ED VULLIAMY: Masovna ubistva opisao je Karadžić na suđenju kao jedno jedino ubistvo mentalno poremećene osobe

Petog aprila u sarajevskom Kamernom teatru bit će promovirana knjiga Rat je mrtav, živio rat čuvenog britanskog novinara Eda Vulliamyja. Pod podnaslovom Bosna: Svođenje računa Vulliamy, koji je u ljeto 1992. godine svijetu otkrio prijedorske logore smrti, u svojoj novoj knjizi piše o tim danima. Rat je mrtav, živio rat s engleskog jezika prevela je Senada Kreso. Izdavač je sarajevska kuća “Buybook” u svom programu Biblioteka “Memorija”. Stav u tri nastavka prenosi dijelove Vulliamyjeve knjige

Suđenje je bilo vrhunac osamnaestogodišnje historije Tribunala. Jedan iskusni haški tužilac rekao je, međutim, da je “najgluplja stvar koju su Karadžić i Mladić učinili to što se nisu predali onog trenutka kad su optužnice podignute. Imali smo prima facie dokaze za optužnicu, ali nismo imali dovoljno dokaza da bismo ih osudili”.

S druge strane panela od neprobojnog stakla Karadžić se pripremao. Bio je uljudan, gotovo žovijalan, iako ne i simpatičan. Bio je često takav, sjećam se – na ručku na Palama onoga dana, na televiziji, i uvijek, kako su govorili, s diplomatima i političarima, oko kojih je obigravao. Robinson mi je ljubazno uputio kompliment za članak koji sam napisao povodom desete godišnjice napada na New York 11. septembra. “Ja sam Amerikanac”, rekao je, “cijenim ono što ste napisali.” Karadžić se umiješao: “Pretpostavljam da ste okrivili Srbe!”, našalio se, iako poluozbiljno.

Karadžić me upitao: “Da li ste imali dojam da sam pristupačan [tokom rata]?” “Tog dana, da, gospodine, svakako” – ali nakon što smo otkrili logore, ja nisam dobio dozvolu da putujem na njegovoj teritoriji. Rekao sam mu da mi “neko vama drag” nije dao saglasnost – misleći na njegovu kćerku Sonju – ali nisam bio siguran da je shvatio aluziju. Prva linija ispitivanja ticala se samog logora Omarska. Jesam li znao da je to bio “privremeni istražni centar” za osumnjičene muslimanske borce? “Da, znam za tu tvrdnju”, odgovorio sam. Jesam li znao da je 59 posto zatvorenika u Omarskoj poslano u logor za ratne zarobljenike, a 41 posto “oslobođeno u Trnopolju”? “Nisam”, odgovorio sam, a tek kasnije sam shvatio da Karadžić vjerovatno misli na iznenadno pražnjenje Omarske nakon što smo mi to pakleno mjesto otkrili.

Jesam li istraživao logore u kojima su bili zatvorenici Srbi? “Jesam”, odgovorio sam. Nekoliko dana nakon Omarske otišao sam u Čapljinu i u Dretelju otkrio logor za srpske zatvorenike. Jesam li znao da je tokom “svojih posljednjih dana” bosanski predsjednik Alija Izetbegović priznao francuskom diplomati Bernardu Kouchneru da je “sve o logorima bila izmišljotina”? “Ne, gospodine, nisam čuo za to.”

A onda je, nakon sat i četvrt, “intervju” došao do planiranog vrhunca, kad smo se posvetili laptopu pravnog savjetnika. Doktor Karadžić je ponudio stari revizionistički izlizani vic: ograda u Trnopolju. To je ponovo nedavno spomenuo profesor Chomsky, tvrdeći da sam ja “izmislio” sve što sam napisao o logorima od prvog članka 7. augusta 1992. godine; a sada doktor Karadžić pokušava isto. Pušta video premontiranog materijala televizije bosanskih Srba kako bi ponudio argument. Ja odgovaram da sam tada bio uvjeren, a da sam i sada uvjeren da su muškarci na tim slikama zatvorenici pristigli iz Omarske i Keraterma, pod stražom, i da logori nisu izmišljotina. (…)

