Dodik ima priliku izučavati posljedice s kojima se suočavaju katalonski separatisti

Ustav BiH, baš kao i španski, ne ostavlja mogućnost administrativnim regijama da jednostrano referendumski odlučuju o pitanjima državnog suvereniteta, već je to pravo propisano isključivo državi u cjelini. Kao i slučaju Katalonije, ni Republika Srpska ne može računati niti na jednu ozbiljnu državu koja bi priznala njenu nezavisnost, jer tako nešto ne bi podržala ni Srbija zbog svog političkog odnosa s Kosovom

Piše: Zlatan BURZIĆ

Nelegalni referendum u Kataloniji nije ispunio nijedan od uvjeta koje propisuje Venecijanska komisija Vijeća Evrope, nadležna za ustanovljavanje kriterija i uvjeta za referendume koji se održavaju u Evropi. Uprkos tome, Parlament Katalonije je, na osnovu ovog pseudoreferenduma, proglasio neovisnost. Međutim, ovim činom nacionalisti nisu postigli svoj politički cilj jer se ta neovisnost ne može konzumirati u stvarnom životu.

Naime, katalonski separatisti nemaju logističkih, tehničkih ni ljudskih kapaciteta da uspostave kontrolu nad administrativnim granicama ove španske regije. Nakon unilateralnog proglašenja neovisnosti Katalonije, Španija je aktivirala član 155 Ustava, kojim praktično Vijeće ministara u Madridu preuzima ovlasti nad autonomnom upravom u Kataloniji, raspušta Parlament i Vladu te saziva vanredne izbore u decembru. Državno tužilaštvo podiglo je optužnice protiv dvadeset ključnih ljudi koji se smatraju odgovornim za generiranje institucionalne krize u Španiji.

Katalonski presedan sigurno će utjecati na separatističke pokrete u različitim dijelovima Evrope jer gotovo da nema evropske države koja je imuna na ovaj društveno-politički fenomen. Međutim, već je sada izvjesno da katalonski slučaj neće biti inspiracija već će imati odvraćajući efekt za evropske separatiste. Jedan od njih, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, održava se na vlasti još od 2006. godine, eksploatirajući upravo pitanje referenduma o neovisnosti. Za razliku od katalonskog predsjednika, Dodik je, u nedostatku političke hrabrosti, po ko zna koji put,odustao od referenduma, a sada ima priliku izučavati posljedice s kojima se suočavaju katalonski separatisti. Najkraće rečeno, katalonski lideri ne samo da nisu uspjeli u svom političkom naumu već su svojim potezima isprovocirali centralnu vladu da preuzme direktnu kontrolu nad Katalonijom. Kada se aktuelna institucionalna kriza završi, nije isključeno da će Katalonija imati manje autonomne ovlasti od onih koje je uživala ranije.

Španska civilna garda, s agencijama na državnom nivou, odmah je preuzela ingerencije katalonske policije, smijenivši pri tome čelnike ove institucije koji nisu uradili dovoljno na zaštiti teritorijalnog državnog integriteta. Činjenica da bosanskohercegovačke institucije nemaju ovakve kapacitete nikako ne bi smjela biti protumačena kao šansa za separatiste, jer, za razliku od Katalonije, koja ima zaokružene administrativne granice unutar Španije, Republika Srpska nema čak ni teritorijalni kontinuitet s obzirom na to da je Distrikt Brčko dijeli na dva dijela. To ujedno znači da ni separatisti ne bi mogli osigurati uspostavu kontrole nad administrativnim granicama, tako da od Dodikovog “mirnog razlaza” nema ništa.

Nadalje, za razliku od Katalonije, koja svoje administrativne granice nije uspostavila sistematskim protjerivanjem, etničkim čišćenjem i genocidom, Republika Srpska uvijek će imati taj deficit koji je nemoguće osporiti. Pored navedenih razlika, između Katalonije i Republike Srpske postoje i određene sličnosti. Ni jedna ni druga nikada nisu bile države. Pored toga, ni Katalonci u Španiji ni Srbi u Bosni i Hercegovini nisu izloženi opresiji i diskriminaciji niti im se uskraćuju ljudska prava, prava na korištenje vlastitog jezika itd., što bi im, sa stanovišta međunarodnog prava, moglo poslužiti kao argument za referendum (u Republici Srpskoj se manjinama neka od tih prava uskraćuju, ali to je već druga tema).

Pored toga, Ustav BiH, baš kao i španski, ne ostavlja mogućnost administrativnim regijama da jednostrano referendumski odlučuju o pitanjima državnog suvereniteta, već je to pravo propisano isključivo državi u cjelini. Kao i slučaju Katalonije, ni Republika Srpska ne može računati niti na jednu ozbiljnu državu koja bi priznala njenu nezavisnost, jer tako nešto ne bi podržala ni Srbija zbog svog političkog odnosa s Kosovom.

Ovdje sličnosti ne prestaju jer bi, u slučaju sazivanja nelegalnog referenduma o neovisnosti, Dodik vjerovatno doživio sudbinu separatistički lidera Katalonije koji se suočavaju s dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Katalonski predsjednik Puigdemont već se sklonio u Belgiju s pet svojih ministara kako bi izbjegao procesuiranje. Nije isključeno da će tamo zatražiti azil i formirati vladu u egzilu, mada to neće imati nikakav ozbiljniji utjecaj na zbivanja u Kataloniji, tim prije što Španija, u svojim nastojanjima da uspostavi narušeni ustavno-pravni poredak u zemlji, ima podršku svih evropskih zemalja, ali i drugih velikih sila, poput SAD-a, Kine i Rusije.

Moguće je da će rezultati vanrednih izbora u decembru riješiti aktuelnu institucionalnu krizu u Španiji, jer nije izvjesno da će separatističke stranke u Kataloniji biti u mogućnosti da ponovo osiguraju tijesnu većinu u Parlamentu. Štaviše, prema istraživanju javnog mijenja koje je proveo El Mundo prije samo nekoliko dana, stranke koje podržavaju jedinstvo Španije trenutno uživaju podršku od 43,4% glasačkog tijela u Kataloniji, dok stranke koje zagovaraju neovisnost uživaju samo 42,5% podrške.

Ako stranke prošpanske orijentacije formiraju parlamentarnu većinu, to će vjerovatno predstavljati epilog ove katalonske epizode u španskoj historiji. Što se tiče, pak, odnosa političke Barcelone i političkog Madrida, taj diskurs morat će se vratiti s ulica u okvire političkog dijaloga. Za to će trebati mnogo vremena i mnogo političke mudrosti, ali upravo je taj pragmatizam izveo Evropu iz vjekovnih sukoba i na njemu počiva ideja Evropske unije. Što se tiče političkog Sarajeva i Banje Luke, politički lideri također će imati izbor – pokazati politički pragmatizam koji će nadjačati nacionalne osjećaje kako bi se osigurala politička stabilnost, ili će nastaviti istrajavati na generiranju kolektivnih frustracija i bespotrebnom agoniziranju vlastitog narod

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!