Dogovori više ne važe: BiH je postala talac saveza Dodik – Čović

Umjesto da se dogovaraju nove reforme na evroatlantskom putu, uporno se nastoji ponovo dogovarati već dogovoreno. Srpska i hrvatska politika problematiziraju čak i ono oko čega postoji konsenzus već dvije decenije i traže se novi ustupci. Od Bošnjaka se, u pravilu, traži najveći konsenzus, polazeći od premise da njima najviše treba BiH. Ova je praksa tokom godina prerasla u praksu političkog iznuđivanja i ucjene. Kao opravdanje se koristi ugroženost od tobožnjeg bošnjačkog unitarizma i centralizirane građanske države

“Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci imaju zadatak da u početku utru svako nastojanje za opće dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i ujedine, a organizacija u poštenim stvarima strašno zapinje. Pored smetnji izvana, velika je smetnja u nama samima.” Iako je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca Mehmed ef. Handžić izrekao ove riječi davne 1944. godine, one i danas zvuče zapanjujuće svježe i primjenjivo na bosanskohercegovačku političku realnost. Zaista, aktualna dešavanja u BiH ukazuju s kolikom se lahkoćom državomrzitelji ujedine i organiziraju u svojim aktivnostima.

Poligoni za etnopolitičko preglasavanje Bošnjaka

Partnerstvo Dodika i Čovića bazirano je na zajedničkoj želji za dodatnom etničkom podjelom BiH i daljnjem devastiranju ključnih državnih institucija. Ustavni sud BiH jedna je od rijetkih državnih institucija koju nije moguće blokirati političkim ucjenama, nema tzv. etničkog glasanja, već se odluke donose na osnovu važećih pravnih propisa, i stoga ova institucija zaista predstavlja efikasan instrument za rješavanje ustavno-pravnih sporova unutar zemlje. Baš kao što Čović nastoji implementirati presudu “Sejdić-Finci” tako da osigura da, umjesto hrvatskog člana, u Predsjedništvu BiH bude uvijek član HDZ, tako u ovom konkretnom slučaju želi s Dodikom osigurati da njihove stranke imenuju ustavne sudije. Na taj bi način ovu državnu instituciju sveli na poligon za etnopolitičko preglasavanje Bošnjaka, koja bi radila po uzoru na današnju Centralnu izbornu komisiju BiH ili Ustavni sud RS. Podsjetimo da je nedavnim imenovanjem Ranka Debevca za predsjednika Suda BiH politika ponovno trijumfirala nad profesionalnom meritokratijom, a Bošnjaci ponovo preglasani, tako da danas najbrojniji narod u BiH nema niti jednu čelnu poziciju u pravosudnom sistemu BiH. Situacija u pravosuđu ne predstavlja izuzetak, već daje jasnu refleksiju današnjih političkih odnosa u zemlji.

U ovom trenutku jasno je da ne postoji dvotrećinska parlamentarna većina koja bi usvojila prijedlog novog Zakona o Ustavnom sudu BiH kojeg su sačinili Dodik i Čović. Ovaj će prijedlog, međutim, ipak biti upućen u parlamentarnu proceduru. Zašto? U prvom redu, Dodik i Čović žele još jednom zajedno poručiti da u BiH ne postoji fundamentalni konsenzus o organiziranju države, pa je ona zato disfunkcionalna i neodrživa. Pored toga, nastoje sebi osigurati još jednu polugu moći kojom će trgovati i s kojom će uvjetovati ili potpuno zaustaviti našu državu na putu evropskih integracija. Za svaki naredni korak na tom putu bit će tražen od Bošnjaka novi politički ustupak. Međutim, možda i najveću opasnost predstavlja sam pristup kojim se nastoji normalizirati politička retorika i stavovi za koje je donedavno postojao općedruštveni konsenzus u BiH da su neprihvatljivi.

