DOSJE “STAVA”- bošnjačko-srpski dijalog: Šta su crvene linije ispod kojih Bošnjaci i Srbi neće ići

“Ne postoje šanse da Srbija prizna genocid, jer on nije ni počinjen. I koliko god znam da Muslimani ovo ne žele da čuju, to je naprosto činjenica. To pitanje je dobar primer zašto će taj dijalog dugo trajati i biće mukotrpan, ali ćemo svakako morati da razgovaramo i nađemo minimum zajedničkog jezika. Crvena linija ispod koje Srbija ne treba da ide su dostojanstvo naše zemlje i srpskog naroda i istorijska istina, naravno, uz punu zaštitu Republike Srpske, čijeg je postojanja Srbija garant”, rekao je Miloš Jovanović, predsjednik opozicione, nekada Đinđićeve Demokratske stranke Srbije

Pišu: Hamza RIDŽAL, Amela BAJROVIĆ i Adem MEHMEDOVIĆ

 

Jedan od temeljnih pojmova savremenih teorija identiteta jeste Drugi. Kako ističe teoretičar Stuart Hall, identitet se gradi na osnovu negativnih kategorija tako da pojedinac ili grupa prepoznaju šta to on / ona nije prije nego ono što on / ona jeste. Ključni faktor u procesu samoprepoznavanja jeste Drugi. Tek u susretu s Drugim, smatra Hall, počinjemo uviđati specifičnosti koje nas izdvajaju kao pojedince, ali i kao zasebne vjerske, tradicijske, etničke ili nacionalne zajednice. Iako Drugi igra ključnu ulogu u prepoznavanju i afirmaciji vlastitosti, on je od političkih elita kroz povijest korišten kao neprijatelj čija je uloga unutarnje homogeniziranje zajednice.

To je posebno izraženo u društvima obremenjenih historijom, kakva su balkanska društva, gdje se na relativno malom prostoru susreću vjerske, kulturne, tradicijske, jezičke, etničke i nacionalne različitosti i drugosti. Na jednom takvom prostoru ključ zdravog suživota jeste dijalog između pripadnika različitih zajednica. Dijalog se ostvaruje kroz kontakte pojedinaca, ekonomsku i kulturnu razmjenu, ali je od izuzetne važnosti da on opstoji na razini političkog dogovora. Samo zdrav politički dijalog između dviju ili više zajednica može biti garant mira i stabilnosti. U tom smislu, posebno je zanimljiva Bosna i Hercegovina jer se u njoj sažimaju gotovo sve različitosti i drugosti koje određuju Balkan. Ako ne sve, onda barem većina onih zbog kojih su vođeni posljednji ratovi.

Stoga u dijalogu među narodima u Bosni i Hercegovini, ali vjerovatno i na Balkanu u cijelosti, ključnu ulogu imaju Bošnjaci i Srbi, kao dva naroda koja trenutno čine više od četiri petine bosanskohercegovačkog stanovništva. Bošnjačko-srpski dijalog trebao bi biti važan Bošnjacima i Srbima podjednako i zbog činjenice da u današnjoj Srbiji kao matici srpskog naroda živi značajna manjinska zajednica Bošnjaka, a da su u Bosni i Hercegovini kao matici Bošnjaka i Srbi konstitutivni narod. Upravo zbog toga, Srbi imaju možda i veću odgovornost za vođenje tog dijaloga.

No, šta taj dijalog podrazumijeva? Koje su crvene linije jednih, a koje drugih? Ko je pozvan da u ime i jednih i drugih vodi dijalog? Koliko se međusobno poznajemo? Ima li potrebe za vanjskim medijem preko kojeg trebamo voditi dijalog? Možemo li uopće govoriti o dijalogu ako među političkim i akademskim predstavnicima srpskog naroda postoje oni koji eksplicitno negiraju Bošnjake kao narod? Da li takvi smatraju da se dijalog i danas može voditi asimilacijom Bošnjaka kao što je to činjeno početkom 20. stoljeća kroz “Gajret”, naprimjer? Sve su to pitanja na koja valja tražiti odgovore. Zato smo u Stavu inicirali otvaranje ove važne teme, dajući prostora političarima, akademskim radnicima, žrtvama genocida, analitičarima i intelektualcima da iznesu svoje stavove i razmišljanja o potrebi i perspektivama bošnjačko‑srpskog dijaloga.

