Dodikov tenkovski sindrom

Samom Dodiku željnom vlasti način inauguracije nije smetao niti je u njemu prepoznavao nekakav problem, ali je bitno utjecao na njegov doživljaj “demokratske vladavine”. Taj tenkovski sindrom u njemu ostao je kao trajna konstanta koja je odredila način njegovog političkog ponašanja koji se manifestirao u bahatim prijetnjama, ucjenama, snažnom uvjerenju da sve treba biti kako on zamisli i kaže

Godine 1999, nekoliko godina po završetku rata, za TV mrežu, u čijem je sastavu s vodećom stanicom OBN bila i TV Mostar, napravio sam dvadesetominutni razgovor s povratnikom iz višegodišnjeg izgnanstva, poznatim crnogorskim književnikom Jevremom Brkovićem. Pored samostalnosti Crne Gore, autokefalnosti crkve crnogorske i drugih tema koje su tog velikog patriotu delegirale na crnu listu politike Miloševićevih satelita u Crnoj Gori, Brković se osvrnuo i na sam karakter povratka u domovinu, rekavši otvoreno tom prilikom: “Vinovnik mog progona iz Crne Gore je Milo Đukanović i on je taj koji ima obavezu da me vrati.”

Na prvi pogled, izrečeno odiše potpunom jasnoćom. Ništa se misteriozno u tom trenutku nije moglo zaključiti iz Brkovićeve opservacije, osim da je Đukanović promijenio ćurak. Takva vrsta promjene, međutim, nikako nije mogla biti garancijom pjesniku da će u Crnoj Gori biti siguran i da je to jedini razlog zbog kojeg će, bez posebne bojazni, ponovo zakoračiti u zemlju. No, pjesnik je suštinski poručio nešto drugo, ne nalazeći za shodno u tom trenutku previše pojašnjavati. On je, zapravo, samo javno obznanio da je njegov povratak u Crnu Goru tek jedno od manje složenih pitanja koje Đukanović ima riješiti kao osoba koju je međunarodna zajednica odabrala za “svog čovjeka” u zemlji koju on treba okrenuti prema Evropi. Brković, koji je više nego očito bio upoznat s detaljima “planirane političke budućnosti”, nije nalazio za shodno, niti bi to bilo odveć mudro, takvu vrstu obaveza detaljnije javno prezentirati, nego je cijeli slučaj zaogrnuo njemu svojstvenim poetskim tajanstvom. Put Crne Gore, koji je nedavno finiširan ulaskom u NATO, suštinski je samo potvrdio da je iz zapadne perspektive spomenuta instalacija uspjela i posao odrađen kako je to i planirano.

Za sličnu recepturu, na tragu identičnog putovanja, međunarodna zajednica opredijelila se i u bosanskohercegovačkom slučaju, uvjerena da će na jednom takvom putovanju Republika Srpska predstavljati najveći problem. Za razliku od crnogorskog, njihov bosanskohercegovački izabranik morao je biti doveden na bitno drugačiji način, koji je u to vrijeme demonstrirao međunarodnu odlučnost da posao obave po svaku cijenu. Kako je, za razliku od Crne Gore, otpor takvoj vrsti nauma bio daleko snažniji, Milorad Dodik ustoličen je “tenkovskim putem”, uz demonstraciju sile i zveckanje oružja. Samom Dodiku željnom vlasti način inauguracije nije smetao niti je u njemu prepoznavao nekakav problem, ali je bitno utjecao na njegov doživljaj “demokratske vladavine”. Taj tenkovski sindrom u njemu ostao je kao trajna konstanta koja je odredila način njegovog političkog ponašanja koji se manifestirao u bahatim prijetnjama, ucjenama, snažnom uvjerenju da sve treba biti kako on zamisli i kaže.

Međunarodna zajednica, koja bi najradije zaboravila spomenutu epizodu vezanu za način njegovog dovođenja na vlast u manjem bh. entitetu, zbog čega je on uvijek, čak i u medijima, nerado spominjan, suočila se s problemom. Najradije bi ga se riješili. No, kako ovo nije 1998, nego 2017. godina, način njegovog udaljavanja nikako ne bi smio biti identičan ustoličenju.

Stranci su vjerovatno svjesni da, bez njihove asistencije, Dodika, i ne samo njega nego i sve druge političke prvake javno i tajno ustremljene na rušenje ustavnog poretka, konstruiranje unutrašnjih podjela po svim osnovama, finansijske pljačke i slične rabote, nije moguće pomjeriti s političke scene. U BiH se, nažalost, na takvoj vrsti politike osvaja vlast umjesto da se ide u zatvor. Bosanskohercegovačke institucije objektivno su lišene moći, međunarodna zajednica još se uvijek nije odlučila za davno oprobani intervencionistički model, koji se nakon skoro dviju decenija pokazao kontraproduktivnim, krajnje nepodesan za zemlju koja teži evropskim standardima. Činjenica jeste da Dodik ne preza ni od slanja policije na opoziciju u Skupštini RS-a, da je očito spreman na dizanje oružanog ustanka ukoliko neko zaprijeti njegovoj vladavini koja je na vlast došla silom, odnosno intervencijom međunarodne zajednice. A postavlja se i pitanje vrijedi li i u savremenosti stara poslovica koja kaže: “Ko na vlast dođe puškom, samo pod puškom i odlazi.” Jesmo li na pragu rješenja (nadamo se miroljubivog) ili nastavka agonije, pitanje je na koje je teško pouzdano odgovoriti.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!