Podsjetimo da je prije Dodikove desetogodišnje vladavine postojao određeni konsenzus da je u javnom političkom diskursu BiH neprihvatljivo pozivati na referendum o neovisnosti i otcjepljenju RS‑a, javno osporavati odluke Suda, poricati genocid, veličati osuđene ratne zločince itd. Također je postojao konsenzus da se bosanskohercegovački autohtoni teritorij ne može nazivati hrvatskim ili srpskim, da se ne zagovara uspostavljanje Herceg‑Bosne i trećeg entiteta itd. Uzevši u obzir demografsku i političku morfologiju BiH, ovaj konsenzus postignut je s ciljem da se izbjegne nepotrebno agoniziranje cjelokupnog društva i da se ne pojačavaju međuetničke napetosti. Dodik i Čović raskinuli su jednostrano i ovaj konsenzus i poveli zemlju u novu eru političkih odnosa gdje ne postoje politički tabui niti nekorektan politički govor. Tako je današnja Bosna i Hercegovina postala talac saveza Dodik – Čović i njihovih političkih ucjena. Niti jedan dogovor u BiH više ne važi. Umjesto da se dogovaraju nove reforme na evroatlantskom putu, uporno se nastoji ponovo dogovarati već dogovoreno. Problematizira se čak i ono oko čega postoji konsenzus već dvije decenije i traže se novi ustupci. Od Bošnjaka se, u pravilu, traži najveći konsenzus, polazeći od premise da njima najviše treba BiH. Ova je praksa tokom godina prerasla u praksu političkog iznuđivanja i ucjene, tako da se Bošnjaci posljednju deceniju nalaze u kontinuiranom reaktivnom odnosu. Srpski lideri u BiH opstruiraju reforme koje našu zemlju vode ka članstvu u NATO, raskidajući unilateralno jedan od rijetkih i teško stečenih vanjskopolitičkih konsenzusa u BiH. Političko rukovodstvo u RS također je jedinstveno po pitanju najavljenog referenduma za neovisnost, i opozicija po tom pitanju ne postoji. Hrvatski politički lideri u BiH homogenizirani su unutar Hrvatskog narodnog sabora i jedinstveni u zahtjevima za dominacijom na prostoru gdje su Hrvati većina. U oba slučaja, kao opravdanje se koristi ugroženost od tobožnjeg bošnjačkog unitarizma i centralizirane građanske države.

Bosanske patriotske snage moraju ojačati svoju političku poziciju

Istovremeno, probosanske stranke toliko su podijeljene da ih izgleda ni otvorene prijetnje disolucijom BiH ne mogu ujediniti. To je veoma loša pozicija iz koje se hitno mora tražiti izlaz jer će država i njene institucije uskoro biti stavljene pred novi veliki izazov kojeg spremaju Dodik i Čović. Realno je očekivati, vjerovatno prije sljedećih izbora, novi srpsko-hrvatski referendum o nezavisnosti RS i hrvatskom entitetu koji će biti istovremeno proveden na teritoriji RS‑a i kantona gdje su Hrvati većina. Bosanski odgovor, odnosno strategija kako djelovati u tom slučaju, čini se da za sada nije jasno artikuliran. Apeliranje i traženje akcije međunarodne zajednice neće biti dovoljno u smislu zaštite državno-pravnog poretka u zemlji. Probosanske snage moraju djelovati zajednički kako bi zaustavili Dodika i Čovića u njihovom apokaliptičnom pohodu na BiH. Ovdje je važno naglasiti da bošnjačko jedinstvo nema taj domet jer bi isključivo bošnjačka borba za demokratsku BiH bila lišena važnih saveznika – svih onih bosanskih patriota koji nisu Bošnjaci.

Niko ko doživljava BiH kao svoju domovinu ne može mirne savjesti posmatrati kako se ucjenama i pritiscima država nastoji prisiliti na disoluciju. Bosanska pozicija, međutim, nije beznadežna. Ona, naravno, nije sjajna, ali gledano kroz višestoljetnu historiju, ona nikada nije ni bila bolja. Srbi i Hrvati samosvjesne su nacije koje su u više navrata iskazivali pretenzije ka bosanskohercegovačkoj teritoriji. Činjenica da Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini ne mogu provoditi vlastitu suverenu politiku već se ona mora dogovarati s Bošnjacima još se doživljava kao historijska novina, iako traje više od dvije decenije.

Kontinuirano i komplicirano traženje konsenzusa jednako je frustrirajuće za sva tri naroda u BiH. Tako, međutim, funkcioniraju složena društva. Narod nad kojim je izvršen genocid i koji nikada u svojoj historiji nije vodio osvajačke ratove ima ogroman moralni kapital u odnosu na svoje političke protivnike u BiH. Nažalost, taj se kapital ne može investirati u domenu zahtjeva za pravednim rješenjima u BiH, jer oni koji slave i odlikuju svoje ratne zločince ne priznaju takvu valutu. Realpolitika priznaje samo odnos snaga na terenu. Stoga, rješenje treba tražiti u uspostavi partnerskih odnosa među konstitutivnim narodima. Niko, međutim, ne želi partnera koji je slab. Sa slabim se ne dogovara. Slabim se dominira. Zato bosanske patriotske snage moraju značajno ojačati svoju političku poziciju kako bi prestali biti objektom politike i ponovo postali njenim subjektom. Široka bosanska koalicija imala bi potencijal za uspostavu političkog mehanizma koordiniranog djelovanja koji bi imao potrebni potencijal zaštite ustavno-pravnog poretka u zemlji i efikasnijeg suprotstavljanja antiustavnom djelovanju. U tom smislu, redefiniranje nacionalne strategije Bosne i Hercegovine kao složene, višeetničke države, podrazumijeva odbacivanje premise da ćemo unutrašnje probleme rješavati uz pomoć međunarodne zajednice, a zatim i usvajanje zajedničke nadstranačke platforme svih probosanskih stranaka koja će sadržavati okvire onoga što bi se moglo nazvati jedinstvenom bosanskom nacionalnom politikom.

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!