Dva stoljeća Goetheovog “Zapadno-istočnog divana”: Most između Istoka i Zapada

Goethe je Divan podijelio u dvanaest knjiga: Zulejha, Hafiz, Knjiga Timur, Knjiga raja... “U ritmu i slikovnom jeziku Divana uvijek je prisutno ono beskrajno, prostranstvo dalekog istoka i bezvremenost sopstvenih uviđanja. Ova staračka lirika toliko je prevazilazila umjetničko shvatanje vijeka da je njena ljepota shvaćena tek stotinjak godina kasnije”, ističe Martini. I zaista, Nijemci su Goetheov Divan “otkrili” tek početkom 20. stoljeća.

 

Kada Agnes zaglavi u liftu u romanu Besmrtnost Milana Kundere, ona se prisjeća Goethea, posljednjeg klasika nauke, posljednjeg čovjeka koji je sve znao. Goethe bi, smatra Agnes, sigurno znao zbog čega je lift stao i kako on funkcionira. Iako je Agnes stručnjak za kibernetiku, jednostavno nije mogla objasniti šta se događa s tim strojem, koji joj je bio jednako stran i neproziran kao i mehanizam svih predmeta s kojima je svakodnevno dolazila u dodir. Goethe je, pak, živio u onom kratkom razdoblju povijesti čija je tehnička razina već davala životu određenu udobnost, ali i u vrijeme kad se obrazovan čovjek još mogao razumjeti u sve aparate koje je koristio. Goethe je znao od čega i kako je sagrađena kuća u kojoj je živio, znao je zašto svijetli petrolejska lampa, poznavao je princip optike. Nije, doduše, sam znao operirati, ali je bio prisutan prilikom nekoliko operacija, a kada bi bio bolestan, mogao je s doktorom razgovarati jezikom stručnjaka.

Svijet tehničkih predmeta bio je za njega razumljiv i sasvim otkriven njegovu pogledu. To je, smatra Kundera, bio veliki Goetheov trenutak usred evropske povijesti, trenutak iza kojeg će ostati ožiljak nostalgije u srcu čovjeka zatvorenog u liftu koji zna zašto je važno da lift radi, ali ne zna kako on funkcionira.

Kako primjećuje Fric Martini u kapitalnom djelu Historija njemačke književnosti, što više odmičemo od Goetheovog vremena, to više raste saznanje o njegovoj univerzalnosti. Po spektru obrazovanja i širini erudicije, Goethe je bio bliži Ibn Sini, Hajjamu i Aristotelu, nego nama danas. Pamtimo ga kao pisca i pjesnika, najvećeg kojeg je njemačka književnost iznjedrila, iako je on u svom vremenu češće bio prepoznat kao stručnjak za optiku. Pisanjem se, baš poput Hajjama, bavio usput. Čini mi se da je drugi njemački klasik Friedrich Schiller zapisao kako je Goetheu lakše napisati novu genijalnu pjesmu nego se sagnuti da podigne papir koji mu je ispao, a na kojem je upravo spjevao jednu.

Johan Wolfgang Goethe rodio se u Frankfurtu 1749. godine. Pravo je studirao u Leipzigu i Strasbourgu, nakon čega odlazi u Weimar, gdje se zapošljava kao upravnik pozorišta. Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, druži se s Herderom i Schillerom, bavi se prirodnim naukama i optikom, književnošću, filozofijom, teologijom, historijom… S radošću je ispitivao krajnosti tragajući za graničnim iskustvima, ali je uvijek nalazio sredinu. Kako piše Martini, aktivni život i neposredno iskustvo uvijek mu je bilo važnije od bilo kakve teorije. Sve oštre suprotnosti koje su se provlačile kroz njegov život uspio je kroz unutarnje borbe ujediniti i za života postati spomenikom klasičnog njemačkog humanizma. Iza sebe je ostavio izuzetna djela, kakva su Faust, Rimske elegije, Herman i Doroteja, Jadi mladog Vertera, ali i Metamorfozu biljaka i Teoriju boja, u kojoj polemizira s Newtonom.

Ipak, jedno njegovo djelo, ma koliko bilo marginalizirano u odnosu na neka druga, pravi je dragulj koji otkriva svu složenost Goetheovog bića i njegovu univerzalnost. Riječ je o Zapadno-istočnom divanu napisanom 1818. godine, u zrelim godinama Goetheovog života. Iako mu je njegov prijatelj Herder, koji je za sebe rekao da je Perzijanac s egzilom u Njemačkoj, skrenuo pažnju na perzijske klasike još 1791. godine, to je bio tek tihi podsticaj koji na Goethea nije ostavio nikakvog jačeg utjecaja. Prošlo je od tada skoro četvrt stoljeća dok ponovo nije otkrio Hafiza.

