Dvojni standardi vrijeđaju inteligenciju

Poslije decenija stagnacije i veoma usporenog razvoja, a nakon petnaest godina ubrzanog, teško je očekivati od Turske da stane. No, SAD i EU moraju se pomiriti s tim da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, te da sada imaju posla sa zemljom koja zahtijeva ravnopravni tretman

Godišnji Forum o sigurnosti u američkom Aspenu bio je izvor više varnica na relaciji Washington – Ankara nego bi se očekivalo od pričaonice u kojoj uglavnom bivši kreatori američke politike i uglavnom aktivni generali raspravljaju o sigurnosnim izazovima koji stoje pred Amerikom. Te su varnice, po ko zna koji put, razgolitile dvojne standarde prema Turskoj, (zvanično) američkim i zapadnim saveznikom i drugom po vojnoj jačini članicom NATO-a.

Zapravo, varničenje je počelo neposredno pred forum u Aspenu, održanom od 19. do 22. jula. Sedamnaestog jula turska novinska agencija Anadolu Ajansı (AA) objavila je mapu deset lokacija (polu)tajnih američkih baza u sjevernoj Siriji koje su pod kontrolom sirijskog ogranka terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) – Partije demokratske unije (PYD) i njenog oružanog krila, Jedinica narodne zaštite (YPG). Dok mapa i prateći tekst AA otkrivaju postojanje tih baza, bez previše operativno korisnih podataka, njemački dnevnik Bild požurio je da istog dana objavi iste te, samo detaljnije, informacije sa satelitskim snimcima ogromne zračne baze blizu pograničnog grada Kobane, s pistom na koju mogu slijetati transportni avioni tipa C-130 “Hercules” (viđen u bazi) i znatno veći C-17 “Globemaster”.

PRIHVATANJE REZULTATA ETNIČKOG ČIŠĆENJA

Dva dana poslije, Pentagon izlazi s pisanim saopćenjem isključivo o izvještaju koji je objavila AA, posredno potvrđujući postojanje tih baza, “opravdava” ih “borbom protiv ISIL-a” (Bild je citirao posmatrače koji skoro pa posprdno izražavaju sumnju da se te baze grade u tu svrhu) te izražava brigu “ako je NATO saveznik namjerno stavio naše trupe u opasnost objavljujući osjetljive informacije. Tu smo brigu saopćili Vladi Turske.” Interesantno, ne i Vladi Njemačke, a, osim toga, šta ćemo sa “slobodom štampe”? Dvojni standard?

Odmah potom, u Aspenu američki general Raymond Thomas, pričajući to kao veselu anegdotu, otkriva kako je on lično insistirao da se gorepomenuti teroristi (PKK‑PYD‑YPG) “rebrendiraju” – promijene “brend” promijenivši ime. “Došli su nam s imenom Sirijske demokratske snage”, kaže general Thomas, dodajući s osmijehom: “Pomislio sam da je briljantan potez da se stavi ‘demokratija’ negdje…”, što je popraćeno smijehom publike.

To “rebrendiranje” ideoloških manijaka s likom vođe terorističkog kulta Abdullaha Öcalana na rukavima uniformi nije ništa novo. Nova je potreba da se Turskoj cinički gura prst u oko. Naravno da je vijest o ovom ruganju odjeknula, nepotrebno je reći negativno, u Turskoj. Međutim, ono što je ta skandalozna “anegdota” skoro u potpunosti pokrila, bar ja nisam vidio da je iko reagirao, jeste nastavak tog govora u kojem general Thomas ne trepnuvši iznosi jednu opasnu tezu. Objašnjavajući volju i potrebu PKK‑PYD‑YPG-a da se “rebrendira”, general govori o njihovoj želji da budu pozvani na bilo koju konferenciju glede budućnosti Sirije, bilo to Ženeva ili Astana, i tada kaže: “Postojalo je bukvalno priznanje o njihovoj demografskoj dominaciji u sjevernoj Siriji…”

Da, ali ta demografska dominacija rezultat je etničkog i “revolucionarnog” čišćenja. Procesa u kojem su protjerane ne samo sve ostale etničke grupe nego i Kurdi, koji su politički protivnici PKK-a. Uostalom, originalno ime Kobanea jeste Ayn al-‘Arab. Dok za Tursku ne postoji nikakva bitna razlika između PKK-a i ISIL-a – i jedni i drugi samoeksplodiraju se ubijajući civile u Turskoj – dotle je turskim saveznicima promjena imena dijela organizacije koja se nalazi i na njihovim listama terorističkih grupa dovoljna da ih nesebično naoružavaju. Po uvrnutoj logici “rebrendinga”, i ISIL bi mogao zaslužiti stolicu u Ženevi i/ili Astani ubacivši riječ “demokratija” u svoje ime. Ili ne bi? Dvojni standard?

