Društvo nema sluha za 70.000 ljudi

Gluhoća ne ometa razvoj ličnosti, nego komunikacija. Za gluhe i nagluhe osobe veže se svijet tišine, ali oni tu tišinu mogu razbiti znakovnim jezikom. U svakoj državi postoji zaseban znakovni jezik, a samo 14 ih je u Evropi standardizirano i priznato. Dok se u BiH čeka na standardizaciju znakovnog jezika (jer se ne zna hoće li on biti bosanski, hrvatski ili srpski), ispašta 70.000 gluhih osoba kojima je ovaj jezik maternji i jedini vid komunikacije

 

Kakve veze ima gluhoća uha ako um čuje. Jedina prava, neizlječiva gluhoća jeste gluhoća uma. Victor Hugo

Kako se pjesma može otpjevati rukama? Kako se prstima kaže “volim te”? Kako razgovarati kada te niko ne čuje? Svi koji žele naučiti ovo i još mnogo toga, ali i upoznati se s kulturom gluhih i nagluhih osoba, imaju priliku učestvovati u radionicama znakovnog jezika koje u Sarajevu uglavnom organiziraju udruženja za promociju i ostvarivanje prava osoba oštećenog sluha. Jedno je takvo i Udruženje “Znakovi tišine”, službeno osnovano početkom ove godine, s čijim smo osnivačima razgovarali o znakovnom jeziku i problemima s kojima se susreću gluhe i nagluhe osobe u našoj zemlji.

Znakovni jezik po mnogo je čemu specifičan, jer ruke, pokreti i izrazi lica trebaju prenijeti poruku koju jezik ne može. Kao i svaki drugi jezik, i znakovni je osoben nekom narodu i razlikuje se od zemlje do zemlje. U Bosni i Hercegovini je to maternji jezik za čak 70.000 osoba, koliko po popisu stanovništva iz 2013. godine u našoj zemlji ima ljudi oštećenog sluha. Važnost, ali i jedinstvena ljepota znakovnog jezika polahko se prepoznaju i kod nas, zato je i sve više zainteresiranih za učenje ovog specifičnog oblika komunikacije, kažu naši sugovornici.

Bitno je napomenuti da gluhe i nagluhe osobe nisu jedini korisnici i poznavaoci znakovnog jezika, već i članovi njihovih porodica, prijatelji i osobe koje žele postati tumači ili se jednostavno zanimaju za taj jezik. Djeca zdravog sluha čiji su roditelji gluhi prvo nauče znakovni jezik, pa tek onda govorni.

To je jezik emocija

Sunitu Dizdar-Hodžić (33), porijeklom iz Tomislavgrada, iako nije poznavala gluhe osobe, od djetinjstva je zanimao znakovni jezik. Kaže da joj je bilo interesantno kako ljudi rukama mogu toliko toga reći. “Ja sam iz male sredine i tada nije postojao kurs za učenje znakovnog jezika. Kad sam došla studirati u Sarajevo i kad sam čula da postoji kurs, odmah sam ga upisala”, priča Dizdar-Hodžić.

Ističe da joj je na početku učenje išlo teško jer nije imala nekoga s kim bi mogla vježbati. “Onda su na časove počele dolaziti gluhe osobe. Počeli smo se družiti, a ja sam jedva čekala sljedeću kahvu s njima”, kaže Sunita i dodaje da je znakovni jezik bogatiji u odnosu na sve strane jezike koje ona poznaje i govori. Nakon završenog kursa, Sunita je počela raditi u Udruženju gluhih sportista i tu upoznala svog sadašnjeg muža koji je gluha osoba.

“Jedini problem gluhe i čujuće osobe jeste problem komunikacije. Kada nemate toga, onda sasvim normalno funkcionirate, družite se, zaljubite se, živite s gluhom osobom. Sada između mene i muža ne postoje problemi, osim onih koje mogu imati s bilo kim”, priča Sunita.

