“Dođi, stari, od tebe ćemo praviti ćevape”

Protekle nedjelje pred Sudom BiH počelo je suđenje Darku Mrđi, Zoranu Babiću, Radenku Marinoviću i Milanu Gavriloviću. Optuženi su za zločin protiv čovječnosti u prijedorskom naselju Bišćani, 20. jula 1992. godine, i ubistva zatvorenika u logoru Manjača u augustu iste godine. Mrđa i Babić presuđeni su ratni zločinci. Preživjeli Prijedorčani nadaju se kako je suđenje Mrđi i ostalima prvi korak ka otkrivanju imena ostalih zločinaca koji su u ovom naselju, za samo pet sati, pobili 258 tamošnjih Bošnjaka

Sudski policajac ugurao je muškarca na kolicima u tijesnu sudnicu Suda BiH. Njegovo je mjesto u drugom redu, na desnoj strani sudnice. Kolica su jedva stala između dvaju stolova. Polahko je skinuo kožne rukavice s ruku. Zoran Babić na svoje treće suđenje za ratni zločin u Sud dolazi iz zatvora. Nepokretan je. Izdržava jedinstvenu kaznu od 35 godina za ubistva na Korićanskim stijenama i u prijedorskom selu Čarakovo. Ispred njega je sjeo prvooptuženi. Lice je poznato iz sudnice Tribunala u Hagu, no godine su učinile svoje. Darko Mrđa sada je sijed, iste takve brade. Njemu dolazak pred sud također nije neobično iskustvo – Darko Mrđa ratni je zločinac, presuđen u Hagu za ubistva na Korićanskim stijenama. Na Sud je došao iz Prijedora, iz kućnog pritvora u kojem je na uvjetnoj slobodi nakon što je Hag odlučio da ga se prije vremena pusti iz španskog zatvora. Iza Mrđe i Babića sjede Radenko Marinović i Milan Gavrilović. Svi su optuženi za ubistva u prijedorskom naselju Bišćani u julu 1992. godine, za premlaćivanje, mučenje i ubistva u logoru Manjača u augustu 1992. godine. Bili su policajci te 1992. godine. Mrđa i Babić rezervni su pripadnici Prvog interventnog voda u Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor. Marinović je rezervni policajac Drugog interventnog voda. Milan Gavrilović policajac SJB Prijedor. “Razumijem optužnicu”, kazali su jedan za drugim u petak, 23. septembra, kada im je pred Sudom BiH počelo suđenje.

ZLOČIN NA BRDIMA

Dvadesetog jula 1992. godine počinjen je zločin na području Brda, mjesta kojeg čine Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Zecovi, Čarakovo… Napad su izvele snage srpske vojske i policije. Detalji tog napada navedeni su u presudi Radoslavu Brđaninu pred Tribunalom, kao i u presudi Milomiru Stakiću. Napale su uglavnom komšije, Srbi iz okolnih mjesta. Ubijanje je počelo oko osam sati ujutro. U zaseoku Mrkalji svim je muškarcima naređeno da izađu iz svojih kuća. Odvedeni su ka raskrsnici prema Bišćanima i tu su pobijeni. Njih oko 40. Tijela su pronađena u grobnici Tomašica. Nakon ulaska u Bišćane, srpski vojnici uzimaju muškarce iz sela u živi štit. “Ja sam bio u tom živom štitu”, priča za Stav Mirsad Duratović. Danas živi u istoj kući u svom mjestu iz koje je izveden kao dijete tog 20. jula. Danas je i kandidat Demokratske fronte na izborima za načelnika Prijedora. Mirsad je izgubio 47 članova svoje porodice. Pred njegovom kućom ubijeno ih je desetero. Ostao je bez oca Mehmeda, bez brata Halida, koji je imao 15 godina kada je ubijen. Bez djeda Husnije, nane Đule, amidže Ismeta, njegovih sinova Elvisa i Enesa, bez amidže Ešefa, njegove supruge Zemire, bez amidže Hazima. Svi su ubijeni 20. jula. Svi su ekshumirani iz grobnice Tomašica. Prema kasnijim svjedočenjima, srpskim snagama koje su napale Bišćane, komandirali su Rade Bilbija i Đuro Vasiljević. U grupi koja je, zaklonjena transporterom JNA, ubijala po selu bio je i Darko Mrđa. U optužnici koja mu je pročitana u petak pred Sudom BiH stoji sljedeće: “U selu Sredice Darko Mrđa je 20. jula ubio NN, starog 20 godina. Nakon toga je prišao starijoj osobi i pitao ga: ‘Je l’ ti žao?’ Kada je ovaj rekao da nije, ubio je još jednu osobu, također dvadesetogodišnjaka. Pitao je: ‘Je l’ ti sada žao?’ Kada je taj čovjek rekao da nije, ubio je i njega.”

