Dosta su se profesori pravili pametni

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima

Vedra popodnevna jesen u parku. Pečeno kestenje podsjeća na zimske topline, lišće opada u valovima pred sporadičnim naletima vjetra, djeca nogama – esencijom svog postojanja – pozdravljaju zubato sunce vikenda. Penzioner sjedi sam na klupi i ispunjava skandinavku. Stariji sovjetski političar, sedam slova horizontalno. Premetaljka, sedam slova vertikalno. Na slici: poznata francuska glumica. Rješenje iz prošlog broja: riba, kobalt, istanbul, laž, đorđe, alek, o, balašević, vma, operatori, kurs, ara, eć, akademičari.

Nekadašnji ambiciozni inženjer mašinstva, sada sentimentalni penzioner, sjedi na klupi i u vedrom popodnevu jeseni ispunjava svoju skandinavku: toponimi, sintagme, anagrami, poslovice, imena, skraćenice, akronimi. Život je praznina koja se mora nekako popuniti, izgubili bismo se u pustinji vremena bez tabela s redovima i kolonama polja u koje tako-tako upisujemo riječi i slova, bez linija kojima omeđujemo jezivu ogromnost trajanja, bez dijagonala, piramida i dijagrama, bez crnih polja na kojima završavamo jedan i nastavljamo drugi put.

Kažu da slagalice i zavrzlame podmlađuju mozak, usporavaju demenciju, što je u svakom slučaju dobro za stare ljude, pogotovo ako vide neku radost u dugom životu ili ako odugovlače s preseljenjem iz prepona u glavu, ali je ovdje riječ o fundamentalnoj ontologiji, a ne kognitivnom preporođivanju, kako nekako potrošiti još jedan dan, a ne kako saznati nešto novo: ukrštenice su bile i ostale stvar fine zabave, a ne ozbiljne učenosti. Mladom mozgu, onom koji prebiva u preponama, ukrštenice samo potkresuju krila, one nisu nikakvo znanje, puki fragmenti izvan sistema, činjenice lišene istine, one istine koja se dohvaća i nogama, i preponama i glavom, ali ko to da objasni preponama, velikom idealu našeg vremena. Put do istine nije pucanj iz pištolja, ko je to rekao?! – evo dobre zagonetke za sveznalice i kvizaše.

Shema degradacije izgleda ovako: mudrost – znanje – informacija. Da se podsjetimo: u drevnim filozofijama, evo konkretno u staroj Kini, mudrac ima “unutarnji mir i vanjsko kraljevstvo”. Poslije je mudrost postala znanje: ovladavanje svemirom, a ne mir s njim. Vanjsko kraljevstvo, pa tek onda unutarnji mir. Napokon je znanje entropiralo u informaciju. Ni mir ni kraljevstvo.

Nekad su ukrštenice bile vikendna stvar, malo intelektualne otmjenosti u danu predaha, ali danas se univerzitet kao takav pretvorio u ukrštenicu, kratka pitanja i po mogućnosti kratki odgovori, potpuni trijumf poznatog nad znanim, trijumf pisane riječi nad živim nastupom, poraz fenomenologije duha pred eliminatornim kvizom. Pismeni ispit zamjenjuje usmeni i postavlja se pitanje kako će studenti sutra znati da govore ako se to od njih više i ne traži, ako su ankete, bodovi, a-b-c radovi, drugim riječima ukrštenice, njihov jedini medij. Totalna komercijalizacija univerziteta poništit će sponu između akademskog i društvenog, inteligibilnog i socijalnog, i kolektivno ćemo potonuti u baruštinu, da upotrijebimo Liessmannov izraz, industrijaliziranog znanja, tj. u glupost. U trgovini je mušterija uvijek u pravu, i to studenti polahko počinju shvaćati. Ako ne mogu položiti ispit (mada je sve manje i manje takvih ispita), uvijek će biti do profesora, nikad do njih. Tada će profesori postati predmetom posebne vrste ukrštenica, tzv. evaluacija, u kojima mušterija odgovara, uglavnom po racionalnom principu reciprociteta, na vertikalnu i horizontalnu enigmatiku o zadatoj temi: taj i taj profesor. Evaluacije će biti višestruko iskoristive: osim što će poboljšati profesorsku produktivnost, mada ne znamo kako je premjeravati, omogućit će Velikom bratu da u profesorskom dosjeu uvijek ima ključni argument, onaj koji ga smiruje u slučaju igranja intelektualne neovisnosti.

A studenti k’o studenti: uvijek će se naći i crnih i bijelih, i egzaltiranih i namćora, i bistrih i mutnih. Neki će studenti za omraženog profesora napisati: “Puno se pravi pametan.” Drugi: “Umislio da je neko važan.” Treći: “Zbunjen, neorganiziran.” Četvrti: “Mnogo raspravlja sa studentima.” Peti: “Neozbiljan.” Šesti: “Ne koristi vannastavna pomagala.” Nije da će profesori vječito ostajati ravnodušni na ove neoliberalne mjerače funkcionalnosti. Počet će se dodvoravati studentima. Neće se više praviti pametni, neće poticati i šokirati zabetonirane umove, zapravo, potpuno će izbaciti čuveno metodičko pravilo – skandalon, pribrat će se, uozbiljiti, organizirati. Još će moliti Boga da ubuduće ne budu morali igrati klovna i tegliti kabasti vannastavni instrumentarij na svaki čas. Mada, što se mora, nije teško.

I tako, kako se akademija pretvara u ukrštenicu, i sami profesori bivaju postepeno preodgojeni u smjeru potpune blaziranosti. Odlaze u svoje kabinete i ondje, umjesto da osvajaju bijesne knjige, ispunjavaju miroljubive skandinavke. Američki sociolog, trinaest slova horizontalno. Pokrajina u Francuskoj, osam slova vertikalno. Rješenje iz prošlog broja:…

Prethodni članak

OKOLO KERE NA MALA VRATA

Sljedeći članak

Zakrivena Objava

PROČITAJTE I...

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!