Dok se još vjerovalo da će s prvim januarom svijet postati bolji

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

Stojim ispred prozora i kroz kišu i izmaglicu posmatram svjetla Midtowna sve do Times Squarea. Novogodišnja je drama prošla, turisti se još vrzmaju po gradu i troše svoje posljednje dolare. Javni su servisi još pospani, ulice su pune smeća. Nikome se baš ne ide na posao. Na TV-u brunda film The Revenant, u kojem se Leonardo Di Caprio, nakon napada medvjeda, vuče kroz šumetine sav izranjavan i krvav. Po Facebooku se još čestita i dijele fotografije novogodišnje sarme i egzotičnih destinacija. Prokuhala je voda za čaj. U šoljicu sam ubacio kesicu s kamilicom.

Dok sam stajao sa šoljom čaja u ruci i posmatrao izmaglice Midtowna i Times Squarea, počeše mi ispred očiju iskakati slike s nekih dalekih novih godina koje sam dočekivao s velikim entuzijazmom. Nekada sam vjerovao da će s prvim januarom sve biti drugačije i da će svijet biti bolji. Bacao sam petarde u mokar snijeg, dovlačio kiseli kupus iz podruma, kupovao jeftine poklone za ukućane, tražio po ormaru ukrase za jelku, dovlačio boce svega i svačega iz podruma “Frano Supilo”, dočekivao goste na vratima i pratio novogodišnji program u kojem su briljirali Cigani Ivanovići. A onda, kad se svi raziđu, mlatio bih rusku salatu i preostale tulumbe i šampite. Nisam morao odmah na spavanje.

Tinejdžerske nove godine bile su upečatljive. Svi smo bili grozno obučeni. Na fešte bismo donosili ono što se nama jelo i pilo. Neko je imao prazan stan, ali se ipak moralo paziti da se tu šta ne razvali. Ko bi starcima sutradan podnosio račune za izvaljena vrata od namještaja ili za polupan luster. Mnogi su grlili WC školjke nakon samouvjerenih ruskih cugova ili naprosto uslijed totalne neotpornosti. Neke bi djevojke zvale taksi, a mi ostali na kraju bismo popadali po ćoškovima. Sutradan bi se u školi prepričavalo ko je napravio cirkus, a kome se posrećilo.

Sjetih se i neke vikendice na Palama i posrtanja po snijegu u gluha doba noći. Sjetih se gledanja vatrometa na vrhu neke zgrade u Amsterdamu, ogromnog ateljea nekog umjetnika u East Villageu pretrpanog lošim slikama, punih pepeljara u nekom zadimljenom podrumu, glupiranja u amfiteatru na Akademiji likovnih umjetnosti i mnogih drugih sitnica s brojnih dočeka nove godine koje ne mogu smjestiti u vrijeme i prostor.

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor nakon što smo izbombardirani milijardama reklamnih poruka agresivnih prodavača magle.

Za koji dan dobit ćemo i novog predsjednika. Nešto mi govori da na dan njegove inauguracije neću uključivati televizor. Možda bih se i ja trebao uključiti u armiju “doomsday preppersaa”, u nekoj nedođiji iskopati sklonište i napuniti ga hranom i pićem. Htjeli ili ne, dobili smo novu godinu, a sreće će nam u njoj zaista trebati.

PROČITAJTE I...

Usred noći nas je neko počeo udarati po nogama. “Ustajte, ustajte, uzbuna! Brže, brže, oblačite se, puške u ruke!” U prvi mah pomislih da je neka zajebancija. Ništa se nije čulo, nije bilo nikakve pucnjave niti eksplozija granata. Izletjeli smo bunovni i oblačili se trčeći kroz mrak prema šumi i totalnom crnilu. Zvuci pucnjave počeli su dopirati do nas, ništa nije obećavalo sretan završetak

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!