Dok ležah na samrti

Imao je preko osamdeset zima i u tom kasnom dobu uvijek je za očekivati da stari dobri Azrail aga pokuca na vrata – pa opet, čovjeku žao, roditelj je to, moj brate! A i kad roditelj ode, onda mi dolazimo na čistinu, više nas vrsta ne štiti roditeljskim prsima, sada mlađi preko nas gledaju na smrt

Koliko mi je poznato, samo mahajana-budizam i islam poznaju ledeni pakao. U nekim hadisima prenosi se kako se Džehennem požalio Uzvišenom Allahu da mu plamenovi pojedoše jedni druge te je zatražio malo predaha. I bijahu mu udijenjena dva odahnuća, jedno ljeti, a drugo zimi, u vrijeme najveće žege i najstrašnije studeni. Osim toga, u Džehennemu postoji mjesto – zemherir – u kojem će se kažnjenici smrzavati od hladnoće. Ne sjećam se da Michel Hulin spominje ovakvo mjesto u Skrivenom licu vremena, briljantnoj panorami ljudskih eshatologija, ali u Pričama s Kolima Varlam Šalamov precizno opisuje jedan takav pakao na Zemlji – onoj njenoj ruskoj polovici. Kada je neko otvorio prozor u podrumu nabijenom logorašima, Šalamova je oprljio hladan zrak “kao ključala voda”. Ili pakao iz 1947. godine, kada je na parabrodu “Kim”, koji je prevozio zatvorenike na Kolimu, došlo do pobune – uprava je izdala naređenje “da se brodsko potpalublje sa zatvorenicima zalije vodom. Sve to na mrazu od minus četrdeset stepeni”. Kada su pristigli u luku, potpalublje je bilo puno gnojavih mučenika koji su samo čekali amputacije. Kada su jednog noćnog putovanja stigli s minus šezdeset na minus trideset – bilo je to kao proljeće: više se pljuvačka nije ledila u zraku.

Jedne takve bjelašničke zemherije približi se propisani edžel Mušanu zvanom Providur, uhvati ga temperatura i baci na postelju. Osam je dana već ležao na postećiji kraj raspucketalog ognjišta, utopljen jorganom, jer je on lično tako zahtijevao, a roditelj se mora poslušati pa makar bilo naopako, pa makar ga to ubilo. Doduše, to je bio uobičajen tretman kojem su se po našim selima izlagale haste s groznicom: kad im je zima, treba ih – logično – zagrijati.

Od jučer Mušan više ništa nije znao. Oči su mu kao dvije lojanice koje se tope u mutne oblake klonule duše. Imao je preko osamdeset zima i u tom kasnom dobu uvijek je za očekivati da stari dobri Azrail‑aga pokuca na vrata – pa opet, čovjeku žao, roditelj je to, moj brate! A i kad roditelj ode, onda mi dolazimo na čistinu, više nas vrsta ne štiti roditeljskim prsima, sada mlađi preko nas gledaju na smrt. Mušan uz to bijaše ljubljen od svoje brojne čeljadi. Znali su šta je sve u životu predeverao da bi ih prehranio. Bio je to onaj fini muslimanski dedo: namaz, neusiljena šala i čist obraz.

Nakon što je deveti dan izgubljena svaka nada da će hasta ozdraviti i porodica se predala neumoljivoj izvjesnosti, sinovi mu, Šećo, Zećo i Bećo, uradiše što je do njih: istesterisaše daske, dogovoriše gdje će i kako iskopati mezar u smrzloj zemlji, te odoše po hodžu i, mada je bio snježni kijamet, po sestre u dva obližnja sela. Kad stigoše hodže, s ćitabom ispod džempera, i kćeri, Zlatka i Saja, u ljutom plaču, rasporediše se pored postelje, kako to običaj i nalaže, i načuljenih i ustreptalih ušiju čekaše, ako ne par kratkih riječi, onda makar posljednje babino “ah”. Pored njega je efendija tiho učio Jasin. Uprkos prisustvu i njezi bližnjih, hastino odsustvo samo je naglašavalo svima poznatu neizrecivu samoću smrti.

I u toj tišini Zlatka, u toj nemoći i tuzi, najstarija Mušanova kći, čisto da razbije čamotinju, da još jednom ispadne dobra kćerka, plačno upita oca ne očekujući nikakav odgovor: “Bi li, babo, išta, bilo šta, sad mog'o? Donijet ćemo ti…”

“Reci, babo, što gođ hoćeš, sve ćemo ti donijeti”, zabrundao je potvrdno teškim i gunjakavim glasom Šećo, najstariji mu sin, kao iz bureta, kako inače bjelokapići i pričaju. On se upravo tada sjećao kako mu je babo jednog ljeta prije toliko godina kosio sam na jednoj udaljenoj njivi. Oni, djeca, bijahu još mladi da bi mu pomogli u kosidbi. Ali ne toliko da baš ništa nisu mogli pomoći. Tako babo posla njega, Šeću, najstarijega, da mu donese ručak. Bilo mu je potrebno dvadesetak minuta dječijeg hoda da ode u selo i vrati se. U povratku se Šećo zaustavljao kod svake divlje trešnje kojih je tim putim bilo u izobilju – za bjelašnički pojam, a to znači pet-šest. Tako Šećo s ručkom zakasni debela tri sata. Kad je konačno babo ugledao svog Šeću s ručkom, gladan i umoran do iznemoglosti, brže-bolje otvori torbu da izvadi ručak, ali u torbi ništa ne nađe. “Šećo, pasiji sine, gdje mi je ručak?”, povikao je ljutito Mušan, a on, Šećo, mrtav‑hladan odgovorio: “J… ga, babo, ja ga poj'o.”

“Šta si pojeo?!!!”

I sad mu jedna suza, čisto zbog ukupnog životnog jada, kliznu niz rošavo lice.

I u tom trenutku dogodi se čudo. Mušan, koji se njihao na granici života i smrti, nit’ tamo nit’ ovamo, otvori oči, vrati se ovamo samo da odgovori na kćerkino pitanje. Razletiše se, podigoše mu jastuk, načuliše radosno uši. I uspio je Mušan da izusti, da iskašlje, iz Azrailovog stiska: “Pa… vala… eto… kad bi bilee… a-a-ašlame… Da mi donesete… ašlame…”

Ašlame? Svi se zgledaše.

“E k…c sad ašlame”, uzviknu hladan kao smrt promrzli Zećo, srednji mu sin, koji se jako bio vratio iz brsti.

Tajac. Ali, svi su shvatili šta je Zećo želio reći. Otkud u januaru ašlame na Bjelašnici, pogotovo na ovoj zemheriji, što nije poželio medvjeđu džigericu ili suhu srnetinu, našlo bi se, nego ašlame u po pasije zime, kao da je sultan kakav, ili beg u najmanju ruku, a ne siroti bjelokapić propao do pola mezara.

Mušan ne dočeka da zemherija jenja, preseli ne okusivši ašlame – u danu kada je temperatura pala na strašnih – 30. Azrail‑aga nikad nije bio zimogrožljiv tip.

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!