Džihad je čin spoznaje i pera, a ne čin bezumlja, fanatizma i mača

Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, “Connectum”, Sarajevo, 2015. godine

Posljednja knjiga akademika Rešida Hafizovića, naslovljena Stubovi islama i džihad, pledira biti jedno od najznačajnijih štiva unutar njegovog bogatog i stilski osebujnog intelektualnog opusa. Integrirajući same vrhove spoznaje dosegnute unutar iluminacijske tradicije Suhrawardija, orijentalne filozofije Ibn‑Sinaa, teozofske doktrine Ibn‑Arebija, transcendentne mudrosti Sadr al-Dina Shirazija te gnostičke teorije Jalala al-Dina Rumija, Hafizović ispisuje jednu krajnje utemeljenu i originalnu interpretaciju fundamentalnih principa islama.

Kročeći stranicama djela Stubovi islama i džihad, moguće je prepoznati barem dvije ključne karakteristike predmetnog teksta. Prva se tiče neumoljive nakane autora da svaki sadržaj koji je predmet analize prevede iz jedne svetopovijesne u metapovijesnu dimenziju, tragajući za metafizičkim značenjima i kategorijama sedimentiranim na samom dnu motrenih pojmova i ideja. Pored metafizičkog značaja svakog od stubova vjere na koji autor ukazuje, iz sadržaja se može uvidjeti kako Hafizović insistira i na epistemološkoj razini svakog od “stubova vjere”, unutar koje se zapravo ogleda sama suština njihove povijesne obznane i realizacije.

Drugim riječima, Hafizović samo želi posvijestiti svakog ko ima nakanu proniknuti u suštinu islamskih šarti, da brojni kur’anski stavci i poslanički iskazi koji govore o znanju i spoznaji moraju biti dovedeni u najintimniju vezu s fundamentalnim principima islama, jer, bez takvog odnosa, sam čin (odbred) bilo koje kategorije ostaje nedostatan. U tom kontekstu, Hafizović nerijetko uvodi kategoriju “organa transcendentne spoznaje”, pri čemu misli na dušu (ruh), srce (fu’ad), stvaralačku imaginaciju (khiyal) i intelekt (’aql), posredstvom kojih čovjek zahvata one spoznaje koja nisu sintetičkog i osjetilnog karaktera (husuli) te razvija vlastitu duhovnu fizionomiju.

Prvo poglavlje posvećeno je “svjedočanstvu islamskog vjerovanja”, unutar kojeg se razviđaju mnogostruka značenja dviju temeljnih istina islama, ondje izrečenih. Govoreći o prvom dijelu svjedočanstva vjere, a koje cilja na Božiju jednoću, autor ističe dvije dimenzije pod kojima je moguć govor o Bogu, i to glede Njegove transcendentne “osamljenosti”, što je razina na kojoj Bog sebe oslovljava “Skrivenom Riznicom” (kanz al-makhfiyy), i s druge strane u kontekstu Njegovog očitovanja i manifestiranja posredstvom raskrivanja Imena i Atributa. Prema učenju islama, a poglavito prema metafizičkim doktrinama sufizma koje autor slijedi, prelazak Božijih imena iz stanja in potentia u stanje in actu dovodi do stvaranja svijeta egzistenata, pri čemu su i makrokosmos (alam al-kabir) i mikrokosmos (alam al-sagir) mjesta očitovanja i “prelamanja svjetla Božanske Biti”. Time dolazimo do drugog svjedočanstva vjere (Muhammed je Božiji poslanik), budući je Poslanik islama prva primateljka Bitka u njegovom samootkrivanju i samoočitovanju. Prema interpretaciji koju nudi prof. Hafizović, Poslanik islama nije samo pečatni glasonoša kojem je data punina Riječi Božije. Štaviše, on je učinjen “temeljnim metafizičkim motivom Božijeg stvoriteljnog čina“ i “svršnim razlogom svekolikog stvaranja”. Raskrivajući metafizičku raskoš muhammedanske zbilje, utisnute u krajnji realitet svakog egzistenta, autor zaključuje kako je upravo poslanička narav pečatnog poslanika učinjena “ugaonim kamenom duhovne antropologije islama”.

Molitveni čin ili namaz u islamu predmet je drugog poglavlja u kome autor naglašava simboličku razinu molitvenih pokreta, ali i spoznajnu dimenziju koja bi trebala biti svjedokom vjerničke “prisutnosti” i uzlazno-spoznajnog hoda. Nakon što ističe da čin molitve predstavlja “duhovni proces otimanja samo/zaboravu i ustrajnog vraćanja sjećanju na Jedinog”, aludirajući na kur’anski izrijek iz sure Ta-ha, Hafizović piše kako je namaz slika duhovnog i egzistencijalnog uspravljanja te mentalnog dozrijevanja halife Božijeg na zemlji. Stoga ne čudi što kazivanje o namazu autor zaključuje konstatacijom da je molitva u islamu primarno spoznajni pa tek onda obredni čin.

