Dobrota koja ne posustaje

Ne priča mnogo o tome kako pomaže drugima, smatrajući da je ono što se radi iz duše lična stvar. Pomaže brzo i u tišini i uvijek se odaziva na svaki poziv, a dnevno prepješači skoro cijeli grad noseći pelene ili lijekove bolesnima

Rijetki su Tuzlaci koji ne poznaju ili koji negdje u ovom gradu nisu susreli Mariju Maju Jurčenko. Prepoznatljiva je po svojoj humanosti i visini, ali i ljudskoj veličini. Za sebe, kroz smijeh, kaže da je “visoka metar i žilet, ali da taj žilet može biti vrlo opasan ako se osjeti ugroženom”. Prisustvuje skoro svim manifestacijama u gradu soli, a prije i poslije njih pomaže komšijama, prijateljima, rodbini ili potpuno nepoznatim ljudima.

Živopisna je i pravedna osoba, brzog i ponekad oštrog jezika. Priča mnogo, a ljuti se rijetko. Stalno ističe ljubav prema ljudima i domovini Bosni i Hercegovini. Vedra je i snažna, kako mentalno, tako i fizički.

Ljekarima je bila “pokusni kunić”

“Dobila sam i progutala mnogo uvreda zbog svog izgleda, ali ne gledam na to šta mi kažu, nego ko mi šta govori. Nisam ljutica i mogla bih da ne pričam s ljudima koji me povrijede, ali razgovorom im želim dati do znanja da su pogriješili. Spas sam pronašla u radu, iako ne razmišljam o interesu. Dugogodišnji sam aktivista ‘Crvenog krsta’ i još nekoliko humanitarnih udruženja, i maksimalno se posvećujem pomaganju. Šta sam danas uradila? Odnijela sam 30 pelena u Dom penzionera, a sutra idem vidjeti šta treba borcima iz onog rata. Obilazim bolesnike i meni je to velika stvar. Svi se oni pouzdaju u mene jer znaju da im mogu nabaviti pelene i sve ostalo što im je potrebno. Ima ljudi koji imaju novac, ali nema im ko kupiti ono što žele. E, tu ja stupam na scenu”, kaže nam Maja na početku razgovora.

Rođena je 1951. godine u Bosanskoj Bijeloj i naglašava da je dijete iz “multikulturalnog braka”: “Otac mi je bio iz Vojvodine, a majka iz Hrvatske. Upoznali su se kao partizani u Novom Sadu i majka je potom došla u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na to da imam i ukrajinskih korijena, ja sam hrvatsko-vojvođansko-ukrajinsko-bosansko čeljade, ali najviše sam Bosanka. Rođena sam u bivšoj Jugoslaviji. Moja je država Bosna i Hercegovina. Nisam ni Srpkinja, ni Hrvatica, a kada god idem s ostalim aktivistima u posjetu u neku susjednu zemlju, oni kažu: ‘Evo nama naših dragih Bosanaca.’ Isto tako, smatram da je i vjeroispovijest intimna stvar. Djed mi je bio protojerej, ali nisam opterećena vjerom. Iskrenost me u životu više puta opekla, pa se, u vezi s religijom, sjećam da sam jednom u školi, u bivšem sistemu kada se nije mnogo pričalo o vjeri, na času dok smo radili lekciju o evoluciji čovjeka po Darwinovoj teoriji, kazala da ona nije tačna i da nas je sve stvorio Bog. Kada je majka čula za to, kazala mi je da bi mi bolje bilo da malo skratim jezik. Ali, jezik je jedino oružje koje imam.”