Činilo se da je sav dugogodišnji trud u Haagu sad došao do vrhunca. Ovaj put optuženi je bio lično Karadžić, s kojim sam razmijenio srdačan pozdrav klimanjem glave pri ulasku u sudnicu (što mi ni Kovačević ni Stakić nisu ponudili). Karadžić je onda stavio slušalice, podigao obrve i napravio grimasu prema kompjuterskom ekranu, kao da hoće reći, iskazujući bratstvo gladijatora: “Da počnemo.” Ovaj put sam ja cijelo ljeto proveo s preživjelim logorašima ili s onima koje su logori lišili njihovih najmilijih. Njihove riječi ohrabrenja, koje su mi za vrijeme doručka stizale SMS-porukama, učvrstile su mi kičmu i raščistile gripu kad nas je sudski službenik pozvao sa svojim “Svi ustanite”. (…)

Karadžić je krenuo u napad: “Da li vi smatrate da ste uspjeli sačuvati objektivnost?” Pokušao sam nešto objasniti sudijama: kako sam u prošlosti zloupotrijebio riječ “objektivnost” kada sam mislio na “neutralnost”. “Kad je nešto činjenički konkretno, ja ostajem objektivan”, rekao sam, ali “ne pokušavam biti neutralan. Ja nisam neutralan između čuvara logora i logoraša, između silovanih žena i silovatelja… ne mogu nipošto sjediti ovdje u sudnici i reći da sam ili da želim biti neutralan kad je o ovoj vrsti nasilja riječ.”

Karadžić je osporio moje korištenje riječi ‘rasistički’ kao opis njegovog programa – bosanski Muslimani su “Srbi koji su prešli na islam”, rekao je, “a tako misli i lord [David] Owen”. Ja sam odgovorio da sam češće čuo riječ balija kad se govorilo o bosanskim Muslimanima. I dodao da su “logoraši bili ili bosanski Muslimani ili Hrvati, a ljudi koji su rukovodili logorima bosanski Srbi… a tamo odakle ja dolazim ako jedna etnička grupa nastoji uništiti ili očistiti teritoriju od svih pripadnika druge etničke grupe ili uništiti svako sjećanje na njih, to se zove rasizam”. (…) Karadžić nije ponudio ni gladijatorsko drugarstvo kad smo ponovo ušli u sudnicu; njegovo lice i oči su otvrdnuli.

I njegov glas također: Sjećam li se da je doktor Karadžić prihvatio neke od mirovnih planova? Da, sjećam se “beskonačnog niza planova, sporazuma, od kojih nijedan nije ostvaren na terenu. Ubijanje je nastavljeno”. Jesam li znao za “borbe” oko Prijedora? U mom prvom članku o logorima ja citiram logoraša koji je učestvovao u tim borbama. Rekao sam da je bilo otpora i da je bio ugušen u vrijeme kad sam ja tamo stigao. Ovaj razgovor je poprilično potrajao.

Onda je pitao za Omarsku, citirajući moj članak: “Nije bilo vidljivog dokaza nasilja, a kamoli sistematskog istrebljenja.” Odgovorio sam da smo pokušavali ući u hangar “gdje smo posumnjali da se dešavaju užasne stvari. Kasnije se ispostavilo da su se dešavale”. “A kako to znate?”, upitao je Karadžić. “Čuo sam od desetaka ljudi koji su bili u Omarskoj da je bilo masovnog i sistematskog ubijanja… Dokazi koje je tokom godina prikupio Tribunal bi, mislim, trebali biti dovoljni.”

Karadžić je postavio pitanje istinitosti navoda momka koji govori o masakru dvjesto ljudi u Keratermu. Odgovorio sam: “Broj je pogriješio, ali masakr se desio.” Onda je doktor Karadžić insistirao: “Ako vam kažem, gospodine Vulliamy, da ništa od ovog nije istina i da su svi oni koji su vam rekli nešto o ubijanjima vidjeli jedno ubistvo osobe koja je bila mentalno poremećena, da li biste mi vjerovali ili biste vjerovali njima?… Čini se da vi dosta lako povjerujete u stvari koje su štetne za Srbe.”

“Jedno jedino ubistvo?” Morao sam pustiti da mi se to slegne u glavi. Da li on stvarno u to vjeruje? “Ja ne biram da vjerujem u stvari koje su štetne za jednu ili drugu stranu. Ne vjerujem da je samo jedna osoba ubijena u Omarskoj i Keratermu… Vjerujem da je mnogo, mnogo više od jedne mentalno poremećene osobe tamo ubijeno… Žao mi je, ali, uz dužno poštovanje, moram reći, ako mi vi kažete da je ubijena samo jedna osoba, ja vam ne vjerujem, gospodine. Ništa lično… I šteta po Srbe tu je nebitna. Ja to tako ne mjerim.” (…)

A onda smo prešli na Trnopolje. U mom prvom izvještaju, veli Karadžić, s pravom sam rekao da se Trnopolje ne može nazvati koncentracionim logorom, ali da sam poslije promijenio mišljenje. Sudija Baird, sjedeći na kraju sudijske klupe, tražio je razjašnjenje.

