Dodik protiv ostatka svijeta

Možda je početak ovog septembra posljednji trenutak da se pomogne dezorijentiranom Miloradu Dodiku tako što će mu biti postavljena pitanja na koja bi on sam trebao dati odgovore: šta je tačno, govoreći u mjerljivim kategorijama, prijetnja po RS? Koje bi snage provele tu prijetnju u djelo? Kojim bi se snagama RS branila? Koji bi bili ciljevi, također u mjerljivim kategorijama iskazani, te odbrane

Kraj augusta i odbrojavanje do početka izbora u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te iščekivanje raspleta u slučaju Dodik vs. ostatak svijeta donijeli su očekivano podizanje temperature u političkom prostoru. Nešto žustrija retorika uobičajena je pred značajne političke događaje, a iskazivanje političke volje na izborima te odluka o ucjenjivačkom referendumskom ataku na Ustav i cijeli međunarodni mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH svakako jesu značajni događaji. Protekle godine, u kojima je Milorad Dodik prevalio put od pragmatičnog i kooperativnog partnera međunarodne zajednice i zvaničnog Sarajeva do satrapa koji svu energiju troši da birače u Republici Srpskoj uvjeri kako nije ostao usamljen u pokušajima da stanovnike cijele BiH pretvori u taoce svog straha za vlastitu političku budućnost, naučile su nas da se ne trebamo sablažnjavati nad njegovim pretjerivanjima i sve češćim povredama temeljnih civilizacijskih normi.

Čak su i njegovi primitivni osvrti na sudske presude za ratne zločine u BiH izgubili početnu moć da uznemire i probude želju za verbalnom reakcijom. Dodikov populizam, koji seže i do iskazivanja počasti osuđenim ratnim zločincima, sve više nalikuje na dosadnog insekta.

No, potenciranje retorike o ugroženosti, u čiju smo se razornu snagu, kada nije utemeljena u činjenicama, uvjerili u više navrata tokom prošlog stoljeća, te više ili manje implicitno uvođenje, ako ne ratnog, a ono proratnog vokabulara u opticaj, nije se očekivalo čak ni od Milorada Dodika, koji ne propušta prilike da iskaže netrpeljivost prema Bosni i Hercegovini. Pritom mu ne pada na pamet da svojim kritičarima iz RS‑a odgovori na sasvim razložno pitanje – zašto održava poslovne veze s firmama iz Federacije BiH, istovremeno uvjeravajući ostatak Srba u BiH da sa Sarajevom ne treba imati nikakvog posla.

Dodikov referendum o 9. januaru kao Danu RS-a sporan je i opasan iz najmanje dvaju razloga. Prvo, to je pokušaj da se odgovornost za odluku, koja počiva na vjerskoj i nacionalnoj isključivosti, prebaci na pleća čitavog naroda. Drugo, rezultat referenduma kao čina iskazivanja političke volje nije obligatoran, već služi kao svojevrsno osluškivanje narodne volje. U ovom je slučaju riječ o upućivanju zahtjeva srpskom narodu u BiH da se suprotstavi zakonu i temeljnim principima demokratije, kako bi Dodik mogao imati opravdanje da je to, eto, bila volja većine. Ne treba sumnjati da postoji mnogo glasača u RS‑u koji bi na tom referendumu glasali po Dodikovoj volji, ali to samo pokazuje da informativni sistem u RS‑u nije ispunio svoju zadaću i upoznao stanovništvo sa svim aspektima i implikacijama tog čina. Umjesto toga, većina je medija, gegajući se poput gusaka u magli, slijedila predsjednika RS-a Milorada Dodika u ponavljanju mantri o bošnjačkoj želji za dominacijom, o centralizaciji i unitarizaciji. Pritom je RS jedini unitarni i centralizirani politički prostor u cijeloj BiH.

