklonište pred špijunskim ratom u svojoj zemlji koju je smrt povijesne epohe komunizma obilježila drugom vrstom drame.

Naletilić je već u tom trenutku znao da je Marinov operativac bugarske tajne službe. Marinov je pak bio svjestan da Naletilić nije onako radikalan hrvatski idealist kakvim se predstavlja. Izmedu 1988., kada ga je upoznao glumeći bugarskog terorista, i 1991., kad mu je otkrio svoj pravi identitet bugarskog špijuna i provokatora, Naletilić je, uz sva svoja mnogobrojna lica, već radio i kao doušnik bugarskog SDS-a. I tu je ulogu igrao uz dobro opravdanje: tvrdio je da tako pridonosi tradicionaktom bugarsko-hrvatskom savezništvu u zajedničkoj borbi protiv iste srpske opasnosti. Kada se nakon povratka i višemjesečnog boravka u Bugatskoj opet pridružio hercegovačkom “revolucionarcu”, Marinov je, zajedno s Naletilićem, stanovao u njegovoj kucti na Ciganskom brdu koju su početkom 1993. gradili Muslimani zatočeni u koncentracijskom logoru “Heliodrom” u Mostaru.

Ostali pripadnici Kažnjeničke bojne spavali su u Duhanskoj stanici i širokobriješkom hotelu Park. Linija fronte bila je udaljena dvadesetak kilometara. Izmjenjujući se sa splitskom brigadom koja je, s oznakama HVO-a, pomagala očuvati osvojene položaje oko Mostara, Kažnjenička bojna postala je jedini instrument HDZ-ove emigrantsko-ustaške stnije u HDZ-u na cijelom hercegovačkom području. Instafirali su vlastitog šefa policije, kontrolirali lokalnog gradonačelnika i ubirali harač od lokalnih bogataša, ugostitelja i poduzetnika. Poznata mesarska obitelj samo je u jednom potezu morala isplatiti dva milijuna DEM, jer je Naletilić oglasio da mu treba nova vojna oprema.

Svaki odrasli muškarac koji se zbog raznih razloga bavio nekim civilnim poslom, morao je Naletilićevoj postrojbi davati odredeni mjesečni iznos. Ratni porez, kako su tu specifičnu vrstu reketa nazvali u Širokom Brijegu, morali su plaćati i hercegovački gastarbajteri u Njemačkoj, ako su željeli u domovini sačuvati obitelji i imovinu. Naletilićeva rezidencija, s golemim dvorištem, seoskim kokošinjcem, kućicom za psa i prostranim bazenom, podignuta je na šumovitoj uzvisini iznad ceste kojom se u Široki Brijeg ulazi iz smjera Gruda.” Imala je višestruku namjenu.

Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima “rogonjama”.

Tijekom 1994. s Naletilićem je nekoliko mjeseci živjela supruga visokog službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova koji se jednoga dana dovezao na Cigansko brdo u sjajnoj crnoj limuzini s diplomatskim tablicama. Na koljena se, očajan i uplakan, bacio pred Naletilića, preklinjući ga da mu ženu ostavi na miru i da je vrati njihovoj djeci. Naletilić je uzvratio velikom predstavom, natjeravši ljubavnicu da se suoči s uplakanim mužem, tražio je da ga psuje, vrijeda i udara nogama. Rezidencija je služila i za grublje demonstracije sadizma. Na trosjedu svoje dnevne sobe Naletilić je osobno dokrajčio Muslimana, kojeg su njegovi tobože dobro obaviješteni špijuni optužili za pripremu atentata.

Istreniran da ne propituje moralnu dimenziju svojih postupaka ako se njima izvršava volja nadredenih autoriteta, dobar dio posla Veselina Marinova sveo se na egzekucije ljudi što su ih Naletilić – ili njegovi zagrebački nalogodavci – označili kao neprijatelje, izdajnike ili smetnju hrvatskoj “revoluciji”. Osim dvojice Srba ubijenih u Rumunjskoj, Marinov je u samoj Hercegovini likvidirao još šestero ljudi čija imena nikada nije doznao.

