Dodikovi guslarski napjevi u borbi protiv legata Alije Izetbegovića

Dodik sve češće poseže za optužbama na račun starijeg i mlađeg Izetbegovića, pri čemu te optužbe ni sadržajem ni strukturom nisu drugo do li sublimirani guslarski napjevi iz perioda od devedesetdruge pa naovamo. Tako je u intervjuu za N1 televiziju, koji je emitiran u nedjelju 11. decembra, po ko zna koji put ponovio svoje tvrdnje o tome kako se SIPA, te Sud i Tužilaštvo BiH nalaze pod potpunom kontrolom SDA i Bakira Izetbegovića. Da bi osnažio svoju tvrdnju, pozvao se na svjedočenje Fahrudina Radončića pred prištinskim sudom

Premda je jesen na izmaku za Milorada Dodika i njegovu SNSD nominalno posmatrano bila pobjednička, maharadža Republike Srpske nije toliko politički neuk pa da ne shvata kako je uspjeh njegove stranke na lokalnim izborima ustvari zasluga neorganizirane opozicije, a ishod referenduma da je pokazao kako je, pogotovo u gradskim sredinama u RS‑u, prošlo ili je na izdisaju vrijeme populizma, koji rezultate može polučiti još samo u tradicionalno zatvorenim i nerazvijenim sredinama, koje, istina, jesu uključene u politički život i tog entiteta i čitave države, ali jednostavno ga nemaju snagu profilirati.

S druge strane, Dodik je doživio čitav serijal političkih neuspjeha, pa i blamaža, i to mu, gle čuda, te udarce nisu nanijeli samo oni koje on doživljava kao svoje primarne političke, pa i nacionalne oponente, već oni od kojih je očekivao znatno više razumijevanja za svoje megalomanske ideje. Uzdržana reakcija Moskve na referendum i prilično neuvijeno upozorenje Dodiku da ublaži svoju retoriku, sve upadljivije ignoriranje od strane zvaničnog Beograda, te tihi bojkot bitnih činilaca u međunarodnoj politici učinili su da se predsjednik RS‑a počne ponašati razdražljivo i da se sve češće u javnosti oglašava izjavama koje su na samoj granici uračunljivosti.

Dodikove konstrukcije služe kao crvena marama u političkoj areni

U psihologiji je poznat fenomen traženja krivca za vlastite neuspjehe u nekom eksternom faktoru, najčešće u drugoj osobi. Takav bijeg od suočavanja sa stvarnošću sa sobom nosi opasnost od prerastanja u fiksaciju, a čini se da se upravo to desilo Dodiku, koji je upravo iracionalno opsjednut Alijom Izetbegovićem i njegovim sinom Bakirom. Dodik sve češće poseže za optužbama na račun starijeg i mlađeg Izetbegovića, pri čemu te optužbe ni sadržajem ni strukturom nisu drugo do li sublimirani guslarski napjevi iz perioda od devedesetdruge pa naovamo. Tako je u intervjuu za televiziju N1, koji je emitiran u nedjelju 11. decembra, po ko zna koji put ponovio svoje tvrdnje o tome kako se SIPA, te Sud i Tužilaštvo BiH nalaze pod potpunom kontrolom SDA i Bakira Izetbegovića. Da bi osnažio svoju tvrdnju, pozvao se na svjedočenje Fahrudina Radončića pred prištinskim sudom u postupku protiv Nasera Keljmendija, ustvrdivši da je Radončić eksplicitno optužio Aliju Izetbegovića da stoji iza ubistva Nikole Gardovića 1992. godine, a potom je postavio pitanje neaktivnosti nadležnog tužilaštva.

Upuštati se s Dodikom u rasprave tim povodom značilo bi bespotrebno gubljenje vremena – teško je, uostalom, povjerovati da sam Dodik vjeruje u vlastite konstrukcije koje mu služe samo kao crvena marama u političkoj areni i kojom on sve operetskije uzmahuje ako se manje pažnje obraća na njegova infantilna nastojanja da misleću javnost uvjeri u historiografsku tačnost guslarske epike. Na kraju krajeva, Dodikova motivacija za obračun s obojicom Izetbegovića leži u njegovom strahu od nadležnih istražnih i pravosudnih institucija, čije je ukidanje postalo fokalna tačka njegovih vlažnih snova. No, nije bez značaja osvrnuti se na postupke vođe Stranke za bolju budućnost Fahrudina Radončića, koji je preko noći postao Dodikov ljubimac i poželjni saveznik u borbi protiv legata Alije Izetbegovića i politike Bakira Izetbegovića.

