DUHANKESA MUSTAJ-BEGA LIČKOG

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju

Zamišljeno, ali brižljivo, vadio je i slagao na stolnjak čibuk, papir i, na kraju, duhankesu, zaista neobičnu.

A onda je za sto, bez pitanja, sjeo Muhidin, ko bi drugi.

– Šta je to?

– Oproštaj, čini mi se.

– Kakav oproštaj?

– Ne bih o tom.

– Samo ti svoje.

I izgledalo je da će ga ostaviti na miru iako je radoznalo gledao sve što je bilo na stolu.

Šutjeli su tako neko vrijeme. Sve dok nije otvorio duhankesu i izvadio nešto duhana na papir da ga smota.

Taman je stigla džezva i mali fildžan s rahat-lokumom.

– Neobična duhankesa, bit će da je poprilično stara?

– Od mog pradjeda, a, po svemu sudeći, bila je mnogo starija i od njega.

– Porodična stvar. Porodična priča.

– Jeste. Vrlo stara. I neobična.

– Je li to koža neke životinje?

– Nije, nego biljke.

– Koja to biljka ima kožu?

– Jelen.

– Otkad je to jelen biljka?

Čovjek ga samo pogleda.

Muhidin zaključi da je bolje da ušuti.

Šutjeli su tako neko vrijeme, a onda čovjek iznenada reče:

– Mustaj-beg je ulovio tog jelena i dao da se od njegove kože načini ova duhankesa.

– Koji Mustaj-beg?

– Lički.

– Lički? Ma nemoj mi reći. To je onda njegova duhankesa?

– Tako kaže porodična priča.

– Otkud tvom pradjedu?

– Ne znam. Kažu da je govorio kako mu ju je sam Mustaj-beg dao.

– Koliko je godina živio taj tvoj pradjed?! Ili stoljeća?!

– Ne znam šta je mislio kad je to govorio. Možda ima neko objašnjenje.

– Objašnjenje je moguće za sve. Ipak, ovdje je riječ o gluposti.

– Ne bih baš rekao.

– Ne vjeruješ valjda u to?

– Čuo si za preneseno značenje?

– Bezbeli da sam čuo.

– Možda je ovdje riječ o tom.

– Preneseno značenje prenijelo je duhankesu iz ruku Mustaj-bega Ličkog u ruke tvog pradjeda?

– Tako nekako.

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto.

I nešto ga je jalno kopkalo.

– Je li i duhan iz Mustaj-begove kule?

– Jeste.

– Kako ti to znaš?

– Vrlo jednostavno. Pročitaj.

Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu.

– Šta se tu ima pročitati?

Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen.

– I šta kažeš?

– Nisam znao da ondje ima duhana…

– Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju.

 

Razgovor je bio sve neobičniji i neobičniji.

Muhidin se s tim nikako nije mogao pomiriti.

 

– Otkud znaš da je on pušio?

– Ko?

– Mustaj-beg.

– Vidim.

– Vidiš?

– Naravno, čim zapalim, otvori se divanhana i vidim njegov čibuk kako se dimi. Drukčije mu je boje dim. A čujem i tamburu…

– Bit će da sluša pjesme o sebi?!

– I to.

– Kako to misliš?

– Onako kako sam kazao. Kod mog su pradjeda dolazili pjevači. O tom piše u knjizi Luke Marjanovića. Tad je taj Luka počeo zapisivati pjesme. I dugo se time bavio. Četiri je zbirke sastavio.

– Čuo sam za nj. A na koje pjevače misliš?

– Dolazili su najbolji. I najpoznatiji. A i pjesme su važne.

– Koji?

– Mehmed Kolaković, naprimjer. Ne znam koje ti znaš?

– Mislim da sam čuo…

– I Salko Vojniković Pezić, meni najdraži.

– Sve si ti to izučio, čini mi se.

– Nešto jesam. Nije to tako jednostavno.

– I što si sad donio tu duhankesu ovdje… da se podsjetiš?

– Jok. Odlučio sam da prestanem pušiti i mislio sam da je ispravno da to učinim ovdje.

– Zar nisi mogao kod kuće?

– Mogao sam, ali ovdje mi nekako ćeif. Vidiš, uvlačim dim i gledam u tebe kao u Budalinu…

– Budalinu Talu?

– Ja. Budalinu.

– Meni se čini da si ti neka budalina!

Ustade Muhidin i ode.

Čovjek duboko uvuče dim i nasmiješi se.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!