“Muža i ženu likvidirao sam na Ciganskom brdu. Osobno mi ih je predao Tuta. Bili su to roditelji jednog od tjelohranitelja Radovana Karadžića. Ubio sam dvojicu muškaraca koji su, navodno, radili za muslimansku stranu. Njihova tijela, na koja je vezano kamenje,Tuta je dao baciti u Neretvu. Dva su muškarca dovedena iz Zagreba. Likvidirao sam ih u jednoj napuštenoj planinskoj kući nedaleko od Šipova, a ubojstvo je režirano kao da su se uzajamno poubijali”, ispričat će HIS-ovim djelatnicima 1998.’ Prve sumnje u ispravnost odluka i zapovijedi što ih je Marinov dotada bespogovorno slijedio pojavile su se 1994., kada se Naletilić posvadao sa Šuškom zamjerajući mu odluku o raspuštanju Kažnjeničke bojne i potpisivanje hrvatsko-muslimanskog primirja u Washingtonu.

Doduše, Kažnjenička bojna nastavila je egzistirati pod nazivom diverzantskih jedinica “Gavran 1” i “Gavran 2” kojima je Naletilić i dalje upravljao na osnovi neslužbenog zapovjednog autoriteta. Nakon njihove svade Marinov je shvatio da Naletilić nije predvodnik vojske u funkciji javne državne politike, nego samo jedne političke frakcije koja usto postaje sve manje popularna. I tako je prvi put počeo eskivirati naloge. Kad mu je naredeno da ubije Mostarca kojeg je Markica Rebić optužio za šurovanje s KOS-om, kontraobavještajnom službom Jugoslavenske armije, Marinov je odlučio osobno provjeriti je li to istina. Pokazalo se da čovjek nema nikakve veze s neprijateljskim snagama i Marinov je odbio zapovijed.”

Definitivni razlaz s “revolucionarcem” dogodio se početkom 1996.  Povod je bio sasvim osobne prirode: Marinov se zaljubio u Zagrepčanku koju Naletilić nije mogao smisliti, imperativno zahtijevajući od svog tjelohranitelja da izabere neku dobru Hercegovku s kojom će život provesti na Širokom Brijegu. Nakon nekoliko vulgarnih primjedbi na račun njegove buduće supruge, Marinov je pokupio najnužnije stvari i zauvijek napustio svog ratnog i političkog idola.”

U Zagrebu, u novoj sredini, Marinova nisu dočekala jamstva za rješenje egzistencijalnih pitanja. Kao stranac u bivšem HVO-u, za razliku od Žuljevića, nije dobio mirovinu, status ratnog vojnog invalida i vojni stan, nije imao rodbinu, zemljake i pokroviteljstvo HDZ-ove desnice koja je drmala MORH-om, MUP-om, pravosuđem i obavještajnim službama. Marinov se upravo oženio i dobio dijete, našavši se u neprijateljskom okruženju, gdje se s velikom kritičnošću već preispitivao hrvatski ratni eksperiment u susjednoj državi.

Ime Veselina Marinova Bugara, Naletilićeva tjelohranitelja, u krugovima građanskog Zagreba, samo po sebi, izazivalo je jezu i asociralo na zločin. Tih nekoliko prvih mjeseci u Zagrebu bilo je njegovo najveće životno iskušenje. Tada je prekršio čak i vlastite, prilično rastezljive granice izmedu dobra i zla. Po narudžbi zagrebačkog biznismena otputovao je u Njemačku da utjera dug od 250.000 DEM, mireći se s činjenicom da se takvi “poslovi” mogu uspješno realizirati samo uz prijetnje, ucjene i primjenu nasilja. Našavši vjerovnika, otkrio je da njegovo ime izaziva snažniji dojam od svih metoda fizičke prisile: čim je doznao da pred njim stoji bivši Naletilićev tjelohranitelj, čovjek je sleden od strave isplatio potraživanje do posljednjeg pfeniga.

