DOSJE “STAVA”- bošnjačko-srpski dijalog: Cvijet težak milion tona

Munira govori nešto Vučiću i daje mu “srebrenički cvijet” u ruku. Vučić se sagne, zagrli Muniru i uzme cvijet, ali ga ne stavi na rever. Korak dalje čeka ga Hatidža. Pored nje je i Hajra. Hatidža, onda, cvijet, bez oklijevanja, stavlja Vučiću na rever. Vučić se ukočio. Ispravio se, ali je skamenjen. On nema izbora. Doveden je pred svršen čin – sasvim spontano i neplanirano. Najvažnije stvari u životu i u historiji čovječanstva dogode se spontano

Piše: Hasan NUHANOVIĆ

 

Bio sam zatečen upitom koji sam dobio od Filipa Mursela Begovića, glavnog urednika časopisa Stav, ne znajući da li da mu odgovorim da u ovoj javnoj diskusiji ne mogu učestvovati ili da ću, ipak, dati neki svoj doprinos.

Statistički gledano, ljudski gledano, ako iz četveročlane porodice preživi jedan član, a sve ostale, skoro pa na njegove oči, bez ikakvog razloga, ubiju Srbi, tijela bace u masovne grobnice, primarne i sekundarne, sve to kasnije negiraju i na ličnoj i na kolektivnoj ravni, nije za očekivati da taj jedini preživjeli član, pa čak i dvadeset četiri godine kasnije, prezentira neku formulu o odnosu Bošnjaka i Srba – a da ta formula bude racionalna i da doprinese pozitivno rješavanju jednog od najkompleksnijih i najtežih pitanja u ovoj državi, pa, ako hoćete, i u regiji.

Mogao sam kratko odgovoriti i retorički uz tvrdnju i stav da ovo pitanje nema nikakvu osnovu, da je to pitanje koje vještački, unaprijed proizvodi odgovor koji potire svrhu samog pitanja, a koje bi trebalo biti dobronamjerno – a taj je retorički stav da za mene postoje samo građani Bosne i Hercegovine, da je potrebno da se borimo za uspostavljanje pravne države na svakom kvadratnom metru njene teritorije, te da će, kada se to jednog dana dogodi, sve ostalo, pa i odnosi Bošnjaka i Srba, biti riješeno.

No, ovdje, i u pitanju i u odgovoru, neizbježno, imamo onaj element kolektiviteta za koji mnogi tvrde da ne bi trebao da bude koncept organizacije života u BiH, i ja se s tim slažem – ali Ustav, ipak, navodi kolektivitete. Pa čak i da ih ne navodi, čak i da Ustav BiH prepoznaje isključivo građane, a ne i kolektivitete, problem odgovornosti kolektiviteta postojao bi kao posljedica dešavanja iz devedesetih prošlog stoljeća.

Istovremeno, odgovornost za srebrenički genocid, naprimjer, utvrđuje se na Haškom sudu isključivo u odnosu na pojedince, a na onom drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, koji je isto lociran u Hagu, određuje se u odnosu na države. Dakle, od tri moguće vrste odgovornosti: pojedinac, država i kolektivitet, odgovornost za ovo treće se ne utvrđuje na sudu. No, i to je pitanje za sebe jer – ako u presudi Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine piše da je genocid počinila vojska i policija Republike Srpske, a piše crno na bijelo, da li onda govorimo o pojedincima, državama ili kolektivitetu? Većina će pravnika, vjerujem, reći da ne govorimo o kolektivitetu već eventualno o pravnom licu. Vojska Republike Srpske više ne postoji, ali policija Republike Srpske postoji.

A cijela Republika Srpska zasnovana je na konceptu ekskluzivnog srpskog kolektiviteta od samog njenog imena pa nadalje. U Republici Srpskoj jedino genocid počinjen devedesetih nije srpski.

U ovih nekoliko paragrafa već sam ušao u sferu apstraktnog, sferu prava, sudske pravde, dejtonske strukture BiH itd. Zato bih se sada vratio na ono što je opipljivo i razumljivo običnom čovjeku, iz čega bi se mogle nazrijeti konture problema i rješenja.