POZICIJA I OPOZICIJA U SRBIJI JEDINSTVENE U NEGIRANJU GENOCIDA U SREBRENICI

Predstavnici vladajućih i opozicionih partija u Srbiji smatraju da je dijalog između Bošnjaka i Srba moguć, neophodan i poželjan. On je, kako kažu, posebno važan zbog sukoba i ratova između dvaju naroda. Narodni poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Vladimir Đukanović smatra da je sukob između Srba i Bošnjaka, generalno kroz historiju, bio jedan od najbesmislenijih i najglupljih sukoba koji je postojao. “Očito su sa strane politički akteri, pre svega zbog uticaja na zvanično Sarajevo, uticali na tu vrstu sukoba. Ipak, mi ne treba da živimo kao dobre komšije, već jedni sa drugima. Samim tim je ne samo moguć već i poželjan dijalog između Srba i Bošnjaka”, rekao je Đukanović. Ipak, pored nominalnog izražavanja dobre volje, na pitanje da li postoji šansa da Srbija prizna genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, Đukanović je rekao da ne vidi razlog zašto bi Srbija to radila.

“Ako neko želi da uslovljava dijalog time da priznamo nešto što se nije dogodilo, da bi svoju političku satisfakciju ostvario na takav način, to nije u redu, samim tim je polazna osnova veoma loša. Ja jesam za to da se o tome razgovara, ali ako bismo sada otvarali stare rane od Drugog svetskog rata, pa do toga ko je bio ustaško cveće, ne znam dokle bismo došli. Posebno kada bismo otvorili priču oko Srebrenice vezano za celo Podrinje, pa sve ono što se dešavalo do 1995. godine, nisam baš siguran da bi ljudima u Sarajevu to bilo po volji. Dakle, to bi bila veoma loša polazna osnova. Šta je bilo – bilo je, ostavimo istoričarima neka oni razgovaraju o tome, a dajte da se mi usmerimo na budućnost i kako da mlade generacije zadržimo da ostanu ovde. To je daleko pametnije i celishodnije, jer ako smo stalno u konfliktu i sukobu, mladi nam odoše, i iz Srbije i iz Bosne i Hercegovine”, poručuje Đukanović.

On kaže da ne vidi razlog postojanja crvene linije ispod koje Srbija ne treba da ide u dijalogu Srba i Bošnjaka. “Crvena linija je za ograničene ljude, a znate, kada bi sad neko baš Srbiju uslovljavao da se sama posipa fekalijama, to bi bilo van pameti. Zašto bi to neko radio? Samim tim je polazna osnova loša. Dajte da pričamo, da budemo normalni i ravnopravni u svemu i mislim da će sve biti u redu”, ističe Đukanović.

Predsjednik opozicione Demokratske stranke Srbije (DSS) Miloš Jovanović kaže za Stav da je dijalog između Srba i Bošnjaka izuzetno težak i da će i dalje biti težak zbog različitog shvatanja bliske im prošlosti i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, ali i zbog različitog razumijevanja dalje im prošlosti. “Ne postoje šanse da Srbija prizna genocid, jer on nije ni počinjen. I koliko god znam da Muslimani iz Bosne i Hercegovine ovo ne žele da čuju, to je naprosto činjenica. To pitanje je dobar primer zašto će taj dijalog dugo trajati i biće mukotrpan, ali ćemo svakako morati da razgovaramo i nađemo minimum zajedničkog jezika. Crvena linija ispod koje Srbija ne treba da ide su dostojanstvo naše zemlje i srpskog naroda i istorijska istina, naravno, uz punu zaštitu Republike Srpske, čijeg je postojanja Srbija garant”, rekao je Jovanović.

Jovanović se u izjavi očito nije zadržavao tek na političkoj demagogiji, već je historiju sukoba između Srba i Bošnjaka istaknuo kao veoma bitan faktor koji otežava međusobni dijalog. Ipak, i on, poput Đukanovića, tvrdi da se genocid u Srebrenici nije desio. Ovi primjeri ilustriraju kako u Srbiji nema razlike između pozicije i opozicije, što je za Stav posebno istaknuo analitičar i direktor Balkanskog centra za Bliski istok Ivan Ejub Kostić iz Beograda. Đukanović i Jovanović su karakteriziranje zločina u Srebrenici kao genocida predstavili kao bošnjačku interpretaciju historije s kojom se Srbi ne moraju složiti, zaboravljajući pritom da se ne radi o bošnjačkoj interpretaciji (s kojom se Srbi legitimno ne moraju složiti), već o sudskoj presudi Međunarodnog suda pravde. Međutim, kad je riječ o dijalogu između Bošnjaka i Srba, lider DSS-a Miloš Jovanović kaže da ima problem i s terminom Bošnjak, što je jasno i iz citirane izjave gdje on Bošnjake naziva Muslimanima, svodeći ih na vjersku zajednicu.

