Dvije godine od pokušaja puča u Turskoj: Veličanstvena hrabrost naroda spriječila je katastrofu

15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata

S distance od dvije godine može se sa sigurnošću reći da, ako bi sve teklo po planu Gülenovih pučista, odnosno da je puč počeo kako je planirano u tri ujutro, stanovnici Turske probudili bi se u subotu 16. jula 2016. godine u režimu čija bi brutalnost bila u najmanju ruku jednaka, a najvjerovatnije bi nadmašila brutalnost režima generala Kenana Evrena nakon posljednjeg (krvavog) vojnog puča 1980. godine.

Brojke koje ilustriraju Evrenovu brutalnost vrijedi spomenuti radi pravilnog sagledavanja današnje borbe protiv kvazireligioznog terorističkog kulta Fethullaha Gülena (FETÖ), koji je pokušao preuzeti državu. Ta je borba, po mom dubokom uvjerenju, unatoč skičanju raznoraznih “ljudskopravaša” i drugih faktora “međunarodne zajednice”, još uvijek (pre)blaga iz jednostavnog razloga što se (i dobro je da je tako) vodi u okvirima zakona.

Dakle, poslije puča 12. septembra (1980) 650 hiljada ljudi bilo je uhapšeno, preko milion i po stavljeno je na crnu listu, 230 hiljada suđeno je u 210 hiljada procesa, za 7.000 je tražena smrtna kazna, a 517 je osuđeno na nju (50 je smrtnih kazni izvršeno). Novine nisu izlazile skoro godinu dana, za 400 novinara tražena je kazna od ukupno 4.000 godina, dok im je izrečeno “samo” 3.315 godina zatvora. Ovo je samo mali uzorak posljedica “uspješnog” puča. Misliti da bi Gülenova banda bila uzdržanija u najmanju je ruku deluzija.

MORE POSREDNIH DOKAZA O TOME KO SU KONSPIRATORI

Brojke uhapšenih, suđenih i uopće potkačenih nakon 15. jula 2016. godine u široj borbi protiv FETÖ-a, a zbog kojih se histerično vrišti u inostranstvu, uglavnom ne dostižu ni 10% onih iz postpuča 1980. Valja napomenuti da onomad 1980. nije bilo spomenutog skičanja i histeričnog vrištanja vrijednog spomena, a sva ta represija, kao i sam puč, predstavljani su zapadnoj publici kao pozitivan razvoj događaja. Također, s velikom sigurnošću se može reći da bi to bio slučaj da je puč 15. jula 2016. godine uspio. Tu sigurnost nam daje, blago rečeno, nježni odnos Zapada prema egipatskom puču i masovnom ubici, pardon, sadašnjem predsjedniku Abdelu Fattahu el-Sisiju, koji se na tu poziciju popeo preko hiljadu pobijenih nenaoružanih civila na Rabaa trgu.

Ta neosjetljivost na pokušaj puča, ako stavimo nastranu hinjenu deklarativnu solidarnost s demokratski izabranim vlastima i turskim narodom, traje i dan danas. Dvojni standardi možda su najbolje otjelotvoreni u predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu, koji se suzdržao oktobra 2017. da “dijeli lekcije” o ljudskim pravima generalu Sisiju, naglašavajući na novinskoj konferenciji da se ne miješa u unutrašnja pitanja Egipta, da bi nepuna tri mjeseca kasnije (januar 2018) pokušao držati te lekcije predsjedniku Erdoğanu. Ono što osim dvojnih standarda posebno vrijeđa jeste negiranje njihove očiglednosti.

Također, visoko na skali uvreda jeste negiranje ili minimiziranje uloge Fethullaha Gülena i njegovog kulta kao jedinog organizatora puča. Da, presumpcija nevinosti svakako je značajan princip, ali razvlačiti ga neograničeno uprkos očiglednim činjenicama niti je principijelno niti doprinosi sagledavanju činjenica.

Od prvog dana posle pokušaja puča postojalo je more posrednih dokaza o tome ko su konspiratori. Prisustvo Gülenovih “imama”, civila Adila Öksüza, Kemala Batmaza i Hakana Çiçeka u vojnoj bazi Akıncı, koja je izabrana za glavni štab pučista, dokumentirano je i van svake sumnje. Baš kao što su veze tih triju individua s Gülenom dokumentirane van svake sumnje.