 

MAZOHIZAM – IZBOR NE POSTOJI

Više sam puta čuo, nasuprot mojim očekivanjima, kako baš oni “neutralni” stranci kažu: Kako je moguće da vi Bošnjaci i dalje želite da živite u istoj državi sa Srbima nakon ovoga što su vam učinili? To se graniči s mazohizmom – vele oni.

Odgovor: Mi želimo da živimo u svojoj državi Bosni i Hercegovini, a u toj državi žive i Srbi. Dakle, to nije pitanje izbora. Izbor ne postoji.

 

DEJAN IZ VLASENICE – MOJ DRUG IZ PROŠLOG ŽIVOTA

S nekih sedamnaest godina imao sam svoj rok-bend u Vlasenici. Bio sam jedini “Musliman” u bendu (i jedini gitarista). Bubnjar je bio Dejan, pjevač Mišo, a bas-gitarista Savo. Zbog toga, Dejan mi je dao nadimak Hus jer je mislio da mi to odgovara s obzirom na to da je jedini “Musliman” u “Parnom valjku” gitarista Husein Hasanefendić Hus. Nije mi to previše smetalo, ali nije mi previše ni imponiralo. Hus je zvučalo slično kao Has, od Hasan, pa sam to prihvatio, ali i ja i Dejan i svi ostali u bendu znali smo zbog čega me tako zovu.

Imao sam prilično iskreno i intenzivno prijateljstvo s Dejanom. Jednom sam se ozbiljno posvađao s ocem i nisam htio ići kući tog dana. Prespavao sam kod Dejana. Njegova je majka prema meni uvijek bila veoma ljubazna. Saznat ću nakon rata da najvjerovatnije nije okrvavio ruke. I vjerujem da nije. Nađemo se jednom ili dvaput u Vlasenici (kako i gdje, druga je priča), a ja sam to uradio isključivo da bih pokušao saznati šta se dogodilo mojim roditeljima i bratu. I svi drugi kontakti sa Srbima, prijeratnim komšijama, dogodili su se isključivo iz tog razloga i niti jednog drugog.

Ja u Vlasenici ne bih imao drugu temu od pitanja – ko mi je ubio mater.

Saznam od Dejana da se početkom rata zabavljao s djevojkom koja se s majkom uselila u stan moje porodice u Vlasenici nekad 1992. godine. One su bile Srpkinje iz Sarajeva. Kaže mi Dejan: Ne znam ništa o tvojima, ali imaju fotografije. Njih dvije su to sve spasile što su zatekle u stanu i odnijele u Beograd kada su se tamo odselile nakon nekog vremena. Kažem mu ja: Dejane, ja ne tražim fotografije, već brata, oca i majku. Šutio je.

I tako ja jednog dana, kada se u meni sleglo, uvezujući se preko Dejana, dobijem dvije plastične kese iz Beograda. Donijela mi ih je na Ali-pašino Polje jedna žena. Bio sam duboko ganut ovim gestom – rijedak primjer ljudskosti, da neko spasi kompletnu arhivu porodice u čijoj se kući nastanio i čuva je godinama.

U kesama su bile sve fotografije moje porodice od prije rata – nekoliko stotina, kao i sve moje i bratove školske diplome, đačke knjižice, bankovne knjižice od roditelja, kompletan album sa značkama, radne knjižice mojih roditelja. Otvorim jednu staru radnu knjižicu moga oca s kraja šezdesetih, i u njoj piše: Ibro Nuhanović, Srbin.

I eto, imao sam fotografije roditelja i brata dok su njihova tijela i dalje ležala u neekshumiranim masovnim grobnicama.