“Ja iskreno imam problem s tim terminom i kada se primenjuje na Muslimane u Bosni i Hercegovini, a kamoli kada se želi primeniti na građane Srbije – i suštinski etničke Srbe u Raškoj oblasti. Što se njihovog položaja tiče, ne vidim da tu ima bilo kakvog problema i on je jednak mom, u nekim slučajevima možda i bolji. Naravno, uvek neko može da insistira na razlikama, da insistira na zahtevima koji su nerazumni, ali to je već van mog domašaja. Ostaje činjenica da se mora razgovarati, makar se i ne slagali u svemu, i da je postojanje razgovora najvažnije”, rekao je Jovanović. Ali o kakvom dijalogu možemo govoriti ako Jovanović, koji je eksponent jedne politike, Bošnjake ne priznaje kao narod? Očito Jovanović baštini velikosrpske ideje koje su Bošnjacima nametane kroz povijest na različite načine, negirajući im nacionalnu i etničku samosvojnost. A u takvoj konstelaciji odnosa nema mjesta za dijalog. Stoga je Ivan Ejub Kostić u svojoj izjavi koju možete čitati kao zaseban osvrt uz ovaj tekst istaknuo da je nerealno očekivati pozitivan ishod u razgovorima između Srba i Bošnjaka sve dok se ne eliminira politika srpskog ekskluzivizma.

SREBRENICA VIŠE NIJE LOKALNA PRIČA

Alija Tabaković, delegat u Vijeću naroda Republike Srpske i bivši predsjednik Skupštine opštine Srebrenica, smatra da, bez obzira na sve naše razlike, dijalog između Srba i Bošnjaka nema alternativu. Međutim, Tabaković smatra da još nemamo realnu pretpostavku za iskren dijalog. “Osnova za iskren dijalog jeste iskrenost i prihvatanje istine. Od agresije i genocida kojeg su nad Bošnjacima Srebrenice počinile njihove komšije jeste prošlo više od dvadeset godina, ali priča o posljedicama genocida još je živa zato što se i dalje traga za približno hiljadu posmrtnih ostataka žrtava genocida. Bošnjaci prilikom obilježavanja godišnjice genocida još ukopavaju svoje žrtve. Slobodno možemo reći da je jedan od preduvjeta za iskren dijalog i otkrivanje informacija o lokacijama masovnih grobnica, kako bi porodice identificirale i na civiliziran način pokopale svoje najmilije”, kaže Tabaković.

On ističe kako je priznanje genocida veoma važan korak ka dijalogu, te da je srpska politika bila na dobrom putu, ali da je okrenula kurs u posljednje vrijeme. “Danas više nego ikada imamo na sceni negiranje genocida i presuda za genocid. Ako govorimo na lokalnom nivou, onda moramo kazati da se jedno vrijeme počelo dobro raditi u tom smjeru. Nažalost, u posljednje dvije ili tri godine sve je narušeno, sve što se činilo u proteklih petnaest godina bačeno je niz vodu. Evidentno je podizanje nacionalnih tenzija, a sva zajednička priča o suživotu i dijalogu je stala. Dokazivanje istine o genocidu u Srebrenici barem ovdje ne bi trebao biti problem. Naše komšije srpske nacionalnosti najbolje znaju šta se desilo s njihovim dojučerašnjim komšijama i radnim kolegama. Znaju da ih više nema među živima. Znaju da su ubijeni, isto kao što mi znamo da su zločin genocida najmanje činili Srbi iz Srebrenice”, poručuje Tabaković, ističući da teret te odgovornosti sa svojih leđa moraju skinuti Srbi iz Srebrenice.