Kad te hvale Dodik i Čović

Radončić je u intervjuu Dnevnom avazu od 27. novembra prilično žustro i energično ustvrdio da su njegove izjave pred sudom u Prištini falsificirane i da on prilikom svjedočenja uopće nije spominjao predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnom periodu Aliju Izetbegovića. Štaviše, javno je pred čitaocima Avaza iskazao svoje poštovanje za njegovo političko djelovanje i da su njih dvojica njegovali prijateljski odnos, pa je čak i udvorički podsjetio javnost na percepciju starijeg Izetbegovića kao oca nacije. Pri tom je ispalio nekoliko nevješto prikrivenih žaoka na svoje koalicione partnere, koje, posve razumljivo s aspekta psihologije, on smatra za isključive krivce što se našao pod okularom istražnih organa.

Ako su razlozi Radončićevog pritvaranja i pokretanja postupka protiv njega pred nadležnim tužilaštvom u ovom trenutku, prije svega, stvar istražnih organa i pravosuđa, te ih stoga nije uputno medijski eksploatirati, onda ne postoji nikakva prepreka da se javnost upozna, a Radončić podsjeti na sadržaj njegovog svjedočenja pred prištinskim sudom. Prema članku kojeg je Radio Slobodna Evropa objavila čitav mjesec prije gore spomenutog intervjua Dnevnom avazu, a koji se temelji na transkriptima iz sudnice, Radončić je, između ostalog, kao svjedok tužilaštva u postupku protiv Nasera Keljmendija, izjavio da iza ubistva Ramiza Delalića stoji “bošnjačka državna mafija”, dodajući da je “Delalić bio kontroverzna ličnost koja je radila za tajnu muslimansku službu. Bio je duboko involviran i čak sam izjavljivao da je ubijao za predsednika (Alija) Izetbegovića. Dva dana pre smrti dao je ekskluzivni intervju u kojem je objasnio koje je zločine počinila tajna muslimanska služba.”

Da se Radončić pred prištinskim sudom našao u ulozi optuženog, još bi, kao način borbe za vlastitu slobodu, i bilo razumljivo ovako lukavo ukazivanje na nekakvu involviranost političkih vrhova Bosne i Hercegovine u svijet kriminala. No, pošto se on tamo pojavio kao svjedok, postavlja se pitanje motivacije da se sudu strane države nude neutemeljene i dokazima nepotkrijepljene glasine, kao što se postavlja pitanje kako to da se svjedoku Radončiću naglo probudilo sjećanje na događaje o kojima bivši ministar sigurnosti Radončić po svoj prilici nije ništa znao. Ili je ministar, ako je i tada znao ono što je izgovorio u Prištini, opstruirao vlastiti posao. Pri svemu tome, indikativno je da čovjek, koji je dva puta u razmaku od dvadeset i nešto godina bio lišavan slobode i bio objekt istrage, za bliskost kriminalnom miljeu optužuje ljude od kojih nijedan nikad nije imao sukob sa zakonom, a drugi je bio zatvaran i osuđivan ne zbog svoje kriminalne djelatnosti već zbog govorenja o slobodi.

Sve u svemu, politički pragmatizam nalaže da se lideru SBB‑a ne uzima kao neoprostivi grijeh ispad pred sudom u Prištini, ali taj isti pragmatizam nalaže i Radončiću da razmisli, kako o svojoj političkoj strategiji, tako i o svojim taktičkim potezima u dnevnoj politici, jer bi ga povlačenje ovako nesmotrenih poteza moglo dovesti u situaciju da mu u budućnosti najveći politički dobici budu medijske pohvale iz usta Milorada Dodika ili Dragana Čovića, koji je u Večernjem listu pohvalio Radončića kao poželjnog i veoma kooperativnog partnera u vlasti. A čak bi i Radončiću trebalo biti jasno šta Čović, kao branilac vitalnog interesa vlasnika kladionica i čuvar plamička ideje trećeg entiteta, ustvari smatra pod poželjnim i kooperativnim partnerom.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!