“Drž’te lopova”: Glas za Radončića, glas za goru budućnost

Samo u krajnje apatičnoj i anesteziranoj javnosti može lekcije o patriotizmu držati tip koji otvoreno negira agresiju na Bosnu i Hercegovinu tvrdeći da je “ubistvom srpskog svata” počeo rat, samo u sluđenom javnom mnijenju može za pripadnost UDBI nekoga optuživati bivši KOS-ovac i samo se u sistemu poremećenih vrijednosti može dogoditi da utajivači poreza mjesecima medijski linčuju porezne inspektore, a da i dalje figuriraju kao ozbiljna politička opcija

Malo je karikaturalnijih a opasnijih pojava na političkoj sceni od Fahrudina Radončića i njegovog SBB-a. Ne samo jer je riječ o političkoj organizaciji mračnjačkih namjera nego i o najvećem predstavniku, tačnije predvodniku trenda gotovo potpunog moralnog relativizma na političkoj sceni. Po tom je trendu moguće postojanje toliko otvoreno neprincipijelne, toliko drsko lažljive, toliko besramno makijavelističke, toliko kriminalno gramzive političke stranke koja temeljne stavove mijenja na sedmičnim osnovama, a izbore konstantno gubi, no, ipak, opstaje iz godinu u godinu privlačeći znatan broj glasača.

Mnogo je razloga za ovakav fenomen, a najvažniji se tiču izuzetno lošeg stanja na bošnjačkoj medijskoj sceni, tačnije dominacije avazovskih kriterija i standarda te političke kulture i ukusa koja se neposredno oblikuju u takvim okvirima i uvjetima. Ipak, često se čini da upravo tolika karikaturalnost – koja kao da je iskočila sa stranica knjiga i stripova da postane živući stereotip onoga što politika NE bi trebala biti – otupljuje čula i zdravu pamet dobrog broja ljudi, koji naprosto ne mogu prihvatiti da nešto što izgleda i zvuči toliko komično i samoparodirajuće loše, a zlobno i pokvareno poput politike SBB-a, zaista takvo i jeste.

I upravo u takvom kondicioniranju i navikavanju javnosti na nestvarnost leži najveća opasnost fenomena potpunog moralnog relativizma, po kojem je sve istina, ali istovremeno i laž, gdje svaka optužba i dokaz imaju i nemaju težinu, gdje čak i dobro dokumentirano antidržavno i antinarodno djelovanje, pa i najskandaloznije izjave, gube bilo kakvu političku težinu, a gotovo najprimitivniji i najvulgarniji oportunizam – gdje se doslovno jedan dan zauzima jedna politička pozicija da bi se drugi dan napala (i sve tako ukrug, iz dana u dan, iz godine u godinu) – prolazi skoro sasvim nezapaženo.

Političkim projektima poput SBB-a, ali i mediju poput Dnevnog avaza, bilo bi nemoguće dugotrajno politički ili medijski djelovati u javnom prostoru na kojem vladaju moralni kriteriji i principi i gdje sve akcije i izjave imaju konkretne i dalekosežne posljedice. Samo je u javnom mnijenju u kojem je sve relativno, gdje je zadnja hulja jednaka narodnom velikanu, laž istini, margina mainstreamu i gdje istu pojavu možete jučer veličati, a danas pljuvati a da to niko ne primijeti, održiv ekosistem ovakvih političkih pojava. Upravo se zbog toga potpuna vrijednosna anarhija i trend moralnog relativizma aktivno potiče iz takvih centara. To je prvi i osnovni uvjet ne samo njihovog prosperiteta već i samog im opstanka.

JARAN S CRNE LISTE

Kako ovaj fenomen izgleda u praksi, možda se ponajbolje može razumjeti shvatimo li metode kojim se on potiče i održava u životu. Glavna i najčešće korištena metoda, dovedena gotovo do perfekcije, jer ništa ne košta, a ima veliki efekt, jeste ona koju bismo mogli nazvati “Drž’te lopova”. U suštini, riječ je o vrlo jednostavnoj ideji da se glasno larma i upire prstom u političke protivnike optužujući ih za ono što upravo vi radite. Time ne samo da se skreće pažnja s vlastitog nedjela u trenutku dok ga se izvodi, te prebacuje fokus javnosti na suparnike, već se i unaprijed relativizira i dovodi u pitanje istina kada se na kraju ona ipak otkrije.