Tabaković kaže da karakterizacija zločina u Srebrenici kao genocida nije rezultat bošnjačke interpretacije, već presude međunarodnog suda, što se mora poštivati želimo li voditi iskren dijalog. “Srebrenica više nije i ne može biti lokalna priča. Ona je priča cijelog svijeta. Srebrenica još nije prestala biti zaštićena zona Ujedinjenih naroda, o njoj su UN-ovi sudovi donijeli povijesne presude. Danas se širom svijeta podvlače mnoge paralele sa Srebrenicom, što iz moralnih, što iz političkih poređenja. Bošnjaci i Srbi u Srebrenici moraju biti svjesni značaja toga i iskoristiti tu ulogu i značaj Srebrenice, a sve kako bi otvorili i ostvarili iskren i trajan dijalog koji će rezultirati boljom budućnošću djece i generacija koje dolaze”, poručuje Tabaković.

KO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST ZA NEGIRANJE GENOCIDA

Načelnik Opštine Srebrenica Mladen Grujičić, govoreći o dijalogu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini između Srba i Bošnjaka, kaže da je dijalog potreban, ali da “korijen problema leži u uplitanju međunarodne zajednice u svaki vid dijaloga između Srba i Bošnjaka, kako u cijeloj Bosni i Hercegovini, tako i u Srebrenici”. On ističe da dijalogu treba pristupiti trezveno, razmišljajući svojom glavom, bez utjecaja ili pritisaka međunarodnih faktora. “Mislim da Srbi i Bošnjaci mogu da se dogovore. Oko nekih pitanja će biti razilaženje dugi niz godina, kao što imamo slučaj i kada je u pitanju prošlost nekih 50, 60, 70 ili stotinu godina unazad, tako će biti i kada su u pitanju dešavanja u proteklom ratu. Međutim, postoje pitanja oko kojih se može naći konsenzus. Da na neki način stavimo u mirovanje tematiku proteklog rata samo na godinu ili dvije, i da se sve snage usmjere prema ekonomiji, onda, kada bismo otvorili ponovo pitanje prošlosti, mislim da bi to lakše išlo i da bi se lakše pričalo. Ekonomija nam je potrebna. Mi smo se ovdje u Srebrenici usmjerili na poboljšanje uslova života građana. Imamo određene uspjehe i odmah se manje priča o prošlosti i tim nekim stvarima o kojima se ne možemo dogovoriti. Međutim, kako god, uvijek neko sa strane dođe, postavi neko pitanje, zametne neku kavgu, potencira se uvijek nešto oko čega treba da se zavade Bošnjaci i Srbi. Mislim da to više ne pije vodu. Malo ko se više prima na takve stvari. Ovom narodu ovdje, i Srbima i Bošnjacima, trebaju mir, suživot, bolji život i dobra ekonomija. Nakon toga, lakše bi se govorilo i o prošlosti”, kaže Grujičić.

Poput Đukanovića i Jovanovića, i Grujičić traži da se razgovor o dešavanjima u proteklom ratu ostavi po strani. Čini se da je za predstavnike srpske politike, i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, protekli rat crvena linija za razgovor, a razlog za to je, naravno, u činjenici da je srpska politika devedesetih godina najodgovornija za masovna ubistva i zločine protiv čovječnosti. Ipak, predstavnici aktualne srpske politike trebali bi napokon shvatiti da se za zločine i genocid ne okrivljuju oni lično, niti narod kojeg predstavljaju, već upravo Miloševićeva i Karadžićeva politika. Sve dok to ne učini srbijansko političko rukovodstvo, teško je to očekivati i od onih koji vode politiku među bosanskim Srbima.

Iako Grujičić kaže da on nije produžena ruka nikakve politike, ni Banje Luke, ni Beograda, niti bilo koga, već građanin Srebrenice i lokal-patriota koji pokušava uraditi nešto korisno za svoj grad, jasno je da su njegovi stavovi usklađeni sa stavovima političkog Beograda i Banje Luke, što je i sam nagovijestio u ostatku izjave: “Ja imam svoj stav o prošlosti,i taj stav nije zasnovan na mržnji prema Bošnjacima nego na mojoj percepciji i saznanjima koja imam. Niti mi je nametnuo neko to, niti slijedim nekoga u mišljenju. Nadam se da će istina kad-tad izaći na vidjelo i da ćemo se svi uvjeriti da je ovdje bila neka viša politika koja je sve ovo kreirala, pa i sam rat koji nam je donio zlo. Sada, da bi se neki opravdali za rat, oni forsiraju određenu priču, ali nadam se da će istina za određeni niz godina izaći na vidjelo. Naravno, ukoliko se to dokaže, ja ću bez ikakvih problema prihvatiti ili ovo ili ono, to sam rekao više puta. Smatram da je ovdje viša politika uplela svoje prste i da forsiraju kvalifikaciju kakvu forsiraju, te da to više odgovara više njima nego i Bošnjacima i Srbima”, kaže Grujičić.