Ona je oduševljena znakovnim jezikom: “Nekada jednim znakom toliko toga kažeš. Nije dovoljno samo pokazivati, nego morate i glumiti. Mimika, ekspresija je također bitna. Moram pokazati ako sam bila ljuta, ako sam sretna. Znakovni jezik je tako emotivan. Tjera vas da se unesete u razgovor, a ne da pričate tek radi reda.”

Ispričala nam je da su ona i njen muž nedavno bili kod doktora. “Doktori kod nas uglavnom prozivaju po imenima, da nije bilo mene, on bi mogao sjediti danima u čekaonici. Iako većinom gluhe osobe imaju na zdravstvenim knjižicama posebnu oznaku, mi poznajemo samo jednog doktora koji vodi računa o tome”, kaže Sunita.

Osim komunikacije, jedan od problema osoba oštećenog sluha jeste i zapošljavanje.

“Postoji nekoliko firmi koje ih zapošljavaju, ali vrlo rijetko ljudi imaju sluha. Svugdje se zapošljavate na osnovu CV-a ili molbe. Ako piše da je osoba oštećenog sluha, niko vas više ne uzima u obzir. Kod nas su ljudi puni predrasuda, oni ne razmišljaju da, recimo, njemu sluh za taj određeni posao ne treba. Mi hoćemo kroz Udruženje da to naglasimo – da su gluhe osobe sposobne osobe. Nećemo se baviti negativnim stvarima i time šta gluhe osobe ne mogu raditi, nego onim šta mogu”, ističe Sunita.

Čitanje s usana

Njen kolega iz Udruženja Abdulah Ljevaković (35) od rođenja je gluh. Zaposlen je kao web‑administrator u jednoj sarajevskoj firmi, u odjelu za nabavku. On taj posao savršeno može obavljati bez obzira na to što ne čuje. Abdulah s porodicom komunicira na znakovnom jeziku, a pošto oni nisu gluhe osobe, pomažu mu kao tumači kad god mu je to potrebno. “Po zakonu, u državnim institucijama imam pravo na tumača znakovnog jezika, ali se taj zakon ne primjenjuje. Problem je kod gluhih osoba koje dolaze da se školuju u Sarajevo. Oni su tu uglavnom u hraniteljskim porodicama. Njima nema ko pomoći. Njima bi trebao tumač”, objašnjava Abdulah, s kojim smo komunicirali uz Sunitinu pomoć.

Tvrdi da su vrlo rijetke situacije u kojima se može sresti osoba koja poznaje znakovni jezik: “Volio bih da ima što više ljudi koji žele naučiti znakovni jezik iako je teško motivirati nekog da ga uči ako nema u porodici gluhu osobu.”

Jedan od osnivača “Znakova tišine” jeste i dvadesetšestogodišnja Ira Adilagić. Po zanimanju je psiholog i nagluha je. Zaposlena je kao “key account manager”. S Irom smo se mogli sporazumjeti jer ona govori i zna čitati s usana. Oštećenje sluha dobila je kad je imala manje od godinu. “Čitav život čitam s usana, tako sam pratila i predavanja na fakultetu, a trenutno sam na masterskom studiju. U određenim situacijama može biti vrlo naporno. Nekad si isto ping-pong loptica. Teško je kad se ljudi kreću ili okrenu leđa. Odmah fali informacija”, priča Ira.

Smatra da je u društvu najveći problem nedostatak informacija o gluhim osobama. “I uslijed toga dolazi do barijera i diskriminacije. Čim ljudi upoznaju ili kad im se kaže da gluha osoba može čitati s usana, onda je to ogroman korak naprijed”, kaže Adilagić.

Naša sagovornica dodaje da se upravo kroz radionice znakovnog jezika ljudi imaju priliku upoznati sa znakovnim jezikom i kulturom gluhih. Ira smatra i da bi tumači znakovnog jezika trebali biti mnogo više zastupljeni u medijima. “Zamislite situaciju da ne čujete ništa i da gledate vijesti. Vama preostaje onih dolje deset rečenica koje se vrte ukrug. Posebno je bitan tumač kad su neke vanredne vijesti. Neću zaboraviti kad su bili protesti pred Vladom Kantona Sarajevo. Samo vidiš kako ljudi bacaju kamenje jedni na druge i na zgradu Vlade. Gluha osoba ne čuje ništa šta se dešava”, priča Ira i dodaje da i dječije emisije treba učiniti pristupačnim za svu djecu ili uz pomoć tumača ili uz pomoć titlova. Ona se nada uključivanju ove populacije u sve segmente društvenog života.