Uopće nije toliko bitno šta će se ustanoviti sve dok je pažnja javnosti toliko dugo bila krivo usmjeravana da se pojavi sumnja čak i u eventualne sudske presude. Tako čitav događaj dobija političke umjesto pravnih konotacija, čime, paradoksalno, gubi na političkoj težini. Baš po ovoj matrici, i to višedecenijski, djeluje Radončićev političko-medijski konglomerat. Gotovo sva nedjela za koje je Radončić, koristeći Dnevni avaz, optuživao svoje političke protivnike u jednom ili drugom trenutku činila je Radončićeva političko‑propagandna organizacija, i to najčešće u onom trenutku kad se za to optuživalo druge. Bezbrojni su primjeri ovakve brutalne zamjene teza, no ipak da navedemo neke najočitije i najsvježije.

Prvi je omalovažavanje i pokušaj delegitimizacije političkih suparnika kao nedoraslih funkciji koju obavljaju ili neprihvatljivih vanjskim faktorima zbog političke ideologije koju baštine. Iako je velika većina Radončićevih direktnih političkih konkurenata u jednom trenutku bila izložena ovakvom tretmanu, ipak je najčešća meta bio Bakir Izetbegović. On je redovno od Radončića optuživan i napadan u varijacijama na dvije teme: kao čovjek koji je ili lično politički nesposoban ili ideološki neprihvatljiv za funkciju bošnjačkog člana Predsjedništva.

Za primjere takve Izetbegovićeve navodne nesposobnosti Radončićeva propagandna glasila često navode tobožnju međunarodnu izolaciju Bakira Izetbegovića, i to kao rezultat njegovog baštinjenja ideološki neprihvatljivih ideja, što je navodno uzrok i nemogućnosti da se dogovori s političkim predstavnicima dviju najjačih stranaka iz drugih dvaju naroda. O kako stupidnoj i gotovo komičnoj propagandi je riječ, govori i to da se ovakvi članci u Avazu i ovakva saopćenja SBB-a pojavljuju dok se Izetbegović sastaje s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, što je opet nešto što nikako ne polazi za rukom, uprkos ogromnim svotama novca uloženog u lobiranje, Radončićevim političkim partnerima koji gostuju jedino na američkim crnim listama ili pred kapijama dvorišta Bijele kuće.

I baš se u tome vide sav jad i čemer ovakve zamjene teza: politički neostvareni, dvostruko izborno poraženi i sudskim procesima opterećeni Radončić, čiji su jedini partneri iz drugih dvaju naroda persone non grata i crnolistaši, napada Izetbegovića optužbom da je nedorastao i nedostojan predstavljati Bošnjake, i to dok se Izetbegović sastaje s najvažnijim političkim ličnostima planete, i onim sa Zapada i onim s Istoka.

KREIRANJE ATMOSFERE NESIGURNOSTI

Također je upadljivo, jer se to ponavlja svaki izborni ciklus, Radončićevo predizborno i postizborno insistiranje na izbornoj krađi. Od kada je i de jure stupio na političku scenu, Radončić je insistirao na tome da ga se pokušava sabotirati izbornim krađama. Mada, naravno, to nikada nije dokazano, ipak je pred svake izbore svoje eventualno loše rezultate unaprijed opravdavao optužbama za krađu glasova na njegovu štetu, a kada bi se nakon izbora loši izborni rezultati redovno obistinili, takve optužbe dobijale bi na snazi, da bi zatim, ulaskom u koalicije, sasvim zamirale.

Ova samoispunjavajuća proročanstva, u kojima je Radončić samog sebe svaki put gotovo urekao, imala su, naravno, sasvim praktičnu vrijednost ne samo za amortiziranje vlastitog neuspjeha nego i za buđenja sumnji i u izborni proces i u rezultate izbora. Time se Radončić predstavljao ne samo kao žrtva nego je i dovodio u pitanje legitimitet vlasti svojih političkih protivnika. To što je poslije s njima formirao koalicije ili ulazio u vlast uvijek je ili ignorirano ili predstavljano u svjetlu dobrohotnog žrtvovanja za dobrobit naroda, a u cilju korekcije vlasti; da ne spominjemo činjenicu da bi redovno sve vrijeme proveo medijski napadajući svoje koalicijske partnere.

Iako u takvom ponašanju ima nešto iz one pripovijetke o škorpionu i žabi, ipak ovakva politika ima dugoročnu konkretnu svrhu, a koja se ogleda u tome da joj je krajnji cilj kreiranje permanentne nestabilnosti i nesigurnosti i trajni poremećaj političkog moralnog kompasa i kulture. Jer, da ponovimo još jednom, samo u takvom okruženju takva politika prosperira. Upravo se zbog toga, ma koliko to izgledalo burleskno normalnoj osobi, insistira na priči o izbornim krađama u Radončićevim medijima.

