Ekonomski rat naštetio bi i Njemačkoj i Turskoj

Zagrebavanje biografije Petera Steudtnera, Nijemca zbog čijeg hapšenja njemački ministar vanjskih poslova zvuči i ponaša se histerično zahtijevajući njegovo bezuvjetno puštanje, dovodi nas do jednog drugog “filantropa” – Georgea Sorosa. Peter je aktivista jednog od rezanaca iz špageta nevladinih organizacija Sorosevih – HIVOS. Soros i FETÖ zajedno? Pa kad je o Turskoj riječ, vidjeli smo i čudnije stvari

Posljednja eskalacija njemačko-turskog verbalnog (ne baš) diplomatskog sukoba ulazi u fazu u kojoj ishitreni potezi mogu lahko dovesti do ne tako lahko popravljive štete za obje strane. Njemačke prijetnje da sukob prenese na polje ekonomije sigurno neće uplašiti Ankaru, ali, ako se ostvare, otvoreno je pitanje ko će imati više štete.

HAPŠENJE “AKTIVISTA ZA LJUDSKA PRAVA”

No, krenimo redom. Petog jula turska policija izvršila je upad na sastanak grupe aktivista za ljudska prava (to su po funkcijama koje nose u raznim nevladinim organizacijama) u hotelu na ostrvu Büyükada. Privedeno je deset ljudi, među kojima su njemački državljanin Peter Steudtner, saradnik Amnesty Internationala (AI), švedski državljanin (iranskog porijekla) Ali Gharavi i predstavnica Amnesty Internationala za Tursku İdil Eser. Sumnja zbog koje su privedeni jeste da su na tom sastanku pripremali provokacije i haos sličan Gezi protestima, čitaj: (neuspješan) pokušaj nasilnog obaranja Vlade Republike Turske, maj i juni 2013. godine.

Gledano iz Turske, ta je sumnja vrlo logična. İdil Eser pisala je onomad, tokom i nakon Gezi protesta, izvještaje koji su opravdavali divljačko nasilje i štetočinjenje “ekologa” obnevidjelih od “bijesa” što se nekoliko stabala premješta (ne siječe – premješta) iz jednog parka u drugi. Nema sumnje da bi İdil uživala pišući podjednako lažne izvještaje u ime AI u slučaju novih haotičnih dešavanja u Turskoj. Ne treba gledati dalje od (sramnog) izvještavanja i čistih dezinformacija te organizacije u periodu nakon pokušaja puča od 15. jula 2016. godine. No, to u suštini nije toliko bitno koliko veze turskog ogranka AI s terorističkom organizacijom fetulahdžija (FETÖ).

Predsjednik tog ogranka Taner Kılıç uhapšen je nešto prije grupe ovih “aktivista” pod vrlo osnovanom sumnjom da je pripadnik FETÖ-a. Ustanovljeno je da je bio korisnik “ByLock” aplikacije (kriptirani program za komunikaciju gülenista). A gle, ispostavilo se da je zet Ekrema Dumanlıja, bivšeg glodura gülenističkog dnevnika Today's Zaman i “die hard” güleniste, u bijegu u SAD-u. Slučajnost? Mali je svijet? Da, tako mogu misliti oni koji ništa o gülenistima ne znaju.

Osim toga, tom sastanku na Büyükadi prisustvovao je Gürhal Kurşun, profesor prava, bivši kolumnista Today's Zamana koji je, gle slučajnosti, također pod istragom zbog pripadnosti FETÖ-u.

Zanimljivo je da samo privođenje ove grupe 5. jula nije izazvalo tako jak urlik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. Bijes je izbio tek 17. jula, kada su privedeni izvedeni pred sud koji je donio odluku o hapšenju šestoro od deset privedenih, a među uhapšenima se našao i Nijemac Peter Steudner (četvero je ostalo na slobodi uz ograničeno kretanje i zabranu napuštanja zemlje).

Međutim, mnogo je zanimljivije šta je sve zaplijenjeno sa stola oko kojeg se sastanak odvijao. Naprimjer, tajni dokumenti turske obavještajne službe iz 2012. godine, i/ili, naprimjer, mapa “novog” Bliskog istoka na kojoj je jugoistočna trećina Turske “Kurdistan” (čitaj: PKKistan). Mapa je navodno vlasništvo Alija Gharavija. Mapa nije nova i u raznim verzijama provlači se kroz pisanije vrlih geopolitičara koji se igraju flomasterima, a potencijalno životima i krvlju ljudi o kojima ništa ne znaju, iz udobnosti svojih američkih ili evropskih domova. Mapa nije nova i nije tajna, ali njeno prisustvo na sastanku “ljudskopravaša” veoma je simptomatično.

