Džamijski golub između Bugojna i Trebinja

Dok je rukovanje bilo u punom jeku, začuo se jak i tup udarac od kojeg se zatresla džamija. Svi su u trenu gledali ka minberi. Na podu, do nje, ležalo je, tada se činilo, beživotno tijelo nepoznatog mladića

Svako lupetanje džamijskih vrata nakon početka zajedničkog namaza značilo je samo jedno: u džamiju je ušao neko ko nije odavde. Tako je bilo i tog dana. Safovi su izravnati, mujezin je proučio ikamet i taman što je imam tekbirom označio početak farza zalupala su vrata i neko je ušao. Sve ostalo išlo je svojim tokom.

Namaz je klanjan, tespihi su odloženi i imam je već učio dovu. Nekoliko je puta preko oka pogledao u novajliju koji se smjestio na kraju drugog safa, tik uz minberu. Bio je to mršav, povisok i bljedunjav mladić kuštrave kose i ovećeg, orlovskog nosa. Pažnju je privlačila plavkasta vindjakna. Nije bilo toliko hladno. Naprotiv, proljeće se sve jače i jasnije prokazivalo, a sunčeve zrake bijahu poprilično tople. Ipak, mladić je bio skopčan do grla. Piljio je u svoje ruke čekajući da mujezin oglasi završetak dove.

Dova je završena, imam je nazvao selam i uslijedilo je uobičajeno međusobno rukovanje. Svako bi se rukovao sa svakim, pa i oni koji su bili u nekakvoj zavadi. Jedne prilike, jedan profesor iz Gazijine medrese bio je oduševljen ovim običajem, pa je skoro pola sahata vazio samo o tome i molio da se taj običaj sačuva. Sačuvalo bi se to i bez toga, ali su profesorove riječi dale dodatni podstrek, pa se rukovanje uzdiglo skoro na nivo samog namaza, odnosno, koliko god bilo važno klanjati, džematlijama džamije bilo je važno nakon toga i rukovati se.

Dok je rukovanje bilo u punom jeku, začuo se jak i tup udarac od kojeg se zatresla džamija. Svi su u trenu gledali ka minberi. Na podu, do nje, ležalo je, tada se činilo, beživotno tijelo nepoznatog mladića. Nekoliko trenutaka niko nije poduzimao ništa, a onda je nastupila prava graja. Jedan je zgrabio mladića i zadizao mu glavu da provjeri je li živ, drugi mu je skidao vindjaknu, treći je odletio po čašu vode… Imam i ostale džematlije posmatrali su s nevjericom scenu koja se pred njima odvijala.

Lice mladića bilo je bijelo poput kakvog duvara. Djelovao je iscrpljeno, ispijeno do kosti.

Neko ga zali vodom i on slabašno otvori oči. Gledao je okupljenu svjetinu oko sebe, kratko zakolutao očima i ponovo ih zatvorio.

“Dajte, ljudi, šta ste se svi nabili oko njega, dajte mu malo zraka?”, prodera se Fehim.

Masa se razmače, ali niko ne iziđe napolje. Iz prikrajka su virili i očekivali šta će biti.

Mladić je brzo došao k sebi. Sjedio je na podu, lijevom rukom pridržavao se da ponovo ne padne, a desnom je otpijao vodu koju su mu donijeli. Potom se uhvatio za glavu kao da je želio pokazati gdje je najslabiji.

Uskoro je djelovao puno bolje i svježije.

“Momak, šta je bilo?”, upita neko.

“Ne znam. Zamantalo mi se. Stao sam da se malo priberem, a onda mi se sve zacrnilo pred očima. Dalje se ništa ne sjećam!”, govorio je slabašnim glasom.

“Drago dijete”, reče Fehim, “kako si samo zvekn’o na pod! Ja sam mislio da se kupola skrhala! Odakle si, otkud te ovdje?”

“Idem za Hercegovinu, prema Trebinju. Nisam imao više para za kartu pa sam morao ovdje izići. Čuo sam ezan i doš’o u džamiju. Eto!”

“Jesi li gladan, skroz slabo izgledaš?”

Slegnuo je ramenima ne rekavši ništa.

“Reci slobodno, braća smo, tu smo da ti pomognemo!?”, insistirao je Fehim.

“Nisam dva dana ništa jeo!”, stidljivo će mladić.

“Tako reci, jaraniko!”

Ljudi se zgledaše i prešutno složiše. Svako je iz džepa izvukao po novčanicu i ubrzo je pred mladićem bio smotak para. Uzeše ga pod ruku i uspraviše.

“Možeš li stajati?”

“Mogu.”

“Metni ove pare u džep. A sad, hajmo fino da nešto pojedeš, da dođeš k sebi, pa ti onda fino na stanicu i haj sa srećom kud si i pošao!”

“Ljudi, fala vam puno! Ne znam šta bih drugo rek’o!”

“Nemoj ti ništa govoriti, nego hajmo da jedeš!”

Odveli su ga u obližnju aščinicu “Palma”, a onda ga ispratili do autobuske stanice.

Svi su bili sretni. Ali, sreća ponekad ima i drugo lice. Ovaj put ga je pokazala već na jaciji. Slučajno ili ne, na namaz je došao i jedan čovjek iz Bugojna. Zapodjenula se priča o današnjem događaju. Čovjek je slušao i šutio. Najednom se javio.

“Znači, i vas je uspio preveslati?”

“Kako misliš?”, pitao je imam.

“Samo mi recite je li bio mršav, povisok i u plavoj vindjakni?”

“Jest, vala, taman taki!”, uskočio je Fehim.

“Ma to vam je, ljudi, jedan ublehaš i probisvijet. U nas je u nekoliko džemata na istu foru lopatom uzeo ljude. Njemu se, kobajagi, zamanta, padne, ljudi se strče oko njega, dadnu mu para i on zamakne. Srećom, skužili smo ga i nema ga više!”

“Meni je on od početka bio sumnjiv!”, javi se Ibro.

“Eh, lahko je sad mudrovati! A, Bogami, i ti si pritrko!”, smješkao se Fehim.

“Jesam. Ali, ljudi moji, svi ste čuli kako je to lupilo kad je pao. De mi sad recite, a svi ste bili tu, je li iko igdje na njemu vidio krvi ili ikakvu modricu?”

Zavladao je tajac.

“Bezbeli da nije”, nastavio je, “a mi se, hudi, toliko smeli pa mu još para nabacali i ispratili ga vem tako. Ode momak k’o kakav general! I, da vas pitam i ovo: vidje li iko živ kud on zapravo ode?”

“Ode, Bogami, prema Bugojnu”, javi se i Ramo. Ja sam ga gled’o, staj’o čovjek na stanici i ček’o. Naiđe bugojanski autobus, a on fino uskoči i ode. Kontam, ne ide se tamo za Trebinje, ali, opet velim, šta mi je i briga!”

“Eto ti ga, de!”, kroz smijeh će Fehim.

“Nek mu Bog sudi, mi smo uradili što je bilo do nas!”, zavika Mustafa.

“Tako je. Nek mu Bog sudi!”, rekoše ostali.

Začuo se ezan.

Allahu ekber. Allahu ekber…

Mladića više nisu vidjeli, ali se o njemu dugo pričalo.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!