Važno je primijetiti da Grujičić ističe kako će on, kada je u pitanju status zločina počinjenog u Srebrenici, “ukoliko se to dokaže, bez ikakvih problema prihvatiti ili ovo ili ono”. S obzirom na to da je najviši međunarodni sudski organ već presudio po pitanu tog statusa, stvar bi trebala biti riješena. Međutim, Grujičić je ranije izjavio kako ne smatra da se u Srebrenici desio genocid, pa je očito da je načelnik Srebrenice spreman prihvatiti onu istinu koja se dokaže u Banjoj Luci ili Beogradu. To znači da za negiranje genocida u Srebrenici najveću odgovornost trenutno ima politika Aleksandra Vučića i SNS-a u Srbiji i Milorada Dodika i SNSD-a u Banjoj Luci, ali činjenica kako nijedna srbijanska stranka koja je dosad bila na vlasti nije priznala da se u Srebrenici dogodio genocid svjedoči da je riječ o svojevrsnom nacionalnom programu. Onog trenutka kada vrh srpske politike u Srbiji i u Bosni i Hercegovini prizna genocid, Grujičić i drugi lokalni operativci učinit će to isto.

DIJALOG U ODREĐENIM OBLICIMA IPAK POSTOJI

Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Dušan Spasojević ističe da dijalog Srba i Bošnjaka postoji u nekim formama i oblicima, prije svega mimo visoke politike. “Mislim da se različiti oblici saradnje i komunikacije održavaju na svakodnevnom nivou, samo mi to ne primećujemo. Zapravo, najviše primećujemo ono što je najuočljivije, a to su svađe političara i nesuglasice koje postoje između dve države”, smatra Spasojević. On nije siguran da li je moguće raščistiti prošlost među ovim dvama narodima, jer misli da će oko različitih stvari uvijek postojati različite interpretacije.

“Naročito u onom trenutku kada stvari dobijaju pravnu dimenziju, kao što je to da li je u Srebrenici bio težak zločin ili genocid ili nešto treće. U tom smislu, uloga sudskih procesa je da kazne individualne krivce i one organizacije koje su nešto uradile ili nisu uradile. Kada govorimo o odnosu dva društva ili dva naroda, stvari moraju da se gledaju šire. U tom smislu mislim da je komunikacija nužna i moguća i da će ona dovesti do toga da se sporovi s jedne strane smanje, ali i da se o njima otvoreno priča. Ova situacija koju sada imamo je verovatno najgora moguća, s izuzetkom oružanog konflikta, a to je da radikalne grupe unutar oba naroda promovišu te krajnje radikalne verzije i zapravo ne komuniciraju s onima sa druge strane reke. U tom smislu, mislim da je, istorijski gledano, veoma teško napraviti nekakav adekvatan sled okolnosti. Na kraju krajeva, ni Srbi ni Bošnjaci nisu odlučivali o tome šta će biti sled koji se desio nekim istorijskim kontekstom, tako da, to nam je – što nam je, moramo da prevaziđemo ovu situaciju kakva jeste”, vjeruje Spasojević.

On ističe da crvena linija ispod koje Srbija ne treba da ide u dijalogu zavisi od njenih interesa, a koji opet zavise od toga ko je u vrhu Vlade Republike Srbije, da li su to desne stranke ili lijeve građanske opcije. “U svakom slučaju, Srbija jeste garant Dejtonskog sporazuma i u tom smislu bi trebala u najboljoj nameri da nastupa. To znači da istovremeno pomaže u zaštiti interesa građana srpske nacionalnosti u Bosni, ali i da pravi neki balans dobrog komšije koji pomaže da se reše problemi, a ne da se oni ojačavaju i da igra samo u korist političke opcije bosanskih Srba. U tom smislu nisam siguran da li je uopšte moguće definisati crvenu liniju mimo tog formalnog odnosa koji Srbija i Bosna kao države imaju”, rekao je Spasojević za Stav.

