Džuma po glavi studenta

Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo

Studirao sam po starom programu. Nije bilo bolonje, kredita, parcijalnih ispita, informacionih sistema ni zagarantiranih studentskih prava. Nije bilo ni studentskog parlamenta, tek neka unija studenata u kojoj se više prakticiralo lobiranje za predsjednika i ostale rukovodioce nego borba za studentska prava. Iako su studenti bili obavezni dolaziti na predavanja i vježbe, u suštini ta obaveza i nije bila obavezna osim na nekoliko fakulteta. Nažalost, ili nasreću, jedan od tih obaveznih fakulteta bio je i moj. Računalo se petnaest sedmica u semestru, množilo s brojem vježbi i toleriralo maksimalno dva izostanka. S tri minusa nema parafa, bez parafa, nema potpisa, a bez potpisa, nema ispita.

U tom poratnom vremenu bila je primjetna i takozvana “islamizacija muslimana” pa su i studenti vjernici počeli otvoreno prakticirati svoje vjerske obaveze. Ponekad bi se pojavila i pokoja djevojka s hidžabom. Posebno neobično i nesvakidašnje bilo je da pokrivena studentica nije studirala islamske nauke ili arapski jezik, već medicinu ili arhitekturu.

Povećanjem broja studenata vjernika pojavio se i problem pauze za džumu. Pravo studenta počelo se kositi s pravom profesora, a vjerska obaveza s fakultetskom obavezom. Odnosi su se kretali od uzajamnog poštovanja do uzajamnog bezobrazluka. Ali znalo se ko treba dati paraf, ko potpis i ko će na kraju obnoviti godinu. Nije uzalud nastala ona “ne bodi se s rogatim”. Studenti su željeli pauzu i prisustvo nastavi u drugom terminu, a profesori su se kretali od striktne zabrane, preko puštanja s nastave “pa ćemo vidjeti”, do varijanti “pomoli se jednom i za mene i moje grijehe”. Nekad su scene s profesorima bile lijepe, nekad smiješne, a povremeno i mučne. Ipak, držala nas je nada u bolje sutra.

Nakon završetka studija, dobio sam priliku raditi u multinacionalnim kompanijama u kojima se itekako pazilo na vjerska prava i slobode uposlenika. Sastanci su petkom, ako ih je bilo, zakazivani ili rano ujutro ili popodne, hrana na zajedničkim sastancima obavezno je sadržala jelovnik primjeren muslimanima, a na kongresima se čak vodilo računa da se organizira i prostor za molitvu. Nisu postojala pisana pravila ili naredbe, postojalo je samo poštovanje prema kolegama koji drže do svojih vjerskih obaveza, a poslove obavljaju na visokom nivou. Vjerujemo da su ih tome podučili demokratski standardi Zapada. Možda sam predugo radio i komunicirao sa strancima pa sam zaboravio na naše intelektualce koji smatraju da je u Bosni računanje vremena počelo od njihove pojave na dunjaluku.

Tek prošle sedmice me na tu vrstu sarajevske “fine gradske duše” podsjetila vijest objavljena na jednom portalu po kojoj se “mlađahni Zahiragić”, predsjednik Studentskog parlamenta, kako kažu, “usudio” na Senatu Univerziteta u Sarajevu postaviti pitanje jednosatne pauze petkom u vrijeme džume. Sijede senatorske glave usprotivile su se i u skladu s poznatim bosanskim slobodarskim principom multikulture, multietničnosti i multireligioznosti, po kojoj “multi” u prijevodu znači jedno veliko ništa, ustale da odbrane nauku od vjere. Nije mi baš jasno zašto je vijest sa Senata kasnila sedam dana, je li čekala izbore ili preliminarne rezultate izbora, ali se u trenu podigla i kuka i motika na studenta Harisa Zahiragića.

On je proglašavan i etiketiran “papkom”, “mahalcem”, “Mljackom”, “SDA‑ovim uhljebom”, “primitivcem”, “islamofašistom” (ova konstrukcija mi je najinteresantnija), “licemjerom” (jer navodno vjeru koristi za političke poene), “neradnikom”, “homofobom” (zbog nekih ranijih istupa) itd. Etikete su išle do te mjere da bih ja osobno na njegovom mjestu pobjegao iz Bosne i tražio azil zbog progona na vjerskoj osnovi. Haris Zahiragić je, izgleda, bio dovoljno strpljiv i snažan da amortizira napade i ne reagira, a očigledno i da ne pobjegne iz države.

Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo. Imali smo priliku pročitati logičke i pravne analize pogubnosti pauze za džumu, zahtjeve za slobodnim ponedjeljkom zbog derneka nedjeljom, važnosti gledanja NBA utakmica i razumijevanja mahmurluka studenata zbog neprospavanih noći. Vjernicima je poručeno i preporučeno da “alahaju” na nekom drugom mjestu i ostave na miru normalnu raju koja nije “zglajzala”.

Univerzitet u Sarajevu, koji se u svom historijatu poziva na 1537. godinu i osnivanje Gazi Husrev‑begove medrese, Šerijatske sudačke škole, a potom Vrhbosanske katoličke i pravoslavne bogoslovije, prema urbanim trendseterima nije postojao do 1949. godine i dolaska slobodarske misli jer nema šanse da može biti nekakve misli ako uz nju ima imalo vjere u Boga.

I sve bi ovo bilo smiješno da nije tako agresivno i ideološki opasno. Sarajevo nije nastalo ni 1918. ni 1945. ni 1990. godine. Nauka i kultura nisu privilegija ateista niti su nepismenost i papanluk glavna karakteristika vjernika. Ovo je samo matrica koja je duboko ugrađena u hroničnu bolest bosanskog društva. To se hronično akutizira po potrebi. Latentna infekcija podivlja kad god za neku “našu stvar” treba mobilizirati istomišljenike i mrzitelje. A očigledno je da su odgojene nove generacije filozofa i pametologa kojima nije teško u ljutnji sjesti i napisati traktate o vjersko-papanskom “elementu” koji prijeti našem uzvišenom ničemu.

Nepotrebna je i besmislena rasprava i argumentiranje ima li Boga ili nema, treba li džuma ili ne, jer taj tip rasprave koja neće donijeti nikakav rezultat potpuni je gubitak vremena i energije. Kur’anski ajet kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja”, a čini se da će se nastaviti s praksom “vama vaše Sarajevo, a meni moje” sve dok “slobodoumni” ne počnu shvatati i prihvatati segmente vjere koji su važniji od baklava, šarenih jaja, tope i somuna. Na vjernicima je pak da pokažu, a ne samo kažu koji su to segmenti. Možda je i ovo bio dobar način da neupućeni nauče šta je džuma, kad i gdje se klanja, ko mora klanjati, ko može a ne mora, može li se naklanjati i koliko se puta smije propustiti. Možda i da dođu u blizinu sarajevskih džamija i vide da su petkom pune pismenih i obrazovanih ljudi, istinskih građana i gospode, prijatelja i komšija koji zaslužuju poštovanje.

Problem nije u pauzi za džumu, problem je u tome što je pauza za džumu problem. Ali jednu stvar sam naučio radeći u multinacionalnom korporativnom svijetu. Ne postoji problem, postoji izazov. Pa da bacimo rukavicu u lice?! Rukavicu poštovanja.

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!