Saznam jednog dana da se Dejan nalazi u Sarajevu. Odem do njega s jasnom namjerom i odlukom da to bude moj posljednji susret s njim u životu. Odlučio sam podvući crvenu liniju – da s prijeratnim komšijama iz Vlasenice prekinem sve kontakte, a nisam ih imao ni do tad osim kada sam od njih tražio informacije o roditeljima i bratu. Majka je, saznao sam, ubijena kod Vlasenice jula 1995. godine nakon što je u gradu bila zatvorena najmanje nekoliko dana. Ustrijeljena je, a onda polivena benzinom i zapaljena. Mali grad, nekoliko hiljada ljudi i sve se zna.

Imam kćerku, kažem mu. Dao sam joj ime po mojoj majci. Imam i ja kćerku, kaže on. Živimo u Banjoj Luci.

Ustao sam i izašao iz kancelarije u kojoj je Dejan privremeno radio. Sjeo sam u auto i negdje na semaforu na Pofalićima su mi udarile suze na oči tako da ni sad ne znam kako sam uspio doći do garaže. Plakao sam, valjda, jer sam tada znao da s Dejanom više nikada neću biti drug. Plakao sam zbog ubijenih roditelja i brata, a čini mi se da sam plakao i zbog Dejana, zbog njegove kćerke, zbog moje kćerke, zbog toga što su mogle biti drugarice, zbog toga što moja kćerka nikada neće imati nanu i dedu, amidžu.

Eto, plakao sam zbog svega toga. I neću više nikada plakati zbog toga – jer sam podvukao crvenu liniju. Sa Srbinom iz Podrinja, iz Vlasenice, Srebrenice / Bratunca, Zvornika (đavolji trougao u kojem se nalazilo i još uvijek nalazi na desetine masovnih grobnica) više nikada u životu neću sjediti u njegovoj ili u svojoj kući.

To je kao da uzmete jedan veliki nož i cijelog sebe, svoju bit, presiječete napola, a onda jednu polovicu sahranite duboko pod crnu zemlju. U toj polovici ostane tvoja mrtva porodica, zajedno sa svim prijeratnim Srbima koje si znao i koje više nikada nećeš znati. Nadam se da tim činom nisam ubio u sebi i pola čovjeka.

 

AHMED

Vrati se moj drug i vjenčani kum Ahmed, zvani Brico, u Srebrenicu prije desetak godina – sa ženom i dvoje male djece. Odsvirali smo zajedno nakon rata nekoliko rok-pjesama. I sad se, negdje iza zavjese, u Bricinoj radnji u Srebrenici nalazi bas-gitara.

Ahmed je preživio “marš smrti” kao mladić. Ranjen je u grudi i utvrđen mu je invaliditet od 50%. Nekoliko godina nakon rata, Ahmed, sad već kršan momak od preko sto kila, pridružio mi se više puta u aktivnostima kojima se krčio put za osnivanje Memorijalnog centra. Nekoliko puta mi je, bukvalno, čuvao leđa.

Kroz vrijeme koje protječe naučim od Ahmeda, i drugih Bošnjaka koji su se vratili u Srebrenicu, da oni imaju život čiji dio nisu samo Bošnjaci nego i Srbi. Meni su mušterije i Srbi i Bošnjaci. Za mene su oni svi jednostavno mušterije – kaže Ahmed.

Njegov sin Redžo krenuo je u Srebrenici u osnovnu školu i u razredu se sprijateljio s djecom srpske nacionalnosti. Ispriča mi Ahmed, tako, jednu anegdotu, a Brico k'o Brico, pun viceva koje mi obavezno ispriča dok me šiša: Pozvao Redžu jedan drug kući na rođendan. Ma idi, Redžo, šta ćeš, pozvan si, kažem mu ja. Krene Redžo da obuva cipele pred vratima. Ja mu kažem: Sine, stani. Kad iznesu da se jede, ako bude krmetine, pazi šta jedeš. Kaže meni Redžo: Ma znam, babo. A ja ga pitam: Pa kako ćeš znati da je krmetina?

Pa krme ima jabuku u ustima, odgovara Redžo, priča Ahmed i trese se od smijeha, a tresem se i ja dok mi Ahmedove oštre makaze zveckaju oko uha. Haj ti mene, Ahmede, prvo ošišaj pa mi onda pričaj viceve – uvijek mu to tražim, ali uzalud.