POLOŽAJ BOŠNJAKA U SRBIJI POKAZUJE DA JE DIJALOG MOGUĆ

Naši sagovornici smatraju da je položaj Bošnjaka koji žive u Srbiji, prije svega u Sandžaku, prihvatljiv, odnosno da Bošnjaci dijele sudbinu srpskog naroda koji živi na tom prostoru. Poslanik SNS-a Vladimir Đukanović tvrdi da Bošnjaci žive kvalitetno i da imaju uvjete da razviju izvanredan biznis. “Ako ima primjedbi, Srbija ne da je spremna da im poboljša status nego ćemo još više raditi na tome da im bude bolje i da mogu da razvijaju svoju delatnost i da osjećaju Srbiju kao svoju zemlju. Bilo bi poželjno da oni budu i neka vrste spone između Srbije i Bosne, to bi bilo u interesu obe države”, kaže Đukanović.

Profesor Dušan Spasojević ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci, kao i ostale manjine u Srbiji, u nekoj vrsti koalicionih odnosa s različitim vladama Republike Srbije, gdje pokušavaju da izvuku nešto za sebe. “Dok postoje unutrašnje politike podele u bošnjačkoj zajednici, oni ne mogu posebno jasno artikulisati neke dodatne interese. Ne vidim da je njihov položaj lošiji od položaja građana srpske nacionalnosti, ali jeste u nekoj meri specifičan. Mislim da se poslednjih godina previše insistira na tom odnosu i identitetu Bošnjaka, koji je nekako vezan za Tursku. Mislim da je to loše i da to na neki način menja onu dosadašnju sliku tog dela Srbije. To je nešto što meni kao njihovom sunarodniku smeta, mislim da je to loša politika. Mislim da se Beograd i Sarajevo dovoljno dobro razumeju i poznaju, živeli su toliko godina u zajedničkoj državi i da nije potrebno sada praviti neke spone. Dakle, ni Srbi u Bosni, ali ni Bošnjaci u Srbiji, ne treba da budu spone, jer Beogradu i Sarajevu nije potrebna dodatna spona”, kaže Spasojević.

Profesor Sead Šemsović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu i vijećnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru smatra da je primjer Bošnjaka Sandžaka jedan od najboljih primjera bošnjačko-srpskog dijaloga i međunacionalnih dijaloga na južnoslavenskom prostoru. “Posebno se ističu rezultati na polju statusa bosanskoga jezika, koji je u nastavi prisutan već punih petnaest godina, gdje se krenulo od izbornog predmeta pa došlo do kompletne nastave na bosanskom jeziku. Znajući koliko je nepovoljan status bosanskog jezika na ukupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, pa i u samom Kantonu Sarajevo, možemo razložno konstatirati da primjere pozitivne prakse u bošnjačkom djelovanju u Sandžaku treba na neki odgovarajući način prenijeti na prostor Bosne i Hercegovine, a sve u cilju popravljanja trenutnih političkih prilika”, kaže Šemsović. Ovaj primjer ilustrira da je dijalog moguć i ostvariv, barem na kulturnom planu, a da je neophodno da bude sveobuhvatan želimo li graditi demokratsko društvo, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Srbiji.

Ivan Ejub Kostić, direktor Balkanskog centra za Bliski istok: Nema napretka sve dok se građani Srbije beskompromisno ne suoče sa zločinačkom prošlošću

Ja odavno pišem i govorim o tome da je Bosna i Hercegovina glavni plen srpske nacionalne politike, uprkos insistiranju javnosti na kosovskom pitanju. Naravno, u tome ne mislim da sam niti prvi niti jedini. Po mom mišljenju, u Srbiji se pitanje Bosne i Hercegovine već dve decenije unazad sistematski i s predumišljajem stavlja u drugi plan u odnosu na pitanje rešenja statusa Kosova, za koje se tvrdi da stoji na putu daljeg prosperiteta države. S različitih pozicija apsolutno svi politički akteri u Srbiji smatraju da je kosovski “čvor” najvažnije pitanje za budućnost zemlje – od krajnje desnice do progresivnih liberalnih intelektualaca. U isto vreme, mlađe progresivne snage koje su se pojavile u poslednjih nekoliko godina u Srbiji supstituisale su pitanje naopake srpske nacionalne politike problemom korupcije i stavljanjem akcenta na ekonomski razvoj i prava radnika, (utilitarno i svesno) zanemarujući sučeljavanje s višestrukim nivoima kancerogene politike srbijanskog ekskluzivizma koju možemo da pronađemo već u udžbenicima Prirode i društva za treći razred osnovne škole.