Mrđa i ostali krvnici bili su u grupama od po desetak ljudi dok su ubijali. Ubijene, u koje su pucali uglavnom sleđa, ostavljali su i išli dalje. Nekima su naređivali da legnu i onda su im pucali u glavu. Pljačkali su sve što su mogli iznijeti iz kuća. Mnogi od njih i danas žive od novca koji su tako “zaradili”. Odnosili su sve čega bi se domogli. Sredice su bile samo jedno od mjesta zločina. Ista grupa koja je ubijala u Sredicama ostavila je krvavi trag i u obližnjim Ravinama. Tu je ubijeno 50 civila. Među njima, deset Mirsadovih rođaka Duratovića. Za ovaj zločin niko do sada nije optužen. “Ubijeni su pred mojom kućom”, priča nam Mirsad. “Da li su direktni izvršitelji Mrđa i ostali optuženi, ja to ne znam, ali na Tužiteljstvu BiH je da to utvrdi. Da se zna istina i da nađu one koji su za to krivi. Da se vidi da li su oni bili ta koljačka grupa koja je ubijala i u Ravinama.” Od osam sati ujutro do dva sata popodne prijedorska policija i pripadnici 43. prijedorske motorizovane brigade VRS pobili su 258 bišćanskih Bošnjaka. Među njima, i žene i starce, i 19 djece. Njihova tijela pronađena su u nekoliko različitih grobnica. Traga se još uvijek za 30 posmrtnih ostataka. U Šejkovači se nalazi oko 350 tijela koja još uvijek nisu identificirana. Moguće je da među njima ima ubijenih iz Bišćana. Istoga dana, tog 20. jula 1992. godine, Darko Mrđa ubija i u Tukovima. Ušao je u kuću Saida Sadića. Istjerao ga je i rekao mu da se spremi. “Ti ćeš sa mnom.” Nakon toga, Sadiću se gubi svaki trag. Sve do 11. oktobra 2013. godine, kada je njegovo tijelo ekshumirano iz grobnice Tomašica. Brat Mirsada Duratovića bio je s njim u živom štitu. Rečeno mu je da se vrati kući. Tada ga je Mirsad posljednji put vidio. Ubijen je na cesti ka kući i njegovo su tijelo komšinice sklonile s puta. Mirsad je pukom srećom preživio i odveden je u logor. Šesnaest dana kasnije, Mirsad Duratović opet će sresti Darka Mrđu.

KLAONICA NA MANJAČI

Logoraše iz Omarske spremaju za transport autobusima na Manjaču. Dva su logora udaljena sedamdesetak kilometara, no put traje cijeli dan. Šesti je august 1992. godine. “Mlatili su nas, maltretirali tokom cijelog puta. Navečer smo stigli na Manjaču. Prenoćili smo u autobusima”, sjeća se Mirsad Duratović. U autobusu je i Darko Mrđa. Tuče Nezira Kraka. Mlati Nihada Bašića, pretukao je Hazima Majkovića, koji je pretučenima htio dati vode. Kada su stigli na Manjaču, Darko Mrđa pretukao je kolcem Muharema Nezirovića. Eniza Pađena tjeraju da ljubi znak na vojnom transporteru, udaraju ga svom snagom. Tukli su cijelu noć. Dok logoraši izlaze iz autobusa, Mrđa i ostali nastranu odvajaju viđenije Prijedorčane. Odvode ih s druge strane, uz žicu, tako da logoraši koji izlaze iz autobusa ne mogu vidjeti što rade. No, Mrđa i ostali ne znaju da ih gledaju s druge strane logora. Iza žice su logoraši iz Sanskog Mosta. Oni su vidjeli sve. Dervo Crnalić jedan je od izdvojenih. Godinama prije rata bio je vlasnik jednog od najboljih restorana u prijedorskom kraju. Mrđa ga izdvaja i govori mu: “Dođi, od tebe ćemo napraviti ćevape.” Teško pretučen kundacima puške, Dratištu

