Dok se još vjerovalo da će s prvim januarom svijet postati bolji

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor

Stojim ispred prozora i kroz kišu i izmaglicu posmatram svjetla Midtowna sve do Times Squarea. Novogodišnja je drama prošla, turisti se još vrzmaju po gradu i troše svoje posljednje dolare. Javni su servisi još pospani, ulice su pune smeća. Nikome se baš ne ide na posao. Na TV-u brunda film The Revenant, u kojem se Leonardo Di Caprio, nakon napada medvjeda, vuče kroz šumetine sav izranjavan i krvav. Po Facebooku se još čestita i dijele fotografije novogodišnje sarme i egzotičnih destinacija. Prokuhala je voda za čaj. U šoljicu sam ubacio kesicu s kamilicom.

Dok sam stajao sa šoljom čaja u ruci i posmatrao izmaglice Midtowna i Times Squarea, počeše mi ispred očiju iskakati slike s nekih dalekih novih godina koje sam dočekivao s velikim entuzijazmom. Nekada sam vjerovao da će s prvim januarom sve biti drugačije i da će svijet biti bolji. Bacao sam petarde u mokar snijeg, dovlačio kiseli kupus iz podruma, kupovao jeftine poklone za ukućane, tražio po ormaru ukrase za jelku, dovlačio boce svega i svačega iz podruma “Frano Supilo”, dočekivao goste na vratima i pratio novogodišnji program u kojem su briljirali Cigani Ivanovići. A onda, kad se svi raziđu, mlatio bih rusku salatu i preostale tulumbe i šampite. Nisam morao odmah na spavanje.

Tinejdžerske nove godine bile su upečatljive. Svi smo bili grozno obučeni. Na fešte bismo donosili ono što se nama jelo i pilo. Neko je imao prazan stan, ali se ipak moralo paziti da se tu šta ne razvali. Ko bi starcima sutradan podnosio račune za izvaljena vrata od namještaja ili za polupan luster. Mnogi su grlili WC školjke nakon samouvjerenih ruskih cugova ili naprosto uslijed totalne neotpornosti. Neke bi djevojke zvale taksi, a mi ostali na kraju bismo popadali po ćoškovima. Sutradan bi se u školi prepričavalo ko je napravio cirkus, a kome se posrećilo.

Sjetih se i neke vikendice na Palama i posrtanja po snijegu u gluha doba noći. Sjetih se gledanja vatrometa na vrhu neke zgrade u Amsterdamu, ogromnog ateljea nekog umjetnika u East Villageu pretrpanog lošim slikama, punih pepeljara u nekom zadimljenom podrumu, glupiranja u amfiteatru na Akademiji likovnih umjetnosti i mnogih drugih sitnica s brojnih dočeka nove godine koje ne mogu smjestiti u vrijeme i prostor.

Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor nakon što smo izbombardirani milijardama reklamnih poruka agresivnih prodavača magle.

Za koji dan dobit ćemo i novog predsjednika. Nešto mi govori da na dan njegove inauguracije neću uključivati televizor. Možda bih se i ja trebao uključiti u armiju “doomsday preppersaa”, u nekoj nedođiji iskopati sklonište i napuniti ga hranom i pićem. Htjeli ili ne, dobili smo novu godinu, a sreće će nam u njoj zaista trebati.

PROČITAJTE I...

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!