Išli smo mi jedni drugima na rođendane i prije rata i ovo nikada nije bio problem. A više od milion Bošnjaka živi na zapadu gdje se jede krmetina, pa to nije problem. Ovo pojašnjenje dajem da ne budem shvaćen pogrešno zbog anegdote koju sam prepričao jer mislim da je i smiješna i simpatična.

Ahmed je i motordžija. Organizirao je u posljednjih desetak godina nekoliko puta motoparadu za Srebrenicu u kojoj su učestvovali motoristi iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Za jednu je priliku uspio dovesti i “Divlje jagode” da sviraju u Srebrenici za te motoriste, te nekoliko poznatih bendova iz Srbije: “Električni orgazam”, “Partibrejkerse” i još neke.

Meni se ideja nije svidjela. Ja sam sve vrijeme radio na osnivanju i izgradnji Memorijalnog centra i mene u Srebrenici niko ne zna ni po čemu drugom. Ali, dok se sva konverzacija odvija u toku šišanja, ja nakon duže šutnje kažem: Pa dobro. Mene to što radiš ne zanima, ali vi ovdje gradite život, vraćate ga, odgajaš ovdje svoju djecu, život ide dalje, i ja, pošto ovdje ne živim, nemam pravo da ti pametujem ili bilo šta namećem. Poštujem to, Ahmede.

Ahmed i ja smo tako, kao dobri drugovi, brzo pronašli modus u našem odnosu da ove naše aktivnosti jedna drugoj ne smetaju, pa čak i da budu kompatibilne. Eto, to je tako.

Dok Ahmed četkom skida dlake s mojih ramena, na vrata ulazi jedna lokalna gospođa, Srpkinja: Može li farbanje? Izvolite, naravno, ali malo ćete sačekati – odgovara Ahmed.

Gleda gospođa u mene dok sjeda: A ja ovog gospodina odnekud poznajem. Da Vi niste onaj neki političar, ili novinar?

Nisam političar, a ni novinar. Doviđenja, ugodan dan – odgovorim, platim Ahmedu i izađem.

 

MAJKA I NJENA DJECA

Jedan dan u Potočare dođe grupa međunarodnih studenata. Među njima Nijemci, Brazilci, Amerikanci i – jedan student iz Srbije, negdje iz Vojvodine.

Nekoliko majki iz udruženja s Hatidžom Mehmedović pozvano je da im se obrati. Nakon mog predavanja, uđe jedna od majki. Tiha, sitna žena. Ubili joj Srbi jula 1995. dva jedina sina, muža…

Oni ustanu jedan po jedan i predstave se. Izgovore ime i navedu zemlju iz koje dolaze. A Majka šuti i gleda u njih. Pokriva usta rukom. Na ivici je plača, ali ne zaplaka.

Nakon što se njih dvadesetak predstavilo, u ćošku je onaj mladić iz Srbije. Ustane sa stolice bojažljivo, nesigurno. Izgovori ime i kaže da je – iz Srbije.

Nakon jednog kraćeg momenta šutnje, kada su svi u prostoriji čekali reakciju Majke na ovo “iz Srbije”, progovori tiho i nježno Majka: Hvala što ste došli. I ja sam imala dva sina. Bili su Vaših godina. E, moj sine – obraća se mladiću iz Srbije. Ma… svi ste vi moja djeca.

Mladiću iz Srbije zasuziše oči.

 

CRKVA I DŽAMIJA

U onome što se naziva bošnjačko-srpski odnos, ili dijalog, najvažniji je kućni odgoj. Naravno, važno je i šta djeca uče u školi. Zatim, imamo medije, javni diskurs. No, na prvo mjesto ja stavljam kućni odgoj. Taj odgoj moguće je provesti ako roditelji imaju svijesti i savjesti, i Srbi i Bošnjaci, i ako svojoj djeci žele dobro, čak i bez obrazovnog programa u školama.