Odbijajući da razmisli zašto u svojim javnim obraćanjima temu referenduma zaobilaze Aleksandar Vučić, premijer Srbije, te Vladika Grigorije, koji je donedavno bio Dodikovo uporište u SPC, predsjednik RS‑a poseže za sve ispraznijim floskulama. “Narodu je dosta tih nametanja i ponižavanja srpskog naroda i Republike Srpske i zbog toga je i došlo do odluke o referendumu”, rekao je Dodik u jednoj od svojih posljednjih izjava za RTS. Nažalost, novinar RTS‑a nije našao za shodno da ga pita ko Srbima, kao sve religioznijem narodu sudeći po rezultatima popisa, nameće religijski nacionalizam i time ga dovodi na rub otpadništva od pravoslavlja, jer je ta forma nacionalizma, filetizam, još prije 150 godina proglašena herezom na carigradskom Vaseljenskom saboru. Nije ga novinar upitao ni šta ima reći o nametanju vjerskog praznika kao obavezujućeg za sve stanovnike RS‑a bez obzira na njihovu vjeroispovijest. Možda bi bilo korisnije da Srbima u RS‑u mediji saopće da niko nema namjeru ukinuti 9. januar kao jedan od bitnijih praznika SPC te da će se Sveti Stefan i dalje nesmetano obilježavati. Suvišno je i ponavljati koliko opasnosti sa sobom nosi spajanje vjerskih i građanskih praznika, čak i tamo gdje je politički prostor dominantno, ako već ne i ekskluzivno srpski.

Kada tvrdi da “20 godina BiH nije uspjela da nađe nikakav unutrašnji konsenzus”, Dodik zanemaruje činjenice i javnost dovodi u zabludu. Kada medijski sistem u RS‑u ne bi bio u idolopokloničkom odnosu prema predsjedniku entiteta, Dodik bi vjerovatno morao odgovoriti na pitanje šta je za njega konsenzus. Notorna činjenica da njegova politička stranka SNSD strateški opstruira funkcioniranje države ne govori da nije bilo konsenzusa, već da Dodik pod tim pojmom smatra isključivo nametanje svojih maksimalističkih zahtjeva, sve češće ispostavljenih u formi kojom se izravno derogiraju i najtemeljnija prava drugih konstitutivnih naroda u RS‑u.

 

Opsjednut navodnom brigom za dobrobit srpskog naroda, a ustvari ostankom barem na slobodi ako već ne i na vlasti, Dodik sve češće daje izjave koje ga približavaju političarima iz perioda između svjetskih ratova, kada je bilo popularno ocjenjivati čitave narode i političke poteze bazirati na stereotipima prema njima. Nakon generalizacija o Bošnjacima, Hrvatima, Turcima, Arapima, Irancima, lider SNSD-a nije poštedio ni Britance: “Oni su tu stotinama godina i uvijek su negativni prema srpskom narodu gdje se god on nalazio. Britanci su ti koji su kreirali mnoga loša rješenja za Srbe na Balkanu i oni pokušavaju da odigraju tu svoju priču.” U 21. stoljeću govoriti ovako znači ne razumijevati sve one zastrašujuće i opominjuće spomenike diljem Balkana i Evrope koji nas podsjećaju na vrijeme kada su narodi bili predmet generalizacija i predrasuda. I u kojem su upravo Srbi bili među narodima koji su podnijeli jezivu žrtvu u endehazijskim koncentracionim logorima.

Pijetet koji pripada srpskim žrtvama fašizma samo je u Dodikovoj glavi okrnjen odlukom Ustavnog suda BiH da 9. januar ne može biti Dan RS‑a. U stvarnosti, takva je odluka suda usmjerena na smanjivanje mogućnosti da se ovdje opet razbukta politika koja će atribucije i naslijeđe jednog naroda izdizati iznad drugih utirući tako put nekoj novoj priči o nadčovjeku. One koji smatraju da su ovakve ocjene pretjerano pesimistične, uputit ćemo na iščitavanje arhiva koje pokrivaju period između svjetskih ratova.