Jer treba skrenuti pažnju s činjenica da su to isti mediji koji su poticali pokušaj državnog udara 2014. godine i predstavljali ga kao “narodni bunt” protiv “režima”, i to dok je, po pisanjima i svjedočenjima insajdera, Radončić, kao tadašnji ministar sigurnosti, ležerno sjedeći u svom tornju, poput Nerona posmatrao paljevinu zgrade Predsjedništva i zlurado komentirao pitanjem: “Gori li babina stolica?”, odnosno gori li fotelja bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića u kojoj je nekada sjedio Alija Izetbegović.

LAGANJE POD ZAKLETVOM

Radončić, u pokušaju revizije historije i nasrtaja na pozitivne historijske tekovine, izuzetno često atakuje na ratnu ulogu svojih političkih protivnika, naročito onih iz SDA, pokušavajući ih predstaviti kao antipatriote koji su tokom agresije djelovali i radili suprotno interesima Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjaka. Stotine su, ako ne i hiljade raznih odvratnih Radončićevih optužbi izrečenih u tom smislu koje je izlišno i navoditi, no bitno je primijetiti da on vodi takvu propagandnu kampanju upravo da bi sakrio svoje skandalozne i uznemirujuće biografske detalje iz ratnog perioda, poput onih da se bavio ratnoprofiterskim švercom i preprodajom humanitarne pomoći, ali i da bi odvukao pažnju s činjenice da upravo on, i to kao svjedok u sudskom postupku, daje izjave koje su sasvim na tragu ratne četničke propagande: “Za ubistvo Ramiza Delalića Ćele je apsolutno kriva bošnjačka državna mafija da ne bi otkrio desetak političkih ubistava… U javnosti je postojala teza da je gospodin Delalić tražio milion maraka od SDA zato što je po njenom nalogu ubio srpskog svata i tako je počeo rat u Bosni i Hercegovini. On je imao velike finansijske probleme da plaća advokate jer je bio pred sudom.”

Samo je u vrijednosnom sistemu potpunog relativiteta moguće da osoba koja izgovori takve riječi bude kandidat za poziciju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, pritom još i nastavljajući u pitanje dovoditi patriotizam drugih.

Istim zamjenama teza možemo svjedočiti i kada je riječ o njegovim biografskim podacima iz vremena SFRJ. Radončić, čija je predratna karijera i dalje obavijena velom tajni, konstantno pokušava plasirati navodno skandalozne podatke o svojim političkim protivnicima. Tako se od sumnji javnosti da je bio saradnik KOS-a branio imputirajući saradništvo s jugoslavenskim obavještajnim službama višestruko osuđivanom Aliji Izetbegoviću, pritom se pozivajući na “saznanja” Nedžada Latića, koji se opet pozivao na “informacije” s opskurnih proustaških ekstremističkih portala.

Poslije je slično ponovio i u vezi s Bakirom Izetbegovićem, opet se referirajući na pakosnog Latića, koji je dokumente o tome kako je Jugoslavenska državna bezbednost pratila Izetbegovića pokušao podmetnuti kao dokaze o nekakvom njegovom saradništvu s UDB-om. Naravno, cilj ovakvih zamjena teza i jeste da odvuku pažnju s materijalnih dokaza i višestrukih optužbi koje dolaze od mnogih osoba – od tvrdnji iz ratnih snimaka telefonskih razgovora Sefera Halilovića, u čijem je ratnom kabinetu Radončić imao “ratni raspored”, pa do onih majora KOS-a Mustafe Čandića, da je upravo Radončić višedecenijski agent KOS-a kodnog imena Šćepo.

I tu funkcionira ista metodologija po kojoj Radončić unaprijed okleveće dovoljan broj političkih suparnika, čak i žrtve bivšeg režima i historijske ličnosti poput Alije Izetbegovića, da bi unio pometnju i amortizirao ono što se sazna o njegovoj saradnji i pripadnosti obavještajno‑policijskoj agenturi bivšeg režima.

UTAJA POREZA

Potpuno se isto ponavlja kada se dogodi da Radončić, njegova stranka ili mediji optuže nekoga za novčanu pronevjeru, finansijski gubitak ili nestanak veće sume novca. Gotovo pouzdano može se potvrditi da se u tim trenucima ili dešava neka malverzacija u Radončićevom kružoku ili će uskoro nešto biti razotkriveno pa se proizvodnja vještačkog skandala pokreće upravo da bi se iskontrolirali štetne političke posljedice i preusmjerila pažnja javnosti.