Ira koristi i znakovni jezik koji je za nju, kako kaže, jako cool stvar. “To je prirodan jezik. Mi dok govorimo, koristimo govor tijela, vrlo praktičan jezik i mogu ga koristiti i čujuće osobe. Ja ga koristim u komunikaciji sa sestrom ako smo daleko ili kad ne možemo pričati”, priča Ira.

Gluhoća ne ometa razvoj ličnosti, nego problem u komunikaciji. Za gluhe i nagluhe osobe kaže se da žive u svijetu tišine, ali oni tu tišinu mogu razbiti znakovnim jezikom. Upravo su zbog toga naši sagovornici za naziv Udruženja odabrali riječi “znakovi tišine”, pojašnjava Ira. U svakoj državi postoji zaseban znakovni jezik, a samo 14 ih je u Evropi standardizirano i priznato. U BiH je ovaj jezik zakonski priznat 2009. godine, i time se određuje puno pravo gluhim licima na njegovu upotrebu.

Znakovni jezik – bosanski, hrvatski ili srpski

U zakonu je, između ostalog, navedeno da se mora formirati i imenovati komisija koja će raditi na očuvanju i popularizaciji znakovnog jezika, izradi rječnika, te vršiti provjeru znanja tumača ovog jezika i izdavati im certifikate, a oni bi trebali biti registrirani u Ministarstvu pravde BiH. Međutim, ta komisija, sastavljena od pet članova, nikad se nije sastala niti je profunkiconirala, kaže nam Jasminka Proho, zaposlenica Udruženja gluhih Kantona Sarajevo.

“Politika je ušla u sve, pa i u znakovni jezik. Da bi jezik bio priznat kao jezik, on se mora standardizirati. Komisija je morala ispoštovati uređenje BiH, tj. da neko bude iz RS, iz Federacije, iz Distrikta Brčko i dva stručna lica. Došlo je do problema kako da se standardizira znakovni jezik, hoće li taj jezik biti bosanski, hrvatski ili srpski. Također, ako gluhe osobe imaju svoj jezik, onda imaju i svoju kulturu. Ako se standardizira taj jezik, oni neće više pripadati populaciji osoba s invaliditetom, oni postaju nešto više”, smatra Proho.

Gluhe osobe imaju otežanu komunikaciju posebno u zdravstvenim, obrazovnim i drugim javnim ustanovama i institucijama. Zakonom o upotrebi znakovnog jezika u BiH propisano je i to da su javne ustanove i institucije vlasti dužne osigurati certificiranog sudskog tumača na zahtjev i za potrebe gluhe osobe u svim institucijama gdje se oni obraćaju. “Kako komisija nije zaživjela, tako i tumači koji bi trebali raditi i imati certifikate, nažalost to nemaju. Tumači trenutno postoje, ali rade po starim certifikatima koji su im dodjeljivani prije donošenja ovog zakona”, ističe Proho.

Ističe da su kvalitetna informacija i obrazovanje gorući problemi gluhih osoba. “Ako nemate pravu informaciju, vi ste na gubitku. Samo je slobodan čovjek onaj koji je obrazovan”, podsjeća Proho.

U Kantonu Sarajevo postoji 16 certificiranih tumača koji nisu nigdje “zavedeni”. Jedan od njih jeste i tumač Naser Husić, predstavnik Informativnog centra za gluhe.

Husić kaže da mu je znakovni jezik kao maternji jer je rođen u porodici gluhih osoba. “Znakovni jezik ne može se bukvalno prevoditi, zato smo mi tumači, a ne prevodioci. Tumač je gluhim osobama potreban u svim segmentima društva, u bolnicama, općinama…”, kaže Husić.