KUPOVINA RUSKIH RAKETNIH SISTEMA

Opet u Aspenu, odgovarajući na pitanje TV mreže NBC o sve češćim izvještajima da je sklopljen sporazum između Rusije i Turske o kupovini protuzračnog i proturaketnog sistema S-400, šef američkog generalštaba general Joseph Dunford rekao je: “Turska još nije kompletirala ugovor s Rusijom. Da jeste, to bi bilo zabrinjavajuće.” Osim što izjava pomalo liči na izjavu kolonijalnog guvernera i što je sračunata da djeluje kao pritisak, ono što je rekao nije baš u potpunosti tačno.

Pregovori o ovoj kupovini u najvećoj su mjeri završeni. Prema novinskim izvještajima, riječ je o kupovini četiri baterije protuzračnog i proturaketnog sistema S-400 po cijeni od 2,5 milijarde dolara. Dvije od četiri bile bi isporučene u roku od godinu, a dvije bi u sljedeće dvije i po godine bile proizvedene u Turskoj. Fikri Işık, turski ministar odbrane, potvrdio je početkom jula da su sva tehnička pitanja riješena, a da će i finansijski dio biti riješen u najskorije vreme.

O potrebi Turske za protuzračnim i proturaketnim sistemom većeg dometa – od kada su NATO saveznice, SAD, Njemačka i Holandija povukle svoje (američke) sisteme “Patriot” iz Turske krajem 2015. godine – Stav je pisao u broju 77 augusta prošle godine. Ponavlja se priča o pritisku da se sistem ne kupi od zemlje koja nije članica NATO-a, dok istovremeno članice NATO-a ne nude ono što Turska traži – transfer tehnologije – a izjava generala Dunforda samo je simptom tog već viđenog filma.

Interesantno je da se na tu kupovinu u medijima s obiju strana Atlantika (i u Rusiji i u Americi) gleda kao da je to definitivni dokaz izlaska (ili najave izlaska) Turske iz NATO-a. Skrivena želja, možda?

Ne pomaže ni činjenica što je Turska potpisala ugovor s Francuskom i Italijom o razvoju vlastitog sistema unutar EUROSAM konzorcija i pod NATO kišobranom, te objašnjenje da je kupovina S-400 izazvana neposrednim i hitnim potrebama odbrane.

Dok ruski posmatrači likuju tvrdnjama da je turska kupovina S-400 “strateški poraz američkih proizvođača”, zanemarujući činjenicu da je transfer tehnologije bio presudan faktor (nadmoć S-400 nad zapadnim ekvivalentima nije upitna među stručnjacima), dotle američki u beskraj ponavljaju ono što su pisali / pričali kad je kupovina kineskog sistema bila blizu realizacije – izraubiranu priču o nekompatibilnosti s NATO raketnim štitom. Priča koja nema mnogo smisla jer ne postoji ni namjera da se sistem S-400 u njega integrira. Pritom se grčko vlasništvo ruskog sistema S-300 (i njegova neintegriranost) u velikoj mjeri ignorira. Dvojni standard?

Put od klijent-države ka državi koja prvenstveno vodi računa o vlastitim interesima nije ni jednostavan ni lagan. Na neki način on podsjeća na vožnju bicikla, ako staneš, oklijevaš ili se ustručavaš, sva je prilika da ćeš pasti. Poslije decenija stagnacije i veoma usporenog razvoja, a nakon petnaest godina ubrzanog, teško je očekivati od Turske da stane. No, SAD i EU moraju se pomiriti s tim da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, te da sada imaju posla sa zemljom koja zahtijeva ravnopravni tretman. Što prije to učine, imat će u Turskoj dobrog partnera. U međuvremenu bi bilo dobro da se suzdrže od dvojnih standarda – to vrijeđa inteligenciju.

PROČITAJTE I...

“Prvo što se primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!