Dosta su se profesori pravili pametni

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

Vedra popodnevna jesen u parku. Pečeno kestenje podsjeća na zimske topline, lišće opada u valovima pred sporadičnim naletima vjetra, djeca nogama – esencijom svog postojanja – pozdravljaju zubato sunce vikenda. Penzioner sjedi sam na klupi i ispunjava skandinavku. Stariji sovjetski političar, sedam slova horizontalno. Premetaljka, sedam slova vertikalno. Na slici: poznata francuska glumica. Rješenje iz prošlog broja: riba, kobalt, istanbul, laž, đorđe, alek, o, balašević, vma, operatori, kurs, ara, eć, akademičari.

Nekadašnji ambiciozni inženjer mašinstva, sada sentimentalni penzioner, sjedi na klupi i u vedrom popodnevu jeseni ispunjava svoju skandinavku: toponimi, sintagme, anagrami, poslovice, imena, skraćenice, akronimi. Život je praznina koja se mora nekako popuniti, izgubili bismo se u pustinji vremena bez tabela s redovima i kolonama polja u koje tako-tako upisujemo riječi i slova, bez linija kojima omeđujemo jezivu ogromnost trajanja, bez dijagonala, piramida i dijagrama, bez crnih polja na kojima završavamo jedan i nastavljamo drugi put.

Kažu da slagalice i zavrzlame podmlađuju mozak, usporavaju demenciju, što je u svakom slučaju dobro za stare ljude, pogotovo ako vide neku radost u dugom životu ili ako odugovlače s preseljenjem iz prepona u glavu, ali je ovdje riječ o fundamentalnoj ontologiji, a ne kognitivnom preporođivanju, kako nekako potrošiti još jedan dan, a ne kako saznati nešto novo: ukrštenice su bile i ostale stvar fine zabave, a ne ozbiljne učenosti. Mladom mozgu, onom koji prebiva u preponama, ukrštenice samo potkresuju krila, one nisu nikakvo znanje, puki fragmenti izvan sistema, činjenice lišene istine, one istine koja se dohvaća i nogama, i preponama i glavom, ali ko to da objasni preponama, velikom idealu našeg vremena. Put do istine nije pucanj iz pištolja, ko je to rekao?! – evo dobre zagonetke za sveznalice i kvizaše.

Shema degradacije izgleda ovako: mudrost – znanje – informacija. Da se podsjetimo: u drevnim filozofijama, evo konkretno u staroj Kini, mudrac ima “unutarnji mir i vanjsko kraljevstvo”. Poslije je mudrost postala znanje: ovladavanje svemirom, a ne mir s njim. Vanjsko kraljevstvo, pa tek onda unutarnji mir. Napokon je znanje entropiralo u informaciju. Ni mir ni kraljevstvo.

Nekad su ukrštenice bile vikendna stvar, malo intelektualne otmjenosti u danu predaha, ali danas se univerzitet kao takav pretvorio u ukrštenicu, kratka pitanja i po mogućnosti kratki odgovori, potpuni trijumf poznatog nad znanim, trijumf pisane riječi nad živim nastupom, poraz fenomenologije duha pred eliminatornim kvizom. Pismeni ispit zamjenjuje usmeni i postavlja se pitanje kako će studenti sutra znati da govore ako se to od njih više i ne traži, ako su ankete, bodovi, a-b-c radovi, drugim riječima ukrštenice, njihov jedini medij. Totalna komercijalizacija univerziteta poništit će sponu između akademskog i društvenog, inteligibilnog i socijalnog, i kolektivno ćemo potonuti u baruštinu, da upotrijebimo Liessmannov izraz, industrijaliziranog znanja, tj. u glupost. U trgovini je mušterija uvijek u pravu, i to studenti polahko počinju shvaćati. Ako ne mogu položiti ispit (mada je sve manje i manje takvih ispita), uvijek će biti do profesora, nikad do njih. Tada će profesori postati predmetom posebne vrste ukrštenica, tzv. evaluacija, u kojima mušterija odgovara, uglavnom po racionalnom principu reciprociteta, na vertikalnu i horizontalnu enigmatiku o zadatoj temi: taj i taj profesor. Evaluacije će biti višestruko iskoristive: osim što će poboljšati profesorsku produktivnost, mada ne znamo kako je premjeravati, omogućit će Velikom bratu da u profesorskom dosjeu uvijek ima ključni argument, onaj koji ga smiruje u slučaju igranja intelektualne neovisnosti.

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će studenti za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima. Neće se više praviti pametni, neće poticati i šokirati zabetonirane umove, zapravo, potpuno će izbaciti čuveno metodičko pravilo – skandalon, pribrat će se, uozbiljiti, organizirati. Još će moliti Boga da ubuduće ne budu morali igrati klovna i tegliti kabasti vannastavni instrumentarij na svaki čas. Mada, što se mora, nije teško.

I tako, kako se akademija pretvara u ukrštenicu, i sami profesori bivaju postepeno preodgojeni u smjeru potpune blaziranosti. Odlaze u svoje kabinete i ondje, umjesto da osvajaju bijesne knjige, ispunjavaju miroljubive skandinavke. Američki sociolog, trinaest slova horizontalno. Pokrajina u Francuskoj, osam slova vertikalno. Rješenje iz prošlog broja:…

PROČITAJTE I...

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!