fbpx

DOSJE “STAVA”- bošnjačko-srpski dijalog: Bez čega nije moguć stvarni dijalog Bošnjaka i Srba

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

Odgovori na Amir Čamdžić Poništi odgovor

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 13.03.2019.

    Autor baš i nije jasno definisao šta podrazumijeva kao ‘bošnjačko srpski dijalog”, dali nešto kao međunacionalni sporazum ili šta već, ali bez obzira šta pod tim mislio, mislim da se “zakasnilo”, posljednja istorijska šansa iz 1991 godine , sporazum Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i dr ili “istorijski sporazum ili Beogradska inicijativa”. Mislim da Srbima više nikakav sporazum takvog tipa kao što je bio tada 1991 godine, nije ni potreban, jer danas su jasne entitetske granice , Bosna i Hercegovina nije ni blizu više međunacionalno izmiješana, dovoljno je pogledati etničke karte sa popisa stanovništva iz 2013 godine, očigledna je međunacionalna podjela. Što se tiče nekog “bošnjačkog aduta u Sandžaku”, slab je to adut jer je ogromna disproporcija u odnosu na srpske nacionalne parametre ili u brojčanom odnosu, tako da je to samo jedna gotovo ne baš potpuno ali ipak gotovo zanemariva bošnjačka nacionalna manjina u Srbiji u odnosu na broj Srba u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj. Mislim da bilo koja inicijativa u ovom smjeru koji autor potencira Srbima više nije potrebna , prvo i suviše je veliko nepovjerenje a s druge strane faktički Srbi su se entitetski “razgraničili” i neće taj svoj politički status “žrtvovati” radi nekih jalovih dogovora ili sporazuma koji nisu ostvareni 1991 godine, u mnogo boljim okolnostima, a koji je Alija Izetbegović “poništio” nakon što je bio prihvatio, pod nagovorom hrvatske nacionalne politike i nekih Zapadnih politika. Misu da je strateška perspektiva srpske nacionalne politike sporazumijevanje sa hrvatskom nacionalnom politikom, što Dodik sve više čini. Znači bošnjačka nacionalna politika nije više nikome privlačna za strateške sporazume tipa onog iz 1991 godine, jer su se promjenile okolnosti a niti ko više potencira ili želi da isti budu dio nekog drugog nacionalnog korpusa, dokaz da su Hrvati u Hrvatskoj odbili konfederaciju sa Federacijom BiH što je predviđeno Vašingtonskim sporazumom. Da zaključimo, niste interesantni, nikome nešto pretjerano bitni za strateške sporazume, to je završeno 1991 godine kada je Alija Izetbegović poništio onaj sporazum sa Srbima.

    Odgovori