Tek površno zagrebavanje biografije Petera Steudtnera, Nijemca zbog čijeg hapšenja njemački ministar vanjskih poslova zvuči i ponaša se histerično (prekida odmor i vraća se u Berlin), zahtijevajući njegovo bezuvjetno puštanje, dovodi nas do jednog drugog “filantropa” – Georgea Sorosa. Peter, kao i Ali Gharavi, aktivist je jednog od rezanaca iz špageta nevladinih organizacija Sorosevih – HIVOS.

Soros i FETÖ zajedno? Pa, kad je o Turskoj riječ, vidjeli smo i čudnije stvari, kao što je koalicija PKK-a, DHKP-C-a, ISIL-a i FETÖ-a, sa sve terciranjem dvije od četiri parlamentarne partije.

PROVOKACIJA ZA REPRIZU SLUČAJA GEZI PARK

Tajming održavanja “obuke” ili workshopa (kako to HIVOS naziva) o čemu god također je jako zanimljiv. Marš “turskog Gandija” približavao se Istanbulu, odnosno tački iz koje se trebala roditi provokacija za Gezi broj 2. To što to (provokacija) nije uspjelo treba zahvaliti sigurnosnim snagama Turske. Možda i prekidu privođenju učesnika tog sastanka?

U svakom slučaju (histerična), reakcija Njemačke neprimjerena je i neobjašnjiva ako su uhapšeni zaista to što kažu da jesu, a zahtjev za bezuvjetno puštanje “aktiviste”, uz prijetnje ekonomskom osvetom, jeste direktno miješanje u rad pravosuđa Turske. Istovremeno se Njemačka poziva na “vladavinu prava” kada Turska traži izručenje što FETÖ, što PKK, što DHKP-C terorista. Licemjerje vrišti iz nedavnog intervjua kancelarke Merkel iz koga saznajemo da ona “nije upoznata” sa zahtjevima Turske za isporuku nekoliko stotina turskih oficira, osumnjičenih za pripadnost FETÖ-u, koji su praktično dezertirali tražeći azile u Njemačkoj, ali, ako zahtjevi postoje, ni u kom slučaju neće im biti udovoljeno.

Druga tačka trvenja i trenja jeste famozna želja njemačkih parlamentaraca da posjete njemačke vojnike u NATO bazi u Konyi. Naime, Nijemci se sele iz zračne baze İncirlik, tako da je taj problem sada prenijet na njihove trupe u NATO bazi u Konyi. Dok se to predstavlja kao “Turska ne dozvoljava”, ta priča ima i drugu stranu o kojoj njemačka (ni međunarodna) publika neće biti obaviještena. Problem nije u posjeti kao takvoj, problem je u sastavu parlamentaraca koji bi voljeli na put u Tursku. Odbor za pitanja odbrane njemačkog parlamenta pun je parlamentaraca iz tzv. ljevičarskih partija što javno podržavaju organizaciju koja je na terorističkim listama Turske, SAD i EU (pa samim tim i Njemačke) – PKK. Fotografirani nebrojeno puta na PKK skupovima, s PKK zastavama i sl. Upravo bi ti veseljaci da posjećuju zemlju koja krvari zbog PKK aktivnosti. Bilo bi neukusno i neprimjereno primiti ih.

U Turskoj preovladava mišljenje da je sav taj animozitet Njemačke prema Turskoj najvećim dijelom posljedica njemačkih unutarpolitičkih predizbornih prepucavanja. Činjenica je da glavni rival diše Merkelovoj za vrat kritizirajući kako je “mehka” prema Erdoğanu, a u široj slici, takmičenje u islamofobiji i turkofobiji odavno nije isključivo desničarska disciplina. Međutim, prijenos sukoba s političko-diplomatskog na ekonomski bio bi eskalacija, ako do nje dođe, koja se ne bi mogla popraviti tako lahko poslije 24. septembra ma ko došao na vlast u Berlinu.

Osobina politike Partije pravde i razvoja i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana koja se najviše potcjenjuje i, zapravo, često negira iako je najdominantnija jeste pragmatizam. U tom bi svjetlu trebalo posmatrati i hapšenja koja su startovala novi ciklus zatezanja. Zašto bi turska vlast, gledano racionalno, riskirala dalju ionako pretjeranu demonizaciju hapšenjem aktivista za ljudska prava (ako su oni zaista samo to za šta se predstavljaju)? Da bi prkosila Njemačkoj? To ne drži vodu i može uvjeriti samo intravenozno priključene na antitursku propagandu.

Turski narod platio je 15. jula 2016. godine suviše skupo slobodu da je vode oni koji dobiju najviše glasova na izborima da bi država dozvolila da maroderi prerušeni u “aktiviste za ljudska prava” i promoteri “demokratije” koja se osvaja organiziranjem nasilne rulje i kritičnom masom na ulicama to pravo oduzmu narodu. Čini se da su turska obavještajna služba, policija i pravosuđe nagazili upravo na takvo osinje gnijezdo. Vidjet ćemo iz optužnica i suđenja. Diskreditacija i omalovažavanje turskih institucija, prijetnje i ucjene svakako ne vode ničemu korisnom.

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!