Maja napominje da je jedina od braće i sestara koja ima problema s rastom. U trećoj godini oboljela joj je hipofiza i to je zaustavilo njen rast. Ističe da je bila “pokusni kunić” brojnim ljekarima koji su na njoj eksperimentirali s raznim lijekovima. Lijekove je prestala koristiti kada je pročitala da je uzrok njenog stanja genetske prirode i da se tu ništa ne može promijeniti. “U enciklopediji sam našla tekst u kojem je pisalo da je ovo stanje nasljedno. I, to je tačno jer sam povukla gen od svoje bake. No, nisam dozvolila da me to sputava da uradim bilo šta u životu, iako nisam dobila ni staratelja ni tutora. Otac mi nije dopuštao da radim i da puno izlazim iz kuće, nego je htio da sam uvijek uz njega, da ga zabavljam i da mu pravim društvo. Onda sam ga jednom pitala: ‘Da li ti želiš da ja umrem prije tebe? Naučili ste me radu, a ne date mi raditi. Ja ću u kući umrijeti. Ne mogu više sjediti, pustite me.’ Od sve braće i sestara najviše sam se ja brinula o majci, sve do njene smrti, a sada sam stalno kod šest godina mlađe sestre. Kao dijete koje se stalno susretalo s gorčinom, odlučila sam biti vedra i optimistična. Takva i jesam. Nepopravljivi sam optimista koji se uvijek nada boljem sutra i za mene nema posla koji ne mogu odraditi. Npr. kamiondžija istovari dvije tone uglja i ja ih postepeno prenosim prvo do podrumskog prozora, a zatim s te gomile ubacujem u podrum, pa kasnije unosim u kuću, tako da mi preko ruku pređe šest tona ćumura”, priča naša sugovornica.

Govoreći o prihvaćenosti u društvu, Maja Jurčenko naglašava da mnogo voli ljude, a da oni nju ili vole ili ne vole. Jedna je djevojčica, kaže, naziva svojom drugaricom, a unuci prijatelja i rodbine zovu je nenom ili bakom. To je, kaže, uloga koju rado prihvata.

Često gladovala dijeleći svoj obrok

Iako za svakog nađe lijepu riječ, postoje i ljudi koje Maja osuđuje: “Ne volim teroriste i one koji ubijaju svoj narod. Pri tome ne mislim tamo na neke teroriste iz pustinja ili bombaše samoubice, nego i na one koje smo početkom devedesetih imali i među nama.” Rat je, ističe, nešto od čega je ranije strahovala jer je njena majka, nagledavši se svega tokom Drugog svjetskog rata, stalno djeci govorila: “Ne daj Bože da doživite rat!” Iako je iz majčinog iskustva naslućivala o kakvim je strahotama riječ, bila je, kaže, “uvjerena da se rat u onako jakoj Jugoslaviji ne može dogoditi”. Ako bi se napadi i okupacija mogli i pretpostaviti, oči nepovjerenja bivale bi, priča, uprte u bivše neprijatelje, njihove saveznike ili nekog drugog, nepoznatog. “Tada je, u Drugom svjetskom ratu, došao Švabo i bio nam je svima neprijatelj, ali ovo što smo mi početkom devedesetih godina doživjeli u BiH bilo je više nego užasno. Genocid. Udario je komšija na komšiju, kum ubije kuma na kućnom pragu. Iako je bilo ratnih dejstava, granatiranja i stradanja, toga, da se komšije napadaju, nije bilo u Tuzli, ali smo se u egzistencijalnom smislu u ratu mnogo patili. Osim mogućnosti pogibije uslijed stalnog granatiranja, bila je velika glad. Također, tih sam se godina mrznula kao nikad. Ložila sam granje i kartone da preživim, da se ne smrznem i ne znam kako, ali evo me, živa sam. Uh, ne ponovilo se”, dodaje Maja, zamišljeno odmahujući glavom.

U proteklom ratu animirala je udruženja žena da spremaju hranu vojnicima, da prikupljaju deke, sredstva za održavanje higijene i da im peru odjeću. Iako je u ratu neko vrijeme dijelila hranu u organizaciji “Crveni polumjesec”, sama bi često ostajala gladna jer bi i svoj obrok podijelila s drugima. O tome ne želi razgovarati. Ne priča mnogo o tome kako pomaže drugima, smatrajući da je ono što se radi iz duše lična stvar. Njena pomoć stiže brzo i u tišini, a noseći ono što je nekom neophodno, svakodnevno prepješači skoro cijeli grad. Odaziva se na svaki poziv, ohrabruje i pronalazi način da nekom pomogne.

