Dok se svijet guši u islamofobiji, mi izumismo arabofobiju

Ne pitamo se što smo učinili da jače investitore privučemo, a kada investicije napokon krenu, opet se javljaju dušobrižnici našeg bogatstva, koje je dobrano umanjeno našom nebrigom, da nas, prosvijetljene kakvi već jesmo, upozore na pogubne strance iz arapskih zemalja. Oni su došli, zamislite, ulagati svoj novac u naše bogatstvo i naš razvoj

Otimaju našu zemlju, kupuju nibudzašto. Sve ih je više. Nikakve koristi od njih nema. Pogledaj na šta im liče žene, zabuljene, zakrabuljene, poput pingvina hodaju za njima, dok se oni šepure u brendiranim kapicama, patikama i skraćenim hlačicama. A tek djeca, dječurlija, vrištava, neodgojena, neposlušna.

Ko su to oni, ovakvi, gotovo zastrašujući? Sve je više otvoreno i javno izraženog nezadovoljstva arapskim gostima iz zemalja Zaljeva koji, platežno niže moći od svoje elite, osim posjeti egzotičnim muslimanima Bosne, umjesto u skupe zemlje Zapadne Evrope u koje ulaže njihova elita, žele ponešto, makar jednu nekretninu, uložiti ovdje, u zemlju koju, za razliku od nas, oni doživljavaju rajem na Zemlji. Zamislite ljude koji čitav život žive u pustinji ili gradovima izgrađenima na pijesku, s vrlo rijetkom ili nikakvom vegetacijom, gdje kiša padne najviše dva puta godišnje i gdje nema rijeka, potoka, žubora, šuma, zelenila, ali niti bjeline snijega, smeđih i crvenih boja jeseni, kada se nađu u Bosni, i to među muslimanima, u gradovima u kojima čuju ezan i ne moraju se brinuti za halal‑ishranu.

Jeste, drukčiji su, nama je to novo, strano. Da, licemjerno je pomalo tako skrivati žene, a otkrivati muškarce koji hodaju u bermudama, “Nike” patikama i bejzbol‑kapama, kratkih rukava i velikih trbuha. Ali, što nama to zapravo smeta? Njihov izgled, njihov broj ili količina potrošenog novca, visina investicije? Zašto nam onda ne smetaju turisti koji gotovo potpuno goli, ne baš uzoritih higijenskih navika i slabašnog nagona za trošenjem hodaju po jedan ili dva dana našim gradovima nakon što su posjetili Gospu u Međugorju? Što je s njihovim investicijama, uglavnom u trgovačke lance i otkup bivše društvene imovine? Možda nam oni ne smetaju zato što su sa Zapada. Ili zato što bismo mi htjeli biti poput njih?

Mislimo li doista da će nam, ovakvima kakvi jesmo, u goste dolaziti najbogatiji arapski šejhovi i ulagati silne milijarde petrodolara u resorte, poslovne centre slične onima u Dubaiju, turističke atrakcije svjetskih brendova, hotele sedam zvjezdica? Ma čime smo to mi zaslužili ovakve investicije? Čime smo to mi zaslužili ovakve goste? Ko smo to, dovraga, mi? Zbog čega smo tako jedinstveni i posebni da možemo, ovako siromašni, prozivati druge ili drukčije? Susjedna Hrvatska, koja ima znatno veće i razvijenije turističke i ostale privredne potencijale, muku muči s realnim investicijama, čak i u turistički sektor. Mukom se rađaju novi hoteli s četiri i više zvjezdica. Najveći investitor u turistički sektor i prošlogodišnji najveći strani investitor jeste turska grupa “Doğuş” s ne više od 200 miliona eura ukupne investicije. Privatizacije kroz brown field investicije u industrijske kapacitete dale su bezmalo katastrofalne rezultate (obje čeličane, obje rafinerije…).

Što to nudi Bosna i Hercegovina da bi neki bogati i uglađeni arapski šejh ili poslovni čovjek uopće razmišljao ovdje ulagati u bilo što ozbiljnije kada su mu sva vrata otvorena u malo uljuđenijim krajevima svijeta, poput Londona, Pariza, Kalifornije, ili malo manje uljuđenim, ali njemu kulturološki bližim arapskim zemljama s velikim potencijalima? Tamo gdje ne gledaju na krivo njegove “pobuljene” žene ili vrištavu djecu koja su vrištava i kod njega kući i u njegovoj zemlji. Tamo gdje mu ne pokušavaju pokazati prijezirom kako se biva pravim, evropskim muslimanom. Tamo gdje pozdravljaju i dobrodošlicom dočekuju svaku stranu investiciju u nekretnine ili bilo koji drugi oblik halal‑ulaganja. Tamo gdje, pri tomu, investitoru još i pomognu da investiciju što prije realizira, gdje ne vrište po medijima kako im stranci otimaju zemlju. Koju zemlju? Koju godinama ne obrađuju!

Ne pitamo se što smo učinili da jače investitore privučemo, ali sistemski, a ne po slučajnom uzorku pokoje općine čije se čelništvo, suočeno s beznadežnom perspektivom, odluči na određene poticajne mjere. I kada investicije napokon krenu, opet se javljaju dušobrižnici našeg bogatstva, koje je dobrano umanjeno našom nebrigom, da nas, prosvijetljene kakvi već jesmo, upozore na pogubne strance iz arapskih zemalja koji su došli, zamislite, ulagati svoj novac u naše bogatstvo i naš razvoj. Doista nečuveno i bezobrazno jer bi, drznici, još na tome i zaradili.

Ma kako nas nije stid zamjerati ljudima koji dolaze u našu zemlju potrošiti i investirati? Kada isto ne zamjeramo malo drukčijim ljudima još slabije kupovne moći i investicijskog potencijala s drugih geografskih širina, malo zapadnije od nas, i koji bez osvrtanja kupuju ono malo upropaštene imovine koja nam je preostala. Arapska riječ za ovakvo ponašanje je nifaq, a za ljude nifaqa – munafiqun. Novac stvara novac, jedna je od maksima kapitalizma koju smo, navodno, usvojili. Jesmo li? Bojimo li se njih ili sebe?

Dok se svijet guši u islamofobiji, mi izumismo arabofobiju da i na taj način uđemo u krug civiliziranih naroda, koji nas onda mogu još jeftinije, po junk rejtingu, otkupiti. No, možda mi baš to volimo.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!