“Dobio sam, kako mi je obećano, 25.000 DEM, bila je to laka i brza zarada. Ne mogu reći da mi se nije svidjelo. Bio sam zadovoljan što je sve ispalo tako u rukavicama i pristojno.Ali bio sam i postiden, samo su kriminalci utjerivali privatne dugove. Još je bilo strašnije kad sam otkrio da me ljudi traže isključivo kao plaćenog ubojicu”, reći će pet godina nakon utjerivačke ekspedicije. I doista, bilo je potrebno mnogo takta i vrdanja da Marinov odbi-je naručenu likvidaciju poslovnog konkurenta vrlo moćnog i utjecajnog tajkuna iz Dubrave. Na isti način, trebalo je naći dobar razlog da odbije izvršiti ubojstvo liječnika s Rebra, što ga je naručio bivši polifički emigrant.

“Ubijao sam po narudžbi države i politike. Bio je rat, u ratu se tako radilo, bilo je neophodno. Ali ja nisam kriminalac i plaćeni ubojica”, tako će objašnjavati svoje principe.” Ali presudnije od svega, Marinov se u Zagrebu opet sreo s Josipom Perkovićem, bivšim djelatnikom jugoslavenske tajne policije, kojeg su mnogi smatrali i najsposobnijim, ali i najopasnijim hrvatskim obavještajcem. Ocjena se temeljila na jednostavnoj činjenici: ne samo da je uspješno prebrodio smrt Jugoslavije, nego ga je Šušak 1991. imenovao svojim pomoćnikom i povjerio mu delikatnu zadaću da osnuje vojnu protuobavještajnu službu SIS.  Taj odnos povjerenja izmedu bivšeg političkog emigranta iz Kanade i političkog špijuna u službi komunističkog režima činio se utoliko zagonetnijim što je Perković posljednje godine SFRJ u republičkoj ispostavi Državne sigumosti proveo kao šef njenog odjela za protuemigrantske aktivnosti.

Prema interpretacijama Šuškovih protivnika, njihova javna suradnja u samostalnoj Hrvatskoj bila je dokaz da je u doba Jugoslavije Šušak bio jedan od “udbaških” konfidenata, pa se više nikada nije mogao osloboditi ovisnosti o čovjeku kojem je bio poznat tijegđajni život.  Šuškovi sljedbenici tvrdili su, naprotiv, kako je svojim obročudnim odnosom prema Perkoviću ministar obrane pokazaolosobnu dosljednost u provedbi HDZ-ova programa nacionalnog pomirenja, ali i katoličkog oprosta svim svojim neprijateljima i progoniteljima. Cinici, koji su vjerojatno bili najbliži istini, zaključili su da je Šušak shvatio kako su Perkovićeve špijunske vještine, iskustvo, znanje, inteligencija i osobito uvid u mračne strane ljudskih biografija, vrlo korisne za HDZ-ov rejting.

S druge strane, služenje Šušku bilo je jedini način da Perković sebi možda čak sačuva život.  Pošto je godinu dana obavljao dužnost Šuškova pomoćnika za SIS, Perkovid je, pod pritiskom manje pomitijivih emigrantskih krugova, 1992. umirovljen i uklonjen iz hrvatske obavještajne zajednice. No, uskoro se utvrdilo da su njegovi špijunski potencijali neprocjenjivi. Nakon potihe rehabilitacije 1995., u drugoj tajnoj službi, HIS-u, dobio je mjesto specijalnog savjetnika za protuobavještajne aktivnosti. Trenutak je bio vrio pogodan, jer je Šuškova svada s Naletilićem rezultirala njegovim privremenlin primirjem s “tudmanovcima”.

Time su obje frakcije bile zainteresirane da se Naletilić što bezbolnije uldoni s hercegovačke scene. Izbjegavajući ga nazvati ratnim zločincem, obavještajne službe dale su se u potragu za pogodnim Naletiličevim zločinima protiv samih Hrvata. Kao iskusniji, pametniji i vještiji od svih mladih špijuna bez komunističke prošlosti, Perković je, naravno, postao jedan od ključnih nositelja akcije. Na drugoj strani, postojao je bivši Naletilićev tjelohranitelj, izgubljen usred Zagreba, bez posla, prijatelja i prvi put bez zaštitnika koji u njegovim očima otjelovljuje Državu.  Bilo je logično da Marinov u Perkoviću pronađe novi oslonac i uzor.