Informativni centar bavi se promocijom znakovnog jezika i prenošenjem informacija gluhim osobama iz svih oblasti. Tako su zaslužni da je prvi put u historiji bh. fudbala konferencija za medije FK Željezničara prevođena na znakovnom jeziku. A zahvaljujući njima se reprezentativac Edin Džeko na jednoj od utakmica zahvalio i pozdravio gluhe osobe na znakovnom jeziku. “Gluhe osobe najviše interesira sport i servisne informacije. Imat ćemo i kurs znakovnog jezika za medijske radnike i radnike u državnim institucijama. Za sada imamo veliko interesiranje. Želimo da gluhi i nagluhi budu ravnopravni članovi našeg društva”, poručio je Husić.

Uprkos svemu, dobitnik srebrne značke na studiju

Abdulkerim Ljevaković ima 24 godina i od rođenja je gluh. Njegov je maternji jezik znakovni jezik. U ranom djetinjstvu počeo je učiti i vježbati govorni bosanski jezik. Završio je osnovnu školu u Centru za slušnu i govornu rehabilitacije, potom Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti, na smjeru kiparstva, a ove godine upisao još jedan master na smjeru produkt‑dizajna.

“Oštećenje sluha zaista nosi sa sobom teškoće u komunikaciji. Ali, čovjek se mora naviknuti živjeti i prihvatiti taj kvalitet života i pokušati funkcionirati i raditi na svojim ostalim potencijalima. Bez obzira na gluhoću, uz neumoran rad, gluhe osobe mogu se intelektualno razvijati kao i drugi”, kaže Ljevaković za Stav. Po završetku srednje škole dobio je diplomu najtalentiranijeg učenika generacije, a na fakultetu i masterskom studiju zbog visokog prosjeka ocjena dobio je srebrnu značku. “Priznanja mi nisu bila cilj, ali kad sam ih dobio, osjećao sam se lijepo.” Iako se znakovni jezik može brzo učiti, Ljevaković ističe da nije imao dovoljno vještina da zainteresira kolege da nauče bar osnovne fraze. “U posljednje vrijeme u medijima čitam o primjerima da cijeli razred uči znakovni jezik zbog gluhog vršnjaka. Dok sam bio mlađi, takve primjere nisam poznavao. Drago mi je da se u društvu dešavaju pozitivni iskoraci prema gluhima”, priča Ljevaković, koji je s kolegama i profesorima komunicirao u pisanoj formi.

Komunikacija pisanjem na mobitelu ili komadu papira zahtijeva više vremena i više strpljenja, a ljudi traže suprotno, kaže nas sagovornik. “Zbog toga je teško očekivati da se druže sa mnom. Bilo je preteško, skoro nemoguće da se uključim u grupni razgovor čujućih osoba. Ljudi nisu naviknuti da čekaju i respektiraju šta gluha osoba misli i želi reći. Probao sam se uključiti, pitao sam o čemu razgovaraju. A odgovor je najčešće da ‘nije važno’. Praktično sam bio isključen. Te frustracije prevazilazio sam razgovorima s članovima svoje porodice i druženjem s gluhima osobama”, priča Ljevaković.

On smatra da je nerealno očekivati da svi ljudi uče znakovni jezik, ali i da svi mogu u susretu s gluhim osobama ne izbjegavati komunikaciju: “Ako često sreću gluhu osobu, mogu je pozdraviti mahanjem ruke, osmijehom. Mogu pismeno komunicirati. Možemo bar uložiti napor koji ulažemo u susretima sa strancima čiji jezik ne razumijemo, ali im nastojimo pomoći i s njima pokušati komunicirati. Neka ne potcjenjuju gluhu osobu ako napravi gramatičke greške. Gramatička greška nije nedostatak inteligencije nego je odraz teškoće u usvajanju govornog jezika kojeg ne čujete i čija se logika mnogo razlikuje od znakovnog jezika.”

 

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!