Upravo je tako bilo i s konstantnim višemjesečnim medijskim linčovanjem Šerifa Isovića, direktora Porezne uprave FBiH, na stranicama Dnevnog avaza, a sve da bi se unaprijed politizirali i doveli u pitanje rezultati tromjesečne istrage Porezne uprave FBiH iz kojih se vidjelo da Avaz državi duguje čak jedanaest miliona maraka! Ovakva porezna utaja nije doduše nova za Radončića, sličnih optužbi za poreznu utaju 2000. godine Radončić se riješio tako što je napravio politički dogovor sa Zlatkom Lagumdžijom i njegovim kadrovima. Danas se, pak, Radončić nada spasu od Dragana Čovića i njegovih ljudi na čelu ministarstva finansija – i državnog i federalnog.

Kada sumiramo sve izneseno, postavlja se pitanje kako je moguće da Radončiću ove primitivne “drž’te lopova” metode tako dugo polaze za rukom a da ne trpi teže političke posljedice? Kao što je već navedeno, problem je što u današnjem bošnjačkom javnom mnijenju, ali i političkoj kulturi bošnjačkog kolektiva ne postoje politički korektivni i “kazneni” mehanizmi čak niti za oportunizam ovakvog kalibra. Štaviše, Radončićev politički makijavelizam i primitivna propagandna lažljivost njegovih medija takvog su intenziteta da je većini neinformiranih ljudi teško shvatljiva, gotovo fantastična i nevjerovatna.

Uzmemo li u obzir da smo pravo iz jednopartijskog sistema, u kojem nije postojala sloboda govora, ušli u krvavu agresiju, a zatim i u tranzicijsku džunglu, u kojoj je upravo Avaz dugo odgajao publiku i oblikovao čitalačke ukuse, postaje jasno zašto Avaz i Radončić tako dugo i uspješno funkcioniraju u potpunoj vrijednosnoj anarhiji i vakuumu koje su i sami kreirali.

Jer samo u takvim uvjetima ovaj crnogorski tajkun, koji se otvoreno nudi kao servilni sluga srpskohrvatskim političkim siledžijama, može za loše političko predstavljanje napadati autentične bošnjačke političke predstavnike, samo u društvu poremećenog moralnog kompasa može, ako ne baš glavni organizator, onda glavni pristalica promjene vlasti državnim udarom naricati o navodnim izbornim krađama, samo u krajnje apatičnoj i anesteziranoj javnosti može lekcije o patriotizmu držati tip koji otvoreno negira agresiju na Bosnu i Hercegovinu tvrdeći da je “ubistvom srpskog svata” počeo rat, samo u sluđenom javnom mnijenju može za pripadnost UDBI nekoga optuživati bivši KOS-ovac i samo se u sistemu poremećenih vrijednosti može dogoditi da utajivači poreza mjesecima medijski linčuju porezne inspektore a da i dalje figuriraju kao ozbiljna politička opcija. I to je ono što je najgore od svega.

Takvo abnormalno javno mnijenje, takva sluđena javnost, takvo okruženje bez ikakvih normi, takvo poremećeno društvo bez sistema vrijednosti i takav suicidalan politički kolektiv i jesu krajnji cilj Radončićevog političkog djelovanja. Bez toga mu nema opstanka ni u politici, ni na slobodi. Politička emancipacija bošnjačkog glasačkog tijela njegov je gubitak, politička degeneracija i dekadencija njegov je uspjeh. Upravo zato, Radončić kao politička ličnost, SBB kao politička pojava i Dnevni avaz (i njegovi podlistci) kao medijski fenomen jesu dugoročna opasnost za bošnjačko društvo. Bilo kakvo jačanje takvih fenomena, bilo glasom na izborima ili markom na trafici, svojevoljno je strovaljivanje vlastitog naroda i države u propast.

 

PROČITAJTE I...

Kažu srpski mediji da muftija, osim što ima i privatno, ima i službeno državno osiguranje, da skoro svakodnevno mijenja lokacije, odnosno stanove u kojima boravi, automobile kojima se vozi, rute kojima se kreće, izbjegava komunikaciju putem mobilnih telefona, a, kada piše poruke, to radi u šiframa. Reklo bi se, sjajna predstava Beograda za dizanje rejtinga kod Bošnjaka. Čini se da je to previše i za komični filmski lik Srećka Šojića

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!