No, za razliku od većine javnih ličnosti u Srbiji, moje duboko ubeđenje je da Srbija ne može da ide napred ne dok ona ne reši kosovski “čvor”, ili se pak ne obračuna sa sveprisutnom korupcijom koja je u manjoj ili većoj meri prisutna u svim društvima širom sveta, već da ona jedino može da krene napred nakon što prođe kroz suštinsku, unutrašnju katarzu zbog zločina protiv čovečnosti koje su Srbi počinili u više navrata tokom 20. veka i – što je još važnije – dok u potpunosti ne odustane od politike posvetovljenog svetosavskog nacionalizma. Dok se to ne desi, mi ne možemo da govorimo o bilo kakvoj stabilnosti u regionu. Jer, uvek moramo biti svesni da je većini političkih aktera u Srbiji pitanje budućnosti Republike Srpske od ključne važnosti. Ova činjenica, naravno, sa sobom potencijalno nosi veoma negativne posledice po suverenitet Bosne i Hercegovine. U navedenom kontekstu, važno je istaći i to da, bez izuzetka, svi značajniji politički činioci u Srbiji do dana današnjeg odbijaju da prihvate da je Republika Srpska teritorija na kojoj su počinjeni najkrvaviji ratni zločini i genocid, pri čemu u njoj vide oličenje “herojske pobede” na putu ujedinjenja Srba s ove i one strane Drine u jednu državu. Zato, teze da su Kosovo i korupcija glavna pitanja s kojima Srbija mora da se suoči su, po meni, netačne. Ono što ovu državu zaista drži u stanju političke i moralno-etičke dekadencije jeste nakaradna, dijabolična i zlokobna ekspanzionistička nacionalna ideologija kojom se ova država vodi već vek i po. Za Srbiju i region nema stabilnosti i napretka sve dok građani Srbije ne postanu svesni da je beskompromisno suočavanje sa zločinačkom prošlošću zarad drugačije budućnosti najviši čin patriotizma. Isto važi i za potencijalni dijalog Bošnjaka i Srba. Dok se politika srpskog eksluzivizma apsolutno ne eliminiše, nerealno je da se očekuju bilo kakvi pozitivni ishodi u razgovorima dve strane o uzajamnom uvažavanju i razumevanju i poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Salem-efendija Dedović, mostarski muftija: Dijalog je nužan, pitanje je ima li za njega spremnosti

Pitanje dijaloga uvijek je važno i valja mu davati poticaj i podgrijavati sve pozitivne napore, njegove promotore, aktere i mirotvorne koncepte koji teže da doprinesu stvarnom i suštinskom dogovoru kako među pojedincima, tako i među narodima, vjerama i državama. Ključna pitanja dijaloga kao procesa koji teži da uspostavi napredak u odnosima su istinska volja i povjerenje, dakako bazirano na međusobnom priznanju, poštovanju i uvažavanju. Bez toga je dijalog nemoguć i predstavlja neku mimikriju koja služi za jeftinu dnevnopolitičku i populističku svrhu, i dugoročno ne može polučiti konkretnim i valjanim ishodom. Pitanje dijaloga između bošnjačkog i srpskog naroda aktuelno je pitanje za dva naroda koji dijele dugu historiju zajedničkog života na ovim prostorima i čiji su putevi isprepleteni kroz raznolike oblike susretanja, razmjene, saradnje, komunikacije. Neke dionice tih puteva u prošlosti, kako onoj dalekoj, tako i ovoj bliskoj, nisu bile obilježene vrijednostima dobrosusjedstva, pod čime na prvom mjestu podrazumijevamo mir i sigurnost, već krutostima i surovostima, te posezanjem za teritorijalnim pretenzijama i osvajanjima, sve na račun Bosne i Bošnjaka.

Uvažavanje Bosne i Hercegovine kao države i jedinstvenosti njenog prostora, u geografiji raznolikosti koja je pokazala da umije naći unutarnji zajednički jezik i plodotvorni mirotvorni koncept, uvijek kada je nisu razdirale vanjske radikalne politike i unutrašnje separatističke težnje, trebao bi biti zajednički interes i Bošnjaka i Srba. A mir bi morao biti zajednički sadržilac svima. Kao što bi u današnjem svijetu narušenih moralnih i općehumanističkih vrijednosti čovjeka i čovječanstva život i pravo na život, sloboda, čast, savjest, dostojanstvo, imovina, kvalitet života i blagostanje morali biti ispred svega i cilj kojem svi težimo. Dijalog između dvaju naroda potrebno je da bude vođen i podržan iz različitih aspekata javnog života dvaju naroda – političkog, naučnog, vjerskog, kulturnog.