Dervo Crnalić je preminuo. Njegovo tijelo odvlače malo dalje, kraj traktora kojima su ranije dovezena drva. “Hajde, nastavniče, sad si ti na redu”, govori Mrđa Muharemu Neziroviću. Muharem je teško pretučen, baš kao i Nezir Krak, koji se nije ni oporavio od batina koje je dobio u autobusu. Dan kasnije, nastavljaju s onim što su započeli po dolasku na Manjaču. Radenko Marinović izvodi i mlati Nihada Bašića. Nakon toga ga dva puta u prsa nožem ubada Zoran Babić. Darko Mrđa izvodi Saida Babića. Ubada ga nožem u prsa. Babić prilazi i kolje ga. Izvode Jasmina Ališića. Izvode Samira Džafića. I njega je zaklao Zoran Babić. Izvode Nezira Kraka. Nožem mu ucrtavaju križ. I njega je zaklao Zoran Babić. Sva su tijela bačena kraj traktora. Nekoliko dana kasnije, odvoze ih i bacaju u Vrbas, u Karanovcu, predgrađu Banje Luke. Vrbas tijela nosi ka gradu, no zapetljala su se na obali. Izvlače ih pripadnici gradske Civilne zaštite. Niko ne zna ko su ljudi, pa ih bezimene pokapaju na banjalučkom gradskom groblju. Ekshumirani su 2005. godine.

KOMŠIJE IZ PRIJEDORA

Mrđa, Babić, Marinović i Gavrilović saslušali su mirno čitanje optužnice. Nakon što su kazali da su je razumjeli, tražili su da im Sud dopusti izvjesne privilegije. Mrđa i Marinović odobrenje za posjetu doktoru, Gavrilović dopuštenje da posjeti majku u Srbiji, u Inđiji. Babić je u zatvoru. Mrđa, Marinović i Gavrilović mirno žive u Prijedoru, gradu u kojem ih preživjeli njihovih zločina, djeca onih koje su ubijali, sreću svaki dan na ulici. “Krenem preći ulicu i Mrđa mi stane, propusti me da prođem preko prelaza. Učtivo mahne rukom, zna ko sam. Gledaš i ne vjeruješ”, priča nam jedan od povratnika koji Mrđu sreću svaki dan. Mrđa je prvi put uhapšen 13. juna 2002. godine. Predratni učitelj plesa isporučen je Hagu, gdje je priznao krivicu za ubistva 200 ljudi na Korićanskim stijenama. “Nadam se da će moje priznanje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio za moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama”, rekao je tokom priznanja krivice. Osuđen je na 17 godina zatvora i poslan na odsluženje kazne u Španiju. Jedanaest godina kasnije, zbog “dobrog vladanja i suradnje s Tužilaštvom“, Theodor Meron, tadašnji predsjednik Tribunala, dopustio mu je da se vrati kući. Sada, kada je ponovo optužen, misli kako će mu suradnja s Tužilaštvom biti od koristi. “Moj branjenik osuđen je u Hagu i na uslovnom je otpustu. U Hagu je imao određene mjere zaštite, imao je imunitet. Pretpostavljam da je stekao pravo na imunitet od krivičnog gonjenja”, kazao je njegov branitelj Ranko Dakić pred Sudom BiH.

“Kada sam preživio Bišćane, imao sam 17 godina i nisam ga ni znao. Sada ga viđam, uglavnom je pred svojom kućom, mada ga vidim i na ulici”, priča Mirsad Duratović. “Kako je živjeti? Nema riječi da ti to opišem kako se osjećam kada ih vidim. Ali živimo, pa eto…” Mrđu viđaju svakodnevno i ostali povratnici. “Šta da ti kažem, stoji naslonjen na ogradu i mašta o novom ratu. Valjda bi im to bio jedini izlaz”, pričaju nam. Kuća Zorana Babića u Mrđinom je komšiluku. Prije rata bio je atletičar, invalid je ostao nakon ranjavanja na krupskom ratištu u februaru 1995. godine. Liječio se na beogradskoj VMA. Supruga i sin žive u kući koju im je donirala Vlada RS‑a. Nedaleko živi i Radenko Marinović. Bavi se džudom, trenira i djecu povratnika. Prošle je godine, kao reprezentativac Bosne i Hercegovine, nastupio na Evropskom prvenstvu za veterane u Mađarskoj. Bio je peti.

 

 

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!