Ironično, ali istinito, upravo Amerikanci (kojima nikad nije dosta dokaza o vezama Gülena i puča) dostavili su Turskoj nepobitan dokaz da je Batmaz, koji negira da poznaje i da ima ikakve veze s Fethullahom, ipak itekako povezan s njim. Naime, zbog čestih posjeta SAD-u iz ne tako jasnih razloga, Batmaz je bio detaljno ispitivan od strane zvaničnika agencije Domovinske sigurnosti (DHS) na aerodromu Newark u New Jerseyu 1. januara 2016. godine. Tom je prilikom izjavio da će boraviti kod “imama Fethullaha Gülena u Pennsylvaniji”. Zvaničnu bilješku o tom informativnom razgovoru američke vlasti dostavile su turskim s nekih godinu dana zakašnjenja, oktobra 2017. Inače, Batmazova umjetnost laganja i nije na nekom impresivnom nivou, između ostalog, on tvrdi da se ne sjeća razloga svojih čestih putovanja u SAD.

Međutim, ako ni te (dokazane) veze nisu dovoljne, možda će rekonstruirani saobraćaj s telefona Kemala Batmaza i Hakana Çiçeka, koji su kontaktirali kako porukama preko Vibera, tako razgovorima preko aplikacije FaceTime, Gülenove dvore u Pennsylvaniji neposredno prije puča, što je nedavno isplivalo u javnost, biti dovoljan dokaz američkim zvaničnicima da počnu razmišljati o isporuci vođe kriminalno-terorističkog kulta? Ne treba zadržavati dah, ali ni gubiti nadu.

“OD SNAGE NARODA JA DO SADA NISAM UPOZNAO VEĆU SNAGU”

Odbijanje isporuka osumnjičenih, sakrivanjem iza “legalističkih” procedura također su dio uvredljivog odnosa prema pokušaju puča 15. jula. Grčka je nedavno dala azil trećem od osam pučista koji su vojnim helikopterom prebjegli nakon propasti puča. O Njemačkoj i štićenju tamo odbjeglih ne vrijedi ni govoriti.

15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata (gülenističkim medijskim slugama usta su bila puna građanskog rata uoči puča). Drugim riječima, to nije bio puč kojim bi se Turska vratila na sistem tutorstva, što je bio cilj i rezultat svih prethodnih intervencija vojske u politiku. Eventualni uspjeh ovog puča odveo bi zemlju u nepoznati mrak. Te je noći zemlja bila na ivici propasti i samo zahvaljujući spletu okolnosti (proviđenju?) i veličanstvenoj hrabrosti naroda katastrofa je izbjegnuta.

Na neki način, noć s 15. na 16. juli 2016. godine bila je kao stih pjesme Oh, voljena (Ey Sevgili) Sezaija Karakoça: “Pazi, nemoj reći sudbina, i nad sudbinom postoji sudbina” (Sakin kader deme kaderin üstünde bir kader vardir), koju (slučajno?) Erdoğan često recitira (među malo poznate činjenice van Turske spada i ta da Erdoğan voli poeziju i govori je majstorski). Druga je presudna rečenica te noći iz Erdoğanovog obraćanja narodu pomoću aplikacije FaceTime preko CNN-Türk televizije: “Od snage naroda ja do sada nisam upoznao veću snagu!”

Da, narod je te noći uzeo sudbinu u svoje nenaoružane ruke i svom svojom snagom razbio u paramparčad sudbinu koju joj je namijenio kriminalno-teroristički kult Gülena, koji je, da se ne lažemo, samo instrument u rukama onih država koji ga štite i brane. Narod je po cijenu 250 šehida i preko 2.000 gazija odbranio ustavni poredak, legalno izabranu vladu i svoje demokratsko pravo da tu vladu bira. Pravo koje je nedavno iskoristio (opet, kao i te noći, nasekiravši protivnike Erdoğana).

U ime žrtava kojima će se u nedjelju odati dužna počast, borba se protiv FETÖ-a nastavlja. Ona je daleko od završetka. Tajna struktura građena preko 40 godina, čiji članovi preuzimaju sve moguće identitete i buše po svim porama društva, ne može biti razmontirana u dvije-tri godine. Izborne rezultate, kako piše Fahrettin Altun u dnevniku Sabah, “treba vidjeti kao priliku da se u sljedećih pet godina bori protiv i rasturi FETÖ, kako se ni jedna tajna organizacija ne bi nikad više usudila da pokuša još jednu pobunu”.

Datum 15. juli 2016. godine ostat će ispisan zlatnim slovima u historiji turske demokratije. Istovremeno, to je datum kada je većini Turaka postalo svejedno šta o tome misle, pišu i drobe van granica Turske. Oni znaju čemu su se suprotstavili i šta su izborili.

PROČITAJTE I...

Dio malih stranaka ustvari predstavlja atipične kriminalne organizacije koje trguju sa strankama pobjednicama zainteresiranim da prevagu za odlučujuću ulogu u vlasti ostvare podrškom od strane malih stranaka koje su na izborima uspjele dobiti jedno, dva ili tri mjesta u općinskim vijećima ili skupštinama na kantonalnim, entitetskim i državnom nivou

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!