Godine 1814, u dobi od 65 godina, Goethe je pročitao prijevod Hafizovog Divana iz pera austrijskog orijentaliste Josefa fon Hammera i ostao opčinjen Hafizovim svjetonazorom i pjesničkim stilom. “U Hafizu je doživio Istok – kao daljinu i prisutnost, kao ono bezvremeno istinito što čini da se prošlost i bliskost stope u jedinstvo. U Hafizu se Goethe i sam osjetio proširenim u bezvremeno”, zapisao je Martini.

Pod Hafizovim utjecajem Goethe iste godine počinje pisati svoj Zapadno-istočni divan, pronalazeći u Hafizu Širaziju sagovornika. “Svuda oko njega pjene ljudi od arogancije, antiislamske histerije, priča se kako Evropa mora konačno civilizirati barbare, i Gete u Hafizu Širaziju prepozna čovjeka koji zna da je mnogo bitnije pitanje šta je ono što svijet drži na okupu, nego pitanje ko će koga okupirati”, zapisao je Dževad Karahasan, čiji se Istočni divan intertekstualno naslanja upravo na Goetheovo djelo.

Kako u studiji Utjecaj Istoka na Goethea piše dr. Fehim Bajraktarević, pod imenom Hafiz, koje označava onoga koji zna čitav Kur’an napamet, krije se Muhamed Šemsudin (Sunce vjere), najveći perzijski liričar, rođen početkom 15. stoljeća u Širazu (Južna Perzija). “Kako se tvrdi, rano je stupio u dervišku zajednicu, dobro je upoznao arapsku gramatiku i književnost, kao i vjerske nauke, koje je predavao u svom rodnom mjestu, ali je znao i za izreke mudraca. Tadašnja dinastija, Muzaferidi (naročito njena dva člana, vladara), štitili su Hafiza, a i drugi knezovi i vladari pozivali su ga na svoje dvorove, što je on obično odbijao, ne mogavši se rastati od svoga Širaza, perzijske Atine. Kad je Timur osvojio (1387) Širaz, tu se Hafiz, bar po pričanju, vidio i govorio s njim, a dvije godine poslije toga je umro (1389)”, piše Bajraktarević, ističući da je Hafiz uspeo pjesničku formu gazela do najvišeg formalnog i sadržajnog savršenstva. Stihovi mu teku tako prirodno i glatko da se ne opaža ni najmanji napor. Po sadržini, piše Bajraktarević, njegove pjesme čine sintezu svega onoga što je za prošlih pet stoljeća opjevano u perzijskoj lirici.

Imajući u vidu Goetheovo cjeloživotno zanimanje za Istokom, arapskom, kineskom i perzijskom kulturom i civilizacijom, susret s pjesnikom koji je poetički sintetizirao orijentalno-islamske književne forme dosegnuvši u svom djelu njene najviše vrhove, morao je na Goethea ostaviti izuzetno snažan dojam, tako snažan da pod tim utjecajem počne s pisanjem potpuno netipičnog djela za njegov cjelokupan opus.

Goethe je Divan podijelio u dvanaest knjiga: Zulejha, Hafiz, Knjiga Timur, Knjiga raja… “U ritmu i slikovnom jeziku Divana uvijek je prisutno ono beskrajno, prostranstvo dalekog istoka i bezvremenost sopstvenih uviđanja. Ova staračka lirika toliko je prevazilazila umjetničko shvatanje vijeka da je njena ljepota shvaćena tek stotinjak godina kasnije”, ističe Martini. I zaista, Nijemci su Goetheov Divan “otkrili” tek početkom 20. stoljeća.

Zanimljivo je da su se srpski romantičari počeli zanimati za Orijent zahvaljujući Goetheu i njemačkim romantičarima. To bi se moglo tumačiti i kao potpuno odsustvo kulturnih veza između Srba i Bošnjaka u tom vremenu, jer je u isto vrijeme, dok su srpski romantičari preko njemačkog jezika otkrivali Orijent, u Bosni bila itekako živa divanska pismenost. Ipak, prije će biti da se radilo o jezičkoj barijeri, jer divanska književnost Bošnjaka u to vrijeme nije prevođena s perzijskog, arapskog i turskog jezika na bosanski jezik (ili neki drugi evropski jezik), pa je vjerovatno zbog toga ostala potpuna nepoznanica srpskom romantizmu.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!