Posebno je zabrinjavajuća, čak i ako je izgovorena u funkciji političkog marketinga, sljedeća izjava: “Ne vidim razlog zbog čega se diže tolika galama. A, oni na drugoj strani naučeni su na priču o nekakvoj žrtvi muslimana na kojoj su ranijih godina dobijali sve što su tražili. Naravno da to ne može tako. Ne može Bakir Izetbegović da traži da se ukine Dan Republike, a da mi ćutimo i ne preduzimamo ništa.” Nesposobnost da se 20 godina poslije rata nauči da nije ni pristojno ni pametno bošnjački narod reducirati na vjersku skupinu, pogotovo ako to čini neko ko s Bošnjacima dijeli državni prostor, te pridodavanje zamjenice “nekakvi” uz riječ žrtve, govori da je Dodik prešao granicu dopuštenog. Nakon što ga nije zasitilo negiranje bezbrojnih sudskih presuda izrečenih vojnom i političkom vrhu bosanskih Srba, Dodik je posegnuo za sljedećim zalogajem – za negiranjem da je žrtava uopće bilo. Ocjena da su Bošnjaci dobili sve što su tražili govori samo o njegovoj opsjednutosti mogućnošću da će Bošnjaci u RS‑u izrasti u ravnopravan politički subjekt i da će konačno moći prakticirati prava konstitutivnog naroda. To što Dodik istrajava na formulaciji da “Bakir Izetbegović traži da se ukine Dan Republike” govori o djetinjastom odbijanju da shvati kako niko ne traži ukidanje tog praznika već samo njegovo razdvajanje od vjerskog praznika i određivanje datuma koji neće nositi teret prijetećih i zlokobnih povijesnih konotacija niti će sadržavati poruku da taj dan pripadnici samo jedne vjere mogu slaviti.

Kada predsjednik RS-a tvrdi da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, čije je postojanje propisano Daytonskim mirovnim sporazumom, ne može odlučivati o događaju iz 1992. godine, on time demonstrira otužno znanje i za jednog srednjoškolca.

Naročitu pažnju zaslužuju sljedeće Dodikove riječi koje je prenio Jutarnji list: “ Vidite, dovoljno je da imate jednu pored druge tri, četiri ili, najviše, pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Ma sve vam to financira Saudijska Arabija. Prije svega ta država, a onda i Iran i Erdoğanova Turska.” Dvije godine nakon te izjave, na isto pitanje Dodik daje sljedeći odgovor: “Sada je u tijeku opća ekspanzija Arapa u Bosni i Hercegovini. Kupuju zemlju i grade stanove u Sarajevu. A Europa sve to mirno i komotno sa strane promatra…”

 

Isticanje gradnje džamija u zemlji u kojoj ih je rušila vojska čije pravosnažno osuđene generale Dodik danas slavi kao heroje kao nekakav problem, možda čak i prijetnju, još je jedan od dokaza da mu nije mjesto na spisku progresivnih i civiliziranih političara. To što Arapi kupuju zemlju i grade stanove u Sarajevu i što Evropa sve to mirno posmatra dokaz je da i Arapi i Evropa baštine zajedničku svijest o tome kako bi trebao izgledati slobodni svijet – sve dok nisu u koliziji sa zakonom, imovinske transakcije i migracije su ne samo posve normalna stvar već su i jedna od pojava kojom se svijet obogaćuje. Bez migracija, čovječanstvo bi bilo osuđeno na degradaciju i odumiranje. A to što se Dodik plaši Arapa isključivo je njegov problem, za koji rješenje može potražiti ili u dodatnom obrazovanju i učenju o svijetu ili kod nadležne stručne ustanove. I bilo bi dobro kada bi to što prije učinio, skupa s nekim od svojih najbližih saradnika.