Kategoriju zekata, kao jednog od pet stubova vjere, autor u značajnoj mjeri proširuje, te s one uobičajene tačke motrenja kao “obaveznog izdvajanja dijela imovine” za potrebe određenih kategorija vodi k metafizičkoj i duhovnoj razini koja, pored zekata na imovinu (amwal), uključuje i zekat na riječi (aqwal), djela (af’al) i na egzistencijalna stanja duše (ahwal), odnosno na spoznaje dosegnute posredstvom organa analitičke i transcendentne spoznaje. Određujući zekat kao “pročišćujuću požrtvovanost”, Hafizović istu kategoriju dovodi u vezu sa svim dimenzijama ljudske egzistencije. U tom kontekstu, zekat je direktno vezan za instituciju ihsana, koja nije puko dobročinstvo, nego nakana da se svakoj stvari podari mjesto koje joj po Božijem naumu pripada. Stoga, zekat kao “pročišćujuća požrtvovanost” ili požrtvovanost na putu pročišćenja nije samo jednostavno davanje imetka koje cilja na uspostavu socijalne pravde u društvu, nego težnja za utemeljenjem ravnoteže u univerzumu.

Četvrto poglavlje posvećeno je ramazanu, što je, prema učenju islama, mjesec posta i objave. U samom naslovu autor određuje ramazan kao “mjesec uzvanika na Božiju gozbu”, čime želi naglasiti obilje spoznaja pripravljenih za duhovne organe čovjeka. Duša ramazana i suštinska opskrba ponuđena na ramazanskoj gozbi jeste post koji vjernika treba osposobiti za motrenje samih zbilja stvari koje su skrivene ispod mnoštva egzistencijalnih maski koje se smjenjuju pri svakom novom pogledu. Prema riječima autora, “vrlinom suštinskog posta zatvaramo stranice fizičkog svijeta kako bismo otvorili obzorja metafizičkog”, čime nam biva omogućen jedan hermeneutički angažman najvišeg reda (ta'wil), posredstvom kojeg naš pogled s “kore Bitka” usmjeravamo ka samom “središtu Bitka”. Konačno, na tragu Ibn‑Arebijevog Futuhata, Gazalijevog Ihyaa, Haqqijevog Ruhul-beyana, Hafizović vješto otkriva onu nutarnju i metapovijesnu dimenziju posta u islamu, čije ozbiljenje vodi ka jednoj hijerognozi i “uprisutnjujućoj spoznaji”, pri kojoj spoznavalac nije puki primalac informacija niti svjedok (sāhid) procesa spoznavanja, nego osvjedočeni (mashhud), koji i sam biva ono mjesto manifestacije u čijoj se nutrini upravo odigrava čin spoznavanja.

Peto poglavlje pridržano je za posljednji, ali ništa manje značajan stub islamskog vjerovanja. Riječ je o obredu hadža ili hodočašću svetih mjesta, tokom čijeg obilaska svaki hodočasnik ima realizirati tačno propisane radnje koje ga vode naprijed na uzlazno-spoznajnoj vertikali vlastitog bitka. Referirajući se prigodice i na pravnu dimenziju predmetnih radnji, autor u pravi plan ipak stavlja jednu hermenautiku spiritualis koja traga za krajnjom božanskom nakanom i značenjima smirenim unutar istih, nudeći tako okvir za iscrtavanje antropologije “svjetlosnog čovjeka” – kako bi kazao Najm al-Din Kubraa. Određujući arefat kao simbol našeg intelekta koji prima spoznaje najvišeg reda, a muzdelifu kao “izoštravanje svijesti o svetom”, Hafizović ustrajava na raskrivanju metafizičkih i epistemoloških pretpostavki svakog od pet stubova vjere.

Konačno, posljednje poglavlje pridržano je za instituciju džihada, koji, iako ne spada među stubove islama, na izvjestan način iskrsava iz svakog od njih. Hafizović primjećuje kako je riječ o jednom od najčešće iskrivljavanih i zlonamjerno prevođenih pojmova unutar misleće i vjerujuće tradicije muslimana. Također ističe kako je takva praksa naročito prisutna na Zapadu, što je dalo dodatni poticaj u izgradnji predrasuda i neprijateljske svijesti o muslimanskom svijetu, ali čemu su svakako doprinijela i sve češća pogrešna tumačenja samih muslimana koja insistiraju na onoj najprizemnijoj razini predmetnog pojma. Džihad prvenstveno podrazumijeva metodologiju primjene svih onih vrijednosti u životnoj praksi koje islam kao vjera znanja i mudrosti baštini. Štaviše, prema riječima samog autora, džihad je, prije svega, vlastito nastojanje i neprestano ulaganje duhovne i intelektualne energije kako bi se prilike u nama i stvari oko nas dovele u jednu primordijalnu ravnotežu koja osigurava mir i harmoniju unutar mikrokosmosa i makrokosmosa. Ističući kognitivni aspekt svakog od stubova vjere, te spoznaju kao najviši oblik slavljenja Boga, autor zaključuje kako je “čin džihada u svakodnevnom životu muslimana čin spoznaje i pera, a ne čin bezumlja, fanatizma i mača”.

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!