DOVOLJNO SMO LOŠI

Slijedi akcija Južna Koreja. Sreća nema maratona, ali nam se ne piše dobro ni na snijegu. Da ne zaboravimo, u velikom dijelu disciplina učešće takmičara iz jedne države ograničeno je na četiri, ali opet nije dovoljno našim za plasman vrijedan pažnje. Dovoljno smo loši, a nimalo egzotični, pa na Olimpijskim igrama veću pažnju privlače zalutali skijaši iz Kuvajta ili Nigerije.

 

Da nekim slučajem Pierre de Coubertin, tvorac modernih olimpijskih igara, može “baciti oko” na ono što se danas događa u ovoj sportskoj porodici, sigurno bi bio veoma ponosan na Olimpijski komitet BiH. Dok drugi odlaze na sportska takmičenja s nadom da će osvojiti što više odličja, mi smo ostali vjerni izvorno zamišljenim olimpijskim igrama. Krilatica “važno je učestvovati”, koju je izgovorio upravo Pierre de Coubertin, odavno je izgubila na značaju kada se radi o vrhunskom sportu. Sreća da postoje bh. olimpijci. Itekako učestvujemo i itekako se ne nadamo ničemu.

Svake četiri godine (zimi i ljeti), pozirajući sa stepenica Zetre, u svijet se otisnu bh. olimpijci. Baš gordo zvuči – olimpijci, a u stvari je sve više i više poražavajuće gledati te mlade ljude koji putuju sa saznanjem da su samo statisti na globalnom sportskom okupljanju. Toliko je ova stvar postala iritantna, da prizivam povratak Nedžada Fazlije, koji je bio šestoplasirani na Olimpijadi u Sidneyu.

On je, osim respektabilnog šestog mjesta, “pucao” ukupno 15 puta na čak pet Olimpijada. Ali kada pogledam, Fazlija je znao, bio je pravi zabavljač. Nije mu valjala nova puška, bilo je hladno, vruće… Taj nas je bar uvjeravao da nije do njega. Da se razumijemo, to što je Fazlija “valjao” ispod ruke, niko nikada nije povjerovao, ali ovi danas samo ponavljaju uopćeno da žele dobar rezultat.

Zapeli smo ljudi, zapeli u vremenima kada su se pravili skečevi oko nastupa Islama Đuguma u Atlanti, kada je mahala brzo skontala da je bh. maratonac toliko kasnio tokom trke pa je s telefonske govornice pozvao i poručio da mu ostave otvoren stadion jer neće stići tog dana.

Slijedi akcija Južna Koreja. Sreća nema maratona, ali nam se ne piše dobro ni na snijegu. Da ne zaboravimo, u velikom dijelu disciplina učešće takmičara iz jedne države ograničeno je na četiri, ali opet nije dovoljno našim za plasman vrijedan pažnje. Dovoljno smo loši, a nimalo egzotični, pa na Olimpijskim igrama veću pažnju privlače zalutali skijaši iz Kuvajta ili Nigerije.

Mnogo je faktora koji dovode do toga da je jedan sportista nemoćan napraviti iskorak i ne treba sve svaliti na pleća ljudi koji se zovu bh. olimpijcima. Ipak, možda je s aspekta ozbiljnog pristupa posebno indikativna izjava Mladena Plakalovića, koji kaže kako “zbog obaveza nije mogao trenirati koliko bi trebalo”. Ozbiljan pristup jednog sportiste, nema se šta prigovoriti.

Olimpijski komitet BiH ima utabanu stazu. Našli smo pare, putuje se i nije više do nas. Potpuno laički, jer olimpijski ciklus strategija je u kojoj se traže najbolji među najboljima za pravi rezultat. Nije to samo avionska karta i trenerka koju dobro bajati OK BiH osigurati. S druge strane, niko ne čuje trenere, s izuzetkom Branislava Crnogorca, koji bi i Olimpijskom komitetu i svima drugima kožu zgulio. Agresivan u nastupu, nametljiv i uvijek raspoložen za kukanje. Jedan je Brane, trener, član IK OK, političar, specijalista za ljetnu olimpijadu…

Ovi zimski, pa ni izvjesni Tomislav Lopatić, nemaju šta reći, osim antologijske izjave da je djelomično zadovoljan, kada mu je takmičarka koju trenira bila posljednje plasirana. Zato uredno obaraju rekord po broju posjeta olimpijskim selima. A imamo mi još “lopatića”. Nema sumnje.

Uglavnom, Pyeongchang nas čeka, možda i ponekog člana porodice koji ide “o svom trošku” i tih četiri takmičara naoružanih stipendijama od 800 dolara, kako se vole pohvaliti u Olimpijskom komitetu. Bit će tu i lični treneri te administracija. Još jedno lijepo turističko putovanje. Ukupna cijena – 96.000 dolara.

 

Sljedeći članak

RADIKALNI ENVER KAZAZ

PROČITAJTE I...

Publika i osjećaj življenja s publikom krasili su “Jedinstvo”. Sve utakmice, i pobjede i poraze, proživljavale smo zajedno. Publika nas je dizala iz poraza, a titula prvaka Evrope teško je opisiva. Neki dan sam ponovo gledala tu utakmicu i pitam se da li smo uopće bile svjesne šta smo napravile, prisjeća se Mara Lakić-Brčaninović

Grehota bi bila ne spomenuti veliku istinu. Taj momak nikada nije prestao davati sve od sebe za BiH i da je tu pokazao istinski karakter. Uvijek je dostupan selektorima i daje svoj maksimum pod bh. zastavom. Tim je više opravdana briga za Damirovu formu. Nastavi li se njegov pad igre, padat će i naša reprezentacija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!