Prije nekih deset-petnaest godina povezao sam svoju, tada malu, kćerku u grad. Vozimo se pored Fahdove džamije u Sarajevu. Ona me pita: Babo, je l’ tako da u džamiju idu dobri ljudi, a u crkvu idu loši ljudi?

Ne, nije tako – kažem joj. I među onima koji idu u džamiju i među onima koji idu u crkvu ima i dobrih i loših ljudi.

 

VUČIĆ I SREBRENIČKI CVIJET

Jedanaesti juli 2017. godine. Stojim na prozoru najvišeg sprata najviše zgrade u Potočarima. Sam sam. Posmatram masu od trideset hiljada ljudi na mezarju. Ispod zgrade desetine crnih limuzina koje su dovezle VIP-ove. Sprat niže je kancelarija mog kolege Avde, u kojoj je uključen televizor i na njemu je direktan prijenos 22. komemoracije srebreničkog genocida. Odem do kancelarije da pogledam šta se dešava u hali gdje su VIP-ovi. Bolje vidim na TV-u nego da sam u toj hali jer kamere zumiraju s jednog lica na drugo. Vidim Muniru, Hatidžu, Hajru. Ja sam u halu bio krenuo, ali me za ruku ščepa jedan federalni policajac u civilu (znali smo se odranije), nekako agresivno, grubo: Skloni se, kud si baš sad kren'o, eto američkog ambasadora. Oslobodi prolaz!

Uvrijeđen ovim postupkom, odem u upravnu zgradu, na taj najviši sprat s kojeg vidim skoro cijele Potočare i okolinu. A nekako mi najviše i odgovara biti sam tog dana.

Na TV-u, u direktnom prijenosu iz sale, vidim scenu od koje sam se, maltene, ukočio:

https://www.youtube.com/watch?v=IgiB3vK-6fU.

Munira govori nešto Vučiću i daje mu “srebrenički cvijet” u ruku. Vučić se sagne, zagrli Muniru i uzme cvijet, ali ga ne stavi na rever. Korak dalje ga čeka Hatidža. Pored nje je i Hajra. Hatidža onda cvijet, bez oklijevanja, stavlja Vučiću na rever. Vučić se ukočio. Ispravio se, ali je skamenjen. On nema izbora. Doveden je pred svršen čin – sasvim spontano i neplanirano. Najvažnije stvari u životu i u historiji čovječanstva dogode se spontano.

I to je taj moment koji je trebao ući u historiju, pa, ako hoćete, i u hronologiju bošnjačko-srpskih odnosa.

Pazite – Vučić nema izbora. On stoji u stavu mirno i dozvoljava da mu (rahmetli) Hatidža na rever stavi “cvijet”.

Šta je Vučiću u tom momentu prošlo kroz glavu, vjerovatno nikada nećemo saznati, ali Vučić je u tom momentu kapitulirao. Sva srpska i srbijanska kampanja i propaganda o negiranju genocida trebala je i vrlo lahko mogla da se strovali u ambis i ode u smetljište historije – barem na ovoj simboličnoj razini, a simbolika je često najvažnija jer nosi emocije i jer govori jednostavnim jezikom koji svi razumiju.

Vučiću je taj cvijet tog momenta bio težak milion tona.

Dok se kretao prema mezarju iz tog VIP prostora, Vučić je vjerovatno u glavi pravio razne scenarije o tome kako će na pres-konferenciji u Beogradu objasniti Srbiji i Srbima zašto je prihvatio da “srebrenički cvijet” bude na njegovom reveru. Uz svu političku akrobatiku kojom se političari služe, Vučić se nikada više ne bi mogao distancirati od “cvijeta” i onoga što on predstavlja. Nikada.

“Gospodine predsedniče”, pitala bi neka novinarka u Beogradu tog dana, “a gde vam je onaj cvet iz Potočara, i možete li pojasniti srpskoj javnosti zašto ste pristali da ga danas nosite na reveru?”