Bez obzira na veliku generacijsku razliku, dijelili su iste strahove političkih konvertita, sentimente i špijunsko iskustvo iz propalih komunističkih režima. Postojali su i stari zajednički prijatelji još iz onog vremena kada su Jugoslavija i Bugarska razmjenjivale informacije o neprijateljskoj emigraciji dviju država. Prema tvrdnjama Marinova, za Perkovića, kao SDS-ova eksperta za hrvatsku emigraciju, prvi je put čuo 1989., od jednog od svojih šefova u bugarskojj Službi državne sigurnosti.”

Pronašavši novu personalizaciju državnog interesa, u HIS-ovu kartoteku zaveden je kao Perkovićev osobni suradnik i tajni agent “Mornar” koji je obavještajnoj instituciji, fragment po fragment, rekonstruirao cijelu mrežu političko-ziočinačke organizacije bivših “specijalaca” iz HVO-a. Većinu njih osobno je po-znavao, sudjelovao je na njihovim sastancima i slušao kako smišljaju svoje zločinačke “kombinacije”. I nadalje glumeći lojalnost autoritetima bivše Herceg Bosne, Marinov je sve te situacije potajno snimio na audio ili video kazete, kao ilustraciju za svoja pisana agenturna izvješča.  Materijal je 1998. dobio naziv Operativna akcija “Barakuda”.” Tajno snimljena grada o političko-kriminalnim urotama Mladena Naletilića Tute, Vinka Žuljevića Klice i njihove sljedbe postala je najvažniji izvor informacija za Naletilićevo sudenje koje je uslijedilo nakon spektakularnog uhićenja na hrvatsko-hercegovačkoj granici u veljači 1997.

Na osnovi Marinovljevih izvješća HIS-u sastavljena je optužnica koja je Naletilida teretila za likvidaciju Roberta Nosića, pripadnika HVO-a iz Ljubuškog. U HIS-ovu dosjeu “Barakuda” ostalo je zabilježeno da je “Mornar” spasio živote dvojice svjedoka optužbe koje je Žuljević planirao ubiti. Deklarirajući se kao vrlo “državotvorni” Hrvat, Žuljević je shvaćao državu podjednako fetišistički i naivno, ali je to shvaćanje imalo druge sadržaje. Po njemu, Hrvatska koja se odrekla tzv. hrvatskih povijesnih prostora u BiH i Šuškove ideologije, postala je neprijateljska i izdajnička sila prema kojoj ne treba imati nikakvih obzira.

Takav odnos potiho je stimuliran u redovima HDZ-ove desnice koja je bosanskim Hrvatima nakon propasti Herceg Bosne, raznim signalima, slala otprilike ovakvu poruku: nakon što vas je Tuđman izigrao u Bosni i Hercegovini, sami naplatite sve ono što vam je ostao dužan. A Žuljević je poruku razumio. Od dijela svojih “Garavih” stvorio je paravojnu formaciju koja je, po uzoru na širokobriješki recept, prikupljala harač od novorodenih hrvatskih kapitalista, a na bosanskohercegovačkom teritoriju, atentatima i diverzijama, održavala “revoluciju” protiv daytonskog poretka.

Kad je tajni agent “Mornar” 1998. izvijestio HIS da žuljevičevi ljudi vrlo ozbiljno razmišljaju gdje i kako naručiti oružje za likvidaciju Miroslava Tuđmana, dvojica bivših političkih istomišljenika u svakom su pogledu bili na suprotnim stranama.  Žuljević je toga postao svjestan kad je iz “prijateljskog” SIS-ova kanala do njega stigla informaciju da je Marinov “druker” konkurentske špijunske institucije. lzmedu HIS-a i SIS-a postojao je, naime, tradicionalni su-kob koji se manifestirao, medu ostalim, u uzajamnom prokazivanju, “provaljivanju” doušnika i suradnika. Tako je prikriveni front obavještajnog podzemlja poprimio oblik osobnog rata izmedu dvojice bivših Naletilidevih sljedbenika koji će trajati pune četiri godine. S obzirom na njegovu genezu i razIoge, u njemu će sudjelovati cijelo zagrebačko podzemlje, cijeli represivni aparat Republike Hrvatske i dobar dio medija. (Nastavlja se)

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!