Nakon što je ustvrdio da je prostor BiH trajno nestabilan, a u političkom smislu da je BiH promašena zemlja, zaboravljajući dodati da i nestabilnost i promašenost imaju zajednički nazivnik – politika Milorada Dodika – predsjednik RS‑a izjavio je da njegov entitet “neće ratovati, ali budite sigurni da će se braniti”. Ovim je riječima Dodik stigao do tačke kada je nužno da mu neko, kao đačetu, objasni šta u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj još nisu pronađene i sahranjene sve žrtve ratnih zločina niti pohapšeni svi njihovi počinitelji, znači vraćanje riječi rat u javni prostor i to iz usta političara na tako visokoj funkciji. Doživljavanje zahtjeva da se uvaže prava svih konstitutivnih naroda u RS‑u prijetnjom i opasnošću i nerafinirane verbalne bravure kojima Dodik glumi vladara koji ukazuje svoju milost nesrbima u RS, kao da to pravo proističe iz njegovih ovlasti, a ne iz zakona, veoma bi ga lahko moglo dovesti na spisak srpskih političara koji nisu bili dorasli teretu povijesne odgovornosti i koji su povjerovali da su dovoljno jaki za poigravanje s demonima populizma i nacionalizma. Retorika Milorada Dodika mitomanska je, iz nje su odstranjene činjenice, i ona takva ne može pogodovati mislećem dijelu srpskog biračkog tijela. Ali može onima koji i dalje vjeruju kako je Ratko Mladić heroj i da su “Škorpioni” u Srebrenici učinili loše, ali nužno djelo.

Možda je početak ovog septembra posljednji trenutak da se pomogne dezorijentiranom Miloradu Dodiku tako što će mu biti postavljena pitanja na koja bi on sam trebao dati odgovore: šta je tačno, govoreći u mjerljivim kategorijama, prijetnja po RS? Koje bi snage provele tu prijetnju u djelo? Kojim bi se snagama RS branila? Koji bi bili ciljevi, također u mjerljivim kategorijama iskazani, te odbrane? Ko bi stao na čelo tih snaga? Kojim bi se sredstvima finansiralo opremanje tih snaga? Da li su ovaj put organi vlasti RS‑a podučeni odredbama međunarodnog prava i da li bi u slučaju konflikta vlast umjela obuzdati paravojne elemente? Ko bi vodio te snage koje bi sprovodile tu Dodikovu odbranu ili bi vodstvo nad trupama bilo organizirano po sistemu divlje horde? Kako bi Dodik suzbio učinke vlastite retorike, one kojom već godinama Bošnjake, nazivajući ih muslimanima, implicitno poistovjećuje sa stranim, ovdje nepripadajućim elementom i kako bi spriječio da Bošnjaci na teritoriji RS‑a postanu građani drugog reda ili čak građani bez života? I da li bi to uopće sprječavao? I na kraju, smatra li Dodik da će Bošnjaci još jednom propustiti da na vrijeme uoče prijetnje poput one koju je najpoznatiji Dodikov prethodnik izgovorio sa skupštinske govornice u predvečerje rata 1992. godine?

Dodikovi odgovori na ova pitanja trebali bi biti osnova za građenje budućih političkih odnosa s njim, barem kad je o Bošnjacima riječ. Sve će ostalo Bošnjaci rješavati kroz zakon i institucije te najčvršće garante političkog i svakog drugog progresa. Koja pitanja i kakve će odnose s njim graditi bosanski Srbi, nešto je o čemu trebaju odlučiti srpske političke stranke u RS-u. Ako žele spasiti taj entitet od sunovrata u koji ga gura njegov sadašnji predsjednik, bilo bi dobro da ova pitanja što prije postave.

 

PROČITAJTE I...

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

: Spremnost NATO-a da Bosni i Hercegovini i njenim Oružanim snagama pruži ne samo stručnu već i materijalnu pomoć radi ubrzavanja procesa modernizacije dodatno je ohrabrujuća ako se ima u vidu zastoj u realizaciji Akcionog plana za članstvo (Membership Action Plan – MAP) uslijed opstrukcija Vlade Republike Srpske o pitanju knjiženja vojne imovine, što je jedan od bitnih preduvjeta za ulazak u NATO

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!