Ta pres-konferencija, to suočavanje s prošlošću, nikada se nije dogodilo. Razlog: baliluk i srpska dvoličnost (ako vam je lakše da svarite izraz “srpska dvoličnost”, izjavljujem da mislim da je baliluk “bošnjačka dvoličnost i glupost”).

Od onoga što je uslijedilo Vučić je od sebe napravio istovremeno i heroja i žrtvu – i to na 11. juli.

Da se mene pitalo, ne bih Vučića ni zvao, a on nepozvan ne bi došao. Ali, kad je već došao, to je trebalo da bude nešto sasvim drugo od onoga što se zbilo u narednih nekoliko minuta. Trebalo je biti bolje i Bošnjacima i Srbima. Govorim o Vučiću, predsjedniku Srbije, a ne o Vučiću koji je u Parlamentu Srbije jula 1995. godine rekao da “za svakog ubijenog Srbina treba ubiti sto Muslimana”.

I nosi tako Vučić cvijet od milion tona na reveru, prolazi kordon za VIP-ove i s vijencem stiže na dio mezarja kod musale i fontane. Mislio sam da gledam kako mi se historija odvija uživo pred očima (i ne bi mi bilo prvi put).

Ali, problem je sljedeći (a ima tu više problema): Masa od preko trideset hiljada ljudi, koja se nalazila na i oko mezarja, nije vidjela ovaj čin Vučićevog “prihvatanja” “srebreničkog cvijeta”. Teško da je masa mogla prepoznati i samog Vučića s te daljine, a kamoli to da on na svom reveru ima “cvijet”. I onda je neko, ili cijela grupa, da li spontano ili ne, to više uopće nije važno, započeo urlikati i zviždati. Eh sad – zaustavite sliku. Imamo tu na stotine članova porodica žrtava genocida koji jedva čekaju da se okonča ovaj protokolarni dio pa da mogu ukopati svoje najmilije.

Onaj dio mase koji je “podivljao” prema tom dijelu mezarja počinje bacati grumenje zemlje (tu kamenja nema), iste one zemlje s kojom treba da se zagrnu šehidi u kaburima.

Preostali dio priče znate.

Ovi koji su ovo uradili, nakon sat ili dva, sjeli su u autobuse i automobile i odvezli se u Federaciju, ili odakle su već došli. Bošnjake povratnike u Srebrenicu ostavili su da žive sa Srbima 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Nisu grumenje zemlje bacali ni članovi porodica, niti im je bilo do toga, niti povratnici.

I konačno je Vučić mogao, sad bez problema, da s revera skine “srebrenički cvijet” i da ga baci u neki jarak.

Vučićeva agonija i borba sa “srebreničkim cvijetom” trajala je nekoliko minuta zahvaljujući ovom činu koji ništa dobro nije donio Bošnjacima, a njemu je dala alibi koji mu je došao kao kec na desetku.

Posmatrao sam ovo s prozora i govorio: Idioti.

Sve što Bošnjaci u Federaciji urade ili ne urade odrazit će se prvo na najranjiviju kategoriju stanovništva u entitetu Republika Srpska: na Bošnjake povratnike. Ta činjenica mora se imati u vidu sve vrijeme. Bez toga Bosne nema. A Bosne ima i bit će je. Ako ne vjerujete, pitajte Josipa Pejakovića.

 

PROČITAJTE I...

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

Prvi čovjek Jajca, načelnik Općine Edin Hozan u intervjuu za Stav ističe kako se nada da ćemo svi skupa svojim radom i angažmanom iz dana u dan stvarati sve bolje uvjete za život kako u Jajcu, tako i u cijeloj “jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini”. Za život u BiH, kaže on, treba malo više odlučnosti i hrabrosti, možda malo i žrtve u jednom periodu dok se neke stvari ne poslože. Njegova je poruka da se ovdje, uz dovoljno truda, malo više patriotizma, malo više ljubavi prema našoj zemlji, mogu ostvariti sve želje koje jedan običan čovjek može imati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Bosanka 17.03.2019.

    A sta ako je Vuciceva pratnja zapocela to bacanje grumenja zemlje?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!