Najveća joj je, kaže, radost kada joj se neko iskreno nasmije i obraduje kada je vidi. Ispunjava je i činjenica da nekim osobama uljepšava duge usamljeničke dane. Razgovor je, navodi, vrlo bitan i to je nešto što se uvijek nekome može dati. Osmijeh također.

Marija Maja Jurčenko suosjeća se s ljudima u nevolji i svakog 11. u mjesecu s članicama Udruženja “Žene Srebrenice” korača centrom Tuzle te, noseći u rukama fotografije i na peškirićima vezena imena ubijenih, podsjeća na genocid počinjen u Srebrenici i okolini u julu 1995. godine.

Dobrodošla na sva veselja

“Svi se čude kako na sve stignem zbog mog izgleda. Kažu mi da nisu vidjeli manjeg, a bržeg stvora. E, to sam ja i tome su me roditelji i život naučili. Nikom ne govorim kome idem i kome kako pomažem. To je moja dobra volja, mada volim kada me pohvale. Imam brojna priznanja i zahvalnice, ali niko nije bio sretniji od mene kada sam 25. novembra 2002. godine dobila Plaketu Grada Tuzle, najveće tuzlansko priznanje. Zamislite, mojoj dragoj državi Bosni i Hercegovini je rođendan, a ja za njen rođendan primam poklon! Još mi je draže što tada nije bilo novčane nagrade jer je to bio poklon koji sam dobila zbog svog rada”, ističe Maja.

Nastojat će, kaže, pomagati sve dok je služe glava, ruke i noge, a vlastita mala zadovoljstva pronalazi u susretima i druženjima s dragim ljudima. Skoro nijedna promocija, izložba ili koncert u Tuzli ne mogu proći bez Maje u prvom redu. Osim što posjećuje sve društvene i kulturne manifestacije i događaje, voli veselja i na svako je mjesto dobrodošla: “Noć je moja. Idem na sijela i volim muziku. Pravoslavcima idem na slave isto kao i na bajramska druženja, a svugdje se osjećam prihvaćeno i lijepo se provedem. Ne volim kada neko kaže da negdje neće da ide jer ne ide njegovo društvo. Kada niko od mog društva ne može, idem sama. Nedavno sam bila na jednoj zabavi i vidim da svi igraju, a jedna žena sjedi za stolom i gleda. Sjednem i ja pored nje, malo popričamo i vidim da nema nikakvog razloga, poput, ne daj Bože, bolesti ili žalosti, da nam se ne pridruži. ‘Hajde’, kažem joj, ‘ustani, nije ni tevhid ni parastos!’ Poslušala me, tako da smo se svi veselili.”

Naša sugovornica smatra da su narodi u Bosni i Hercegovini dobri, veseli i po prirodi duhoviti, te im malo nedostaje da se opuste i zapjevaju. “Da je ekonomska situacija za mrvicu bolja, život bi ovdje bio divan. Imamo najljepše žene i najpametniju djecu, divne rijeke i planine, ali politički interesi i novac nas raseljavaju. Našem narodu za sreću treba tako malo”, objašnjava Maja.

Kada se u razgovoru dotakla politike, brže-bolje, kao da se pravda, pojasnila je da nikada nije bila član nijedne političke partije te da “čak nije bila ni u stranci invalida”: “Stalno me zovu da se aktivno uključim u politiku i to mi pozive upućuju ljudi koji su do sada promijenili po tri-četiri stranke. Pitaju me kako se ja, koja sam uvijek lijevo orijentirana, mogu družiti s nekim iz SDA. Kažem im da se i političari svađaju, a kasnije zajedno piju kafe, pa zašto to i mi ne bismo mogli. Ja nikad neću ući u politiku jer bi takvi preletači likovali kada bi me danas-sutra neko pljuvao. Ne! Vi se držite svog puta i radite šta hoćete, a mene nikad ne možete kupiti.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!