Da li za to ima spremnosti jeste pitanje, ali da postoji nužna potreba i opći interes, mislim da svaki ozbiljan i odgovoran čovjek koji se boji Boga i teži svijetu u kojem nećemo strahovati za svoje potomke ne može imati nikakvu dilemu. Naše iskustvo koje se temelji na kontaktima i međureligijskoj saradnji s Eparhijom zahumsko-hercegovačkom i primorskom u Hercegovini u posljednjih deceniju jeste bio korak, možda mali, ali dragocjen, koji se pokazao smislenim i opravdanim, jer je otvarao vidike i pružao nadu onim običnim ljudima i na djelu demantirao koncepte da je zajednički život u jednoj i jedinstvenoj zemlji nemoguć. To neko sjeme palo je na plodnu zemlju, a njegov rast ovisi o mnogo faktora, onih svih naprijed redom pobrojanih. Sjeme i plodna zemlja traže vrijedne ruke, ljubav i posvećenost.

Prof. dr. Sead Šemsović, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, vijećnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Novom Pazaru: Međunacionalni projekti uvjet su opstanka i manjih i većih zajednica

Bošnjačko-srpski i srpsko-bošnjački dijalog formulacija je koja podrazumijeva susret dvije interesne zajednice u različitim okolnostima. Uvjet za ovakav dijalog jeste rangiranje pozicija učesnika u dijalogu i odabir oblasti: kultura, obrazovanje, umjetnost, nauka, istraživanje, projekti… Dijalog srpskih i bošnjačkih predstavnika bilo koje oblasti života na prostoru Bosne i Hercegovine nalazi se na izuzetno niskim granama. Razlog je poteškoća u odvajanju emocija od racionalno-analitičkog pristupa. Ovakav dijalog znatno je napredniji u komunikaciji između Bošnjačkog nacionalnog vijeća i države Republike Srbije, posebno u posljednjih desetak godina. Temeljno postignuće ovih dijaloga koji se neprestano vode jeste priznavanje bosanskog jezika kao jezika Bošnjaka, do čega se još uvijek nije došlo na prostoru bosanskohercegovačkog manjeg entiteta Republika Srpska. Ovakav je dijalog dalje proizveo cjelovito obrazovanje na bosanskom jeziku u Sandžaku: Novi Pazar, Tutin, Sjenica i Prijepolje. Ove 2018/2019. školske godine u predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učestvuje oko 17.000 učenika.

Do sada je cjelovitu proceduru odobravanja prošlo približno 250 udžbenika, izrađeni su ishodi i standardi obrazovanja, te priručnik za nastavnike bosanskog jezika kako bi pripremili učenike za maturu nakon gimnazije. Isključivo su dijalozi doveli do ovih izvanrednih rezultata. Susreta je u ovih desetak godina bilo na desetine, od ministara, direktora zavoda, direktora izdavača, različitih stručnih tijela… Najnoviji rezultati jesu aktivnosti oko pripreme akreditacije za studijski program Bosanski jezik i književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, a što je ministar prosvjete Mladen Šarčević okarakterizirao kao projekt od “državnog interesa”. Upravo stoga, međunacionalni projekti uvjet su opstanka i manjih i većih zajednica. U svijetu je sasvim prirodan multiperspektivni pristup historiji, jer se na taj način razumiju nacionalne i potrebe i htijenja i jednog i drugog naroda u određenom sporu.

 

PROČITAJTE I...

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

Prvi čovjek Jajca, načelnik Općine Edin Hozan u intervjuu za Stav ističe kako se nada da ćemo svi skupa svojim radom i angažmanom iz dana u dan stvarati sve bolje uvjete za život kako u Jajcu, tako i u cijeloj “jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini”. Za život u BiH, kaže on, treba malo više odlučnosti i hrabrosti, možda malo i žrtve u jednom periodu dok se neke stvari ne poslože. Njegova je poruka da se ovdje, uz dovoljno truda, malo više patriotizma, malo više ljubavi prema našoj zemlji, mogu ostvariti sve želje koje jedan običan čovjek može imati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!