Pokušao sam objasniti da sam neposredno nakon našeg otkrića mislio da spominjanje holokausta u većini masovnih medija nije bilo korisno za naše izvještavanje i da je korištenje termina “koncentracioni logor” tome doprinijelo, ali nakon razmišljanja i nakon što sam “konsultirao autoritete u Muzeju holokausta [u Washingtonu] kako bih pokušao naći odgovarajući termin”, zajednički smo došli do riječi “odjeci, što su oni prihvatili – dakle, odjeci… I tako sam odlučio”, objasnio sam sudijama, “zajedno s ljudima iz Muzeja holokausta i s preživjelima [holokausta] koristiti termin uz navođenje njegove prave definicije, one koja potječe iz Burskog rata u Južnoj Africi. Ispravno je, dakle, reći da je Trnopolje bilo upravo to [koncentracioni logor], gdje su hiljade civila bile koncentrirane prije nego što bi bili prisilno deportirani”.

Karadžić je insistirao: Jesam li znao da su civili “bili evakuirani iz borbene zone” u Trnopolju? “To nije bila deportacija… to je bila evakuacija… na zahtjev samih tih ljudi.” Odgovorio sam da sam bio u jednom konvoju deportiraca, okupljenih pod prijetnjom puške, “ljudi… koji su mi govorili nešto drugo… da su vojnici i policajci obilazili njihove kuće i davali im ultimatum da idu… Ti ljudi u konvoju s kojima sam i sam putovao nipošto nisu odlazili dobrovoljno”. Na istom tom putu, četiri noći kasnije, naglasio sam, “mnogi su skinuti s autobusa i pogubljeni na Vlašiću, što je ovom Tribunalu poznato kao ‘masakr na Vlašiću’. Dakle, ne, gospodine, ja nisam znao da su razlozi koje vi spominjete ono zbog čega su ti konvoji išli preko Vlašića”. (…)

Karadžić je pokazao čuvenu sliku Fikreta Alića, mršavog kao kostur, kako stoji iza ograde od bodljikave žice. “Kako možete biti tako sigurni da on ovako ne izgleda i inače?” “Ja znam da on tako inače ne izgleda… Sreo sam se s njim u Sloveniji sljedećeg proljeća i bio je normalne građe.” Bio sam u iskušenju da dodam da sam sjedio s njim i prošlog ljeta, gledajući na televiziji kako Bosna pobjeđuje Bjelorusiju sa 2:0, ali to bi bilo neozbiljno. “Hoćete da kažete da je u roku od dva mjeseca njegovo stanje toliko pogoršano da je bio na granici smrti?”, upitao je Karadžić. “Da… možda su uslovi u Keratermu bili tako strašni da se njegovo stanje pogoršalo za dva mjeseca.” “Da li ste ga vidjeli polugolog kada ste se sreli u Ljubljani?” “Ne, bio je obučen.”

Karadžić je postavio pitanje mog korištenja termina “masovno ubistvo”. “Da li ste sami to utvrdili ili ste to čuli od drugih, pa povjerovali?” “Sreo sam na desetke, ako ne i na stotine ljudi koji su preživjeli logore, i na desetke, ako ne i na stotine ljudi koji su unesrećeni zbog logora.” “Da li vjerujete da su ljudi ubijani i u borbi?” “Da, vjerujem, bez sumnje.” (…)

Kad sam bio otpušten s klupe za svjedoke, ustao sam i zahvalio sudijama. Dok sam išao ka izlazu, pao sam u iskušenje da ponovo pogledam Radovana Karadžića, ali nisam. Samo sam se vratio u sobu za svjedoke, zahvalio službenicima suda i popio još lijekova, bijesan i povrijeđen u ime dobrih ljudi koje sam sretao tokom godina, čije su živote logori uništili i zbog kojih sam u sudnici uspio sačuvati ono za što sam se nadao da je bio dojam mira.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!