“Dođosmo, vidjesmo, ubiše ga”

U sveopćoj navijačkoj strci, atmosferi “sveznanja”, gotovo je u potpunosti izvjetrila toliko očigledna istina da između takmaca za “najvažniju ulogu” u politici najmoćnije zemlje svijeta ne postoji razlika koja bi izazivala posebno zanimanje

Kakva je razlika između autoritarnog i demokratskog društva? Drastična u svakom smislu. A između autoritarnog i društva liberalne demokratije? Jako mala, gotovo nikakva, ili, da budemo jasniji i precizniji, razlika se očituje jedino u izboru sredstava manipulacije. Drugim riječima, u autoritarnom tipu društva vlast posjeduje moćna grupacija koja preko partije i slične asocijacije vlastite interese predstavlja interesima cijelog društva. U društvu liberalne demokratije, također, vlada moćna klika. Razlika se očituje samo što je ta ista klika uspjela uvjeriti mase da one vladaju i upravljaju društvom te odlučuju o sudbonosnim pitanjima.

Koliko se u tome uspjelo, ponajbolje svjedoči zanimanje i preokupiranost svjetskog pa i našeg javnog mnijenja koje već mjesecima žvače temu: Donald Trump ili Hillary Clinton. Ta rasprava ne samo da nije poštedjela institucije, pogotovo institucije vlasti, nego bezmalo i sve građane svijeta koji to pitanje imaju instalirati na dominantne police mentalnih postrojenja, učiniti ga glavnom preokupacijom, uključiti se u raspravu i dati vlastiti doprinos glavnoj svjetskoj temi.

Autoritarni režimi opće su slaganje oko svih pitanja, političkih, ekonomskih, kulturnih, pa čak i znanstvenih, riješili na vrlo jednostavan način. Vlast je bezobzirno iz javnog prostora isključila, još preciznije zabranila, bilo kakva predočavanja mišljenja koja odstupaju, odnosno ne odražavaju stavove vladajuće ideologije. No, da je zatrovanost javnog prostora moguća i tamo gdje je demokratija dosegla najviše razine, gdje svi uživaju njene blagodati, kao stajalište djeluje neuvjerljivo. Različitost mišljenja i stavova apriori se uzima kao dokaz da je javni prostor demokratiziran, da svi imaju jednaka prava, iz čega proizlazi da niko nije marginaliziran, još manje ugrožen.

Zadržimo li se na ravni javnog dijaloga i pažljivije ga analiziramo, više je nego očito da se ta vrsta diskusije očituje isključivo u konfrontacijama, sučeljavanjima različitih stajališta koja na momente poprimaju ekstremne oblike. Ali, ako je baš svako pitanje diskutabilno do neslaganja i ako kao takvo postaje i legitimira se kao konstanta društvenog dijaloga, i ako diskusija takve vrste isključuje i samu mogućnost konsenzusa i po jednom pitanju, onda je više nego očito da je društvo liberalne demokratije izumilo daleko efikasniji mehanizam za manipulaciju masama.

Od takvog društvenog stanja, u kojem je svakome, bez obzira na nivo znanja i sposobnosti, podaren legitimitet ravnopravnog sudjelovanja u svemu, bezrazložno nisu strahovali najveći zagovornici demokratije, od Sokrata do Montesquieua. Mislioci koji su tokom povijesti insistirali i borili se za pravo na mišljenje ni u snu nisu pomišljali da takvu vrstu “certifikata” treba svečano uručiti baš svima. Društvo je liberalne demokratije, međutim, baš tim neselektivnim dodjeljivanjem viza za dijalog, lukavo računajući da će im na taj način zadovoljiti sujete, ojačati im osjećaj važnosti i samopoštovanja, instaliralo najpouzdaniji mehanizam za manipulaciju.

Zatrpani raznim slobodama i pravima koja im omogućavaju da slobodno govore i iznose vlastita stajališta o svim pitanjima, malo ko je, u tom kakofonijskom koncertu, svjestan činjenice da njihove slobode i prava ne proizvode bilo kakve posljedice u segmentu odlučivanja o važnim društvenim pitanjima. U sveopćoj navijačkoj strci, atmosferi “sveznanja”, gotovo u potpunosti izvjetrila je toliko očigledna istina da između takmaca za “najvažniju ulogu” u politici najmoćnije zemlje svijeta ne postoji razlika koja bi izazivala posebno zanimanje. No, finansijska oligarhija koja ima stvarnu vlast sudionike javnog mnijenja uvjerila je odavno da suštinu problema prepoznaju u navodno kolosalnim razlikama između konzervativnih i ekstremno raspoloženih Republikanaca i otvorenih, humanističkim vrijednostima okrenutih Demokrata, s visine promatrajući navijače kako s jedne, tako i s druge strane.

U Americi su te predizborne i postizborne maskarade već odavno prerasle u klasični postmodernistički folklor. Kod nas u BiH i našem okruženju, gdje se “subjektivitet” izgrađuje isključivo na podaništvu, podražavanjima i imitacijama, cijela ta lakrdija izgleda još smješnije. Jedni se tako naslađuju, uvjereni da će Trump protjerati muslimane, podići zid prema Meksiku, udružiti se s Putinom u obračunu s EU, usred Beograda izviniti se za bombardiranja; drugi plačući za Hillary zaboravljaju kako je u demokratskom nadahnuću nakon likvidacije Gadafija, jednog od najsvirepijih pogubljenja u povijesti čovječanstva, dražesno uzviknula: “Dođosmo